TESTIRANJE NA COVID U SPLITU Puno ljudi, malo maski

U maloj čekaonici odmah na ulazu gura se dvadesetak ljudi

Foto: Index

Najaviš se, dođeš, poškaklju te po nozdrvama i grlu, platiš 1.506 kuna i odeš. Ne susrećeš se s rukavicama i maskama, osim ako ih nisi ponio. Okružen si ljudima, prvo na otvorenom, potom u zatvorenom.


Tako izgleda testiranje na covid-19 u Splitu.

Na otvorenome, iza zgrade

Dvorište Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije. Stepenice desno do zgrade na kojoj piše “Zdravstvena škola.” Na vratima isprintani bijeli papir sa strelicom koja upućuje da se na covid-19 testira iza zgrade. Na otvorenom, ispod pokrivala od bijele tkanine.

Jučer, kad je Index zvao, jer termin se rezervira mailom ili telefonom, rečeno im je da svakako dođemo prije devet, dotad se uzimaju uzorci. Oko 8:30 čeka barem dvadesetak ljudi. Većina s maskama.

Foto: Index

Stranci uglavnom s maskama, naši uglavnom bez

Maskirano društvo uglavnom su mlađi stranci. A svi skupa pretežno pomorci. Za ukrcaj im trebaju potvrde da nisu zaraženi. Da bi ih dobili, moraju se testirati i platiti to zadovoljstvo. Osiguranje pokriva one kojima liječnik da uputnicu, a da biste je dobili, morate kašljati, imati temperaturu i liječničku sumnju na covid.

“Bija san se testirat prije deset dana. Triba san se ukrcat na brod, ali je odgođeno pa je test zastarija. Sad opet”, govori im čovjek s brkovima. Na redu smo iza njega. Priča da su prije desetak dana ovi iz higijenskog – tako, naime, Splićani zovu NZJZ – svima dijelili maske. Sad masku ima onaj tko je donese.


Doktorica se spustila među ljude pa objasnila da ih je “malo previše”

“Nalaz pošalju isti dan na mail”, govori Brko.

Malo pričaju, malo gledaju naokolo, kako to već izgleda kada ne znate što sa sobom dok čekate. Ne ide baš brzo.



“Testiranje traje kratko, ali moraš ispunit formular s podacima. Danas samo jedan radi, daje formular i uzima uzorke”, objašnjava Brko.

“Zato je ovako sporo”, zaključuje tip sa šarenom maskom.

“Plaća se posli tamo u glavnoj zgradi”, informira brkati ponavljač.

“Ovi rade bolje od ijedne kladionice u gradu”, primjećuje mlađi ćelavi.

Dvadesetak minuta prije devet među ljude se spušta gospođa u bijelom. Doktorica ljubazno objašnjava da ih je malo previše, nije problem kad dođe 20 ljudi, ali jutros ih je pedesetak, evo sad će poslati kolegicu kao ispomoć, do večeri su testirani, govori.

Dama u bijelom s poznatim prezimenom

Do večeri? Čudimo se malo kad je otišla. Potpisnik potom minutu-dvije ne ćaska, razmišlja o doktoričinu prezimenu, piše na odori. To bi trebala biti liječnica koja je dežurala 29. ožujka kad su zvali iz Doma u Vukovarskoj jer im je prva pacijentica dobila temperaturu. Preporučila im je da prate stanje. Novinarstvo ti glavu ispuni svakakvim informacijama, nerijetko beskorisnim. Eto, recimo, taj Dom ionako više nikog ne zanima.

Kad smo Dom otjerali iz glave, vide doktoricu kako razgovara s nedalekom grupom mlađih muškaraca s koferima. Objašnjava im vjerojatno isto što i nama nakon čega se okreću i odlaze.

“Ovi idu na brod, a neće se testirat. Znan ovog jednog, jučer san ga vidija kod kapetanije, reka je da danas idu na brod”, čudi se šarena maska.

Osoblje temeljito zaštićeno, ljudi na testiranju baš i ne

Uskoro stiže najavljena ispomoć. Umotana u plavi zaštitni ogrtač, s rukavicama, maskom i vizirom prolazi između nas u kratkim hlačama, bez maski i rukavica. Svijet je šaren. Dvorište Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije pogotovo.

Ispomoć, naravno, ubrzava proces. Potpisnik uskoro stiže na red, zatiče muškog i ženskog člana medicinskog osoblja, oboje temeljito maskirani. On sjedi, ona stoji, dat ćete nam osobnu, on upisuje, ona traži da zabacim glavu, u lijevu, pa u desnu nosnicu uvlači nešto jako tanko do vrha nosa, prestane taman kad poškaklje i postane neugodno. To odloži, uzme nešto drugo, pa malo škaklja grlo. Gotovo. On pruža formular, treba napisati ime i prezime, broj mobitela i mail. Slijedi plaćanje u glavnoj zgradi.

Red i lupanje pečata

U maloj čekaonici odmah na ulazu gura se dvadesetak ljudi. Testirani na covid, čekaju pred sobicom u kojoj gospođa bez maske, ali s rukavicama, naplaćuje, printa račune i lupa pečate NZJZ-a. Odmah pored red je onih koji ovamo, u skladu s višedesetljetnom tradicijom, donose uzorke urina, stolice i tome slično. Ako smo dosad propustili neki virus, ovdje bi nam teško pobjegao.

– Ispred nas mlađi pomorac. Pet mjeseci bio na moru, tek se iskrcao, testira se da mirno može posjetiti svoje. Priča da se na aerodromima vodi računa o razmaku, na svakoj drugoj stolici ne smije se sjediti, “a avioni puni, čovik na čoviku”. Čini mu se da u drugim državama više svijeta nosi maske. Ćaskamo o virusu i pomorstvu, stižemo na red, gospođi dajemo 1.500 kuna, šest kuna nije problem, ako imamo ok, ako nemamo ništa, javlja Index.

Imamo.

Je li moglo drugačije?

Izlaze na zrak i razmišljaju o mogućnostima. Recimo da vam dan ranije, kad se najavite za test, ljubazno kažu kako ste dužni doći s maskom jer vi ne morate znati da je osim vas još 20 ljudi naručeno u isti sat. I da ćete boraviti jedan uz drugog. Moglo se organizirati i plaćanje na otvorenom ili na nekom šalteru, a ne baš u prostoriji punoj ljudi. Ali tko će na sve misliti.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime