Veliki požari koji su posljednjih dana zahvatili Dalmaciju ponovno su u prvi plan stavili pitanje koje se gotovo svakog ljeta otvara nakon vatrenih stihija – tko su ljudi koji namjerno podmeću požare i što ih na to tjera?
Dok vatrogasci danima vode bitke s požarima, u javnosti i na društvenim mrežama ponovno se govori o piromanima, njihovim motivima i tome biraju li trenutke u kojima će vatra, zbog vjetra i vremenskih uvjeta, napraviti najveću štetu.
Potaknuta sličnim događajima, Dalmacija Danas prošle je godine razgovarala s uglednim splitskim psihijatrom prof. dr. Ivom Urlićem o fenomenu piromanije – rijetkom, ali izrazito opasnom poremećaju koji može imati devastirajuće posljedice.
Što se događa u psihi piromana, osjećaju li krivnju, mogu li se prepoznati među nama, zašto se neki od njih žele približiti vatrogascima i prate li vremensku prognozu? Intervju koji je u jeku novih velikih požara ponovno aktualan prenosimo u cijelosti.
Piromanija: ovisnost u obliku vatre
"Piromanija spada u poremećaje kontrole poriva, poput kleptomanije ili patološkog kockanja. To su impulsi koji rastu iznutra, bez racionalne kontrole", objašnjava Urlić.
"Kod piromana, ta potreba se vezuje za plamen. Pojedinac osjeća napetost koja raste do neizdrživosti i zatim je mora otpustiti – paljenjem."
Dodaje kako je fascinacija vatrom prirodna: svi osjećamo ugodu u toplini i zajedništvo oko vatre. No, kod piromana ta veza postaje isključiva, opsesivna.
"U jednom trenutku to više nije ugoda, nego prisila. Osoba mora vidjeti vatru, mora gledati kako gori. I tada to više nije stvar izbora, već poremećaja", naglašava psihijatar.
"Kao u orgazmu": Što piroman osjeća dok bukti požar?
"Piromani ne pale kako bi naudili ljudima i šumi, već kako bi gledali vatru. Vatra je njima fascinacija sama po sebi. Taj čin ih ispunjava. Oni su usredotočeni na vatru", govori psihijatar.
Piroman ne osjeća krivnju dok gori šuma i ljudi bježe, naprotiv.
"To je stanje nalik orgazmu. Koncentrirani su isključivo na svoj osjećaj ugode i ne zanima ih što se događa okolo", govori Urlić.
Fenomen u praksi: Piromani se prijavljuju da postanu vatrogasci
"Iz prakse znam za slučaj vatrogasca koji je zapalio suhu travu u polju, a zatim dotrčao u postrojbu prije nego što je alarm upaljen. Čudno se ponašao. Tako su ga i otkrili", kaže Urlić.
"Piromani se ponekad javljaju za vatrogasce. Ne zato što žele pomoći, nego zato što žele biti blizu vatre", naglašava psihijatar.
Inače, jedan od najpoznatijih dokumentiranih slučajeva je John Leonard Orr, vatrogasni zapovjednik iz Kalifornije. Tijekom 1980-ih i 90-ih podmetao je požare koje je potom i gasio. Bio je prvi na mjestu događaja, često i prije dojave.
Orr je na kraju osuđen za desetke požara, uključujući i jedan sa smrtnim posljedicama. Kasnije se otkrilo da je pisao roman o piromanu, gotovo identičan stvarnim požarima koje je sam izazvao. Stručnjaci su kod njega prepoznali opsesivnu fascinaciju vatrom i poremećaj ličnosti s narcističkim i antisocijalnim crtama.
Rijetki, ali prisutni
Koliko je takvih ljudi u Dalmaciji?
"To je iznimno rijedak poremećaj. U mojoj dugogodišnjoj praksi nitko nije došao i rekao: 'Moram paliti.' Obično se otkriju slučajno, najčešće nakon što je šteta već učinjena", kaže Urlić, koji je tijekom karijere vještačio nekoliko piromana.
Spominje nam dva slučaja – jedan požar bio je manjeg, a drugi većeg razmjera.
Većina ih funkcionira sasvim uobičajeno u svakodnevnom životu. Imaju poslove, obitelji i poznanike. Nitko ne bi rekao da u sebi nose poriv koji može izazvati katastrofu.
"Ne možemo ih lako prepoznati. Ne nose etikete. Kada poriv naraste, oni se aktiviraju. A do tada su normalni građani."
Psihijatar naglašava da tijekom turističke sezone treba računati i na mogućnost da među ljudima koji borave u Dalmaciji ima piromana iz drugih zemalja te da ne mora nužno biti riječ o domaćim ljudima.
Krivnja i sram – ali tek poslije
Iako su svjesni što rade, piromani rijetko sami dolaze na liječenje.
"Nikad, zapravo. Kao ni kleptomani", kaže Urlić.
"Osjećaju kajanje, sram, čak i gađenje prema vlastitom činu. Ali sve to dolazi prekasno. Kada je požar već ugašen."
Granična zona psihe: Imaju li piromani traume iz djetinjstva?
Laici često psihičke poremećaje povezuju s traumama iz djetinjstva. Pitali smo Urlića jesu li svi piromani odrasli s traumama.
"Piromanija se ne može jednostavno vezati uz druge psihičke bolesti, ali često graniči s antisocijalnim ili graničnim poremećajima ličnosti. Kod mnogih su rani uvjeti života bili nepovoljni – ne nužno traumatični, ali bez emocionalne sigurnosti, bez dovoljno jezika za izražavanje unutarnjeg stanja", govori nam.
"Ako ne možemo imenovati ono što proživljavamo, to ostaje potisnuto, nesvjesno", kaže.
Pitanje svih pitanja – prate li piromani vremensku prognozu?
Večer prije izbijanja velikog požara između Makarske i Omiša koji se dogodio prošle godine, kao i prije ovogodišnjeg požara prognostičari su najavili snažnu fensku buru. Na društvenim mrežama počelo se spekulirati da piromani sustavno prate prognozu kako bi izazvali što veću štetu.
Koliko uopće traje predumišljaj piromana?
"Nije pravilo da piromani prate vremensku prognozu, ali ako to čine – požar će sigurno imati jači učinak. Teško je govoriti o predumišljaju u klasičnom smislu; oni to nose u sebi. Poriv raste i pada, a u jednom trenutku doseže vrhunac i tada osoba djeluje", kazao je dr. Ivo Urlić.
Dok smo čitali o nekim najpoznatijim piromanima na svijetu poput Petera Dinsdalea koji je u 30 požara koje je podmetnuo ubio 25 ljudi, piromani su bili i u našim krajevima. Dok smo u romanima promatrali likove poput Guya Montaga, vatrogasca koji je u distopiji priče zapravo bio piroman, u našim krajevima piromani su sa šibicama u rukama čekali jak vjetar kako bi udovoljili svom poremećaju.