Prekidi ljudi izvuku na različite strane. Netko promijeni frizuru, netko se učlani u teretanu, netko prijateljima nekoliko tjedana objašnjava da mu je zapravo odlično. Kristijan Bašić iz Kaštela odabrao je nešto zahtjevniju varijantu – krenuo je pješice iz Dugopolja prema Međugorju.
Kako kaže, iza njega je oko 130 kilometara, a na put je krenuo nakon prekida s djevojkom koju i dalje naziva svojom jedinom ljubavi. Put nije zamišljao kao sportski pothvat, tim više što, priznaje, nije pretjerano fizički aktivan. Bio je to zavjet, pokora i dosta duga šetnja tijekom koje je imao vremena razmišljati o svemu što je pošlo po zlu.
"Trenutno se nalazim u teškoj situaciji, a to je, u mom slučaju, gubitak voljene osobe. Dolazim iz religiozne obitelji i tako sam odgojen, a tako je odgojena i moja djevojka. Taj put sam doživio kao svoju molitvu, pokoru i pokušaj da kroz svaki prijeđeni kilometar razmislim o svojim postupcima", priča Bašić.
"Svoj život sam prepustio u ruke Blažene Djevice Marije"
Međugorje nije odabrao slučajno. Kaže da je vjernik oduvijek, premda se posljednjih godina udaljio od načina na koji je nekada živio vjeru. U Međugorje su odlazili njegovi roditelji, ali i bivša djevojka.
Nakon prekida ponovno se, kaže, počeo više okretati vjeri i čitati iskustva ljudi koji su hodočastili u Međugorje. U jednom trenutku odlučio je da više nema puno smisla samo čitati tuđa iskustva.
"Jednostavno sam osjetio da moram otići. Dao sam zavjet i krenuo pješice. Prvenstveno sam išao moliti za zdravlje svoje jedine ljubavi, ali i za zdravlje svojih i njezinih roditelja te svih naših dragih osoba", govori.
Put je, dodaje, trebao biti i svojevrsna crta između starog i novog života.
"Svoj život sam prepustio u ruke Blažene Djevice Marije", kaže.
Prema njegovim riječima, propješačio je oko 130 kilometara. Za nekoga tko kaže da inače nije posebno fizički aktivan, tijelo je očekivano u jednom trenutku imalo ponešto drukčije mišljenje o cijelom planu.
"Bilo je trenutaka kada je tijelo govorilo da je dosta, ali odustajanje mi nije bilo opcija. Iskreno, nije mi ni palo na pamet. Imao sam razlog zbog kojeg sam krenuo i znao sam zašto moram doći do kraja", kaže.
Kad satima hodaš, ostaneš sam sa sobom
Kilometri su prolazili, a distrakcija nije bilo mnogo. Upravo je to, kaže Kristijan, postao jedan od najvažnijih dijelova puta.
"Dok satima hodaš sam, nemaš se gdje sakriti od svojih misli. Cesta je ispred tebe, kilometri prolaze, a u glavi se vraćaju stvari o kojima možda prije nisi želio dovoljno razmišljati. Najviše sam razmišljao o njoj, o svemu što smo prošli, ali i o sebi. O svojim postupcima, pogreškama i o tome koliko sam nekim svojim odlukama povrijedio osobu koju sam volio."
Nije, ipak, svih 130 kilometara prošlo samo u razgovoru sa samim sobom. Na putu je susretao ljude koji su, kada bi doznali kamo ide, reagirali hranom, vodom, razgovorom i gostoprimstvom.
U Bosni i Hercegovini jedan ga je čovjek, priča, pozvao u kuću i iznio pršut. Vijest o hodočasniku očito je ponegdje putovala brže od njega – ljudi koje bi susreo javljali su prijateljima i rodbini u sljedećim mjestima da dolazi, pa bi ga ondje već čekali.
Kad je noga rekla dosta, pojavio se nepoznati čovjek
Najkritičniji trenutak dogodio se kada ga je od hodanja toliko zaboljela desna noga da više nije mogao nastaviti.
"Morao sam sjesti sa strane na pod jer jednostavno više nisam mogao. Naišla su dvojica momaka. Jedan je izašao iz auta, prišao mi i rekao: 'Pomoći ću ti. Tu mi je kuća, odmorit ćeš kod mene.'"
Bašić je ipak nastavio. Kaže da se doslovno naslonio na nepoznatog čovjeka i s njim hodao još oko kilometar i pol.
"Čovjek kojeg prije toga uopće nisam poznavao pružio mi je ruku onda kada mi je stvarno trebala. Takvi trenuci su mi možda i najviše ostali u srcu."
Na cilju ga je čekalo još jedno iznenađenje. U Međugorje su stigli njegovi roditelji, a on, kaže, nije znao da dolaze.
Nakon odmora planirao je otići na Brdo ukazanja i misu. Početnih 130 kilometara, koji su mu se činili golemima, na kraju su mu, kaže, prošli mnogo brže nego što je očekivao. Već razmišlja i o nekom novom hodočašću.
"Ako me taj osjećaj ponovno pozove na put, krenut ću. Pa i na kraj svijeta, ako treba, pješice", kaže.
A što je s razlogom zbog kojeg je sve zapravo počelo? Tu Kristijan ne ostavlja previše prostora za nagađanje. Na kraju svoje priče ostavio je poruku za jednu sasvim određenu osobu.
"Nikad neću odustati od tebe. Malo mi je jedan život s tobom."
Je li 130 kilometara dovoljno da se popravi ono što je pošlo po zlu, nije na nama da procjenjujemo. To će ipak morati riješiti njih dvoje. Kristijan je svoj dio puta, barem onaj doslovni, odradio.
