Mentalno zdravlje nije samo pitanje našeg unutarnjeg svijeta, ono se odražava i na način na koji gradimo odnose, komuniciramo i povezujemo se s ljudima oko sebe. U vremenu u kojem smo neprestano dostupni, sve češće osjećamo da istinske povezanosti nedostaje, a sposobnost slušanja, razumijevanja i suosjećanja polako blijedi.
Uglešić Poliklinika u suradnji s portalom Dalmacija Danas tijekom srpnja donosi seriju od šest stručnih kolumni koje obrađuju važne teme iz područja mentalnog zdravlja. Drugu po redu kolumnu napisala je psihologinja Emma Sasso, koja se bavi pitanjem kako suvremeni način života, digitalna komunikacija i ubrzan tempo svakodnevice utječu na empatiju u obiteljima, školama i društvu. Autorica objašnjava zašto je empatija jedan od temelja kvalitetnih odnosa i mentalnog zdravlja te zašto je danas važnije nego ikad svjesno je njegovati.
Za Dalamciju Danas piše Emma Sasso - psihologinja (Uglešić Poliklinika)
U vremenu u kojem su ljudi neprestano online, sve češće se zaboravlja ono što je najvažnije – stati, poslušati i biti prisutni jedni za druge. Dok raste digitalna povezanost, postavlja se pitanje gubi li se sposobnost da jedni druge doista čujemo i razumijemo.
Nova stvarnost međuljudskih odnosa
U ljudskoj povijesti nikad nije bilo više mogućnosti za komunikaciju. Svega nekoliko sekundi dijeli čovjeka od toga da pošalje poruku na drugi kraj svijeta, podijeli fotografiju sa stotinama ljudi ili dođe do informacije koja mu je potrebna. Ipak, unatoč brojnim načinima na koje se danas održava kontakt, mnogi ljudi osjećaju usamljenost, nerazumijevanje i emocionalnu udaljenost.
Takva stvarnost vidljiva je u svakodnevnim, naizgled običnim situacijama. Dijete sjedi u svojoj sobi i dopisuje se s prijateljima, dok roditelji u isto vrijeme pregledavaju poslovne poruke. Partneri navečer leže jedno pokraj drugoga, ali svatko gleda u svoj ekran. Svi su povezani, a opet mnogi imaju osjećaj da ih nitko doista ne vidi ni ne čuje. Takvi prizori sve češće upućuju na to da je problem u nedostatku istinske prisutnosti, slušanja i međusobnog razumijevanja. Upravo zato empatija postaje jedna od najvažnijih vještina suvremenog društva.
Empatija – temelj svakog odnosa
Empatija je sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i uvažavanja emocija drugih ljudi. Ona ne podrazumijeva dijeljenje nečijeg mišljenja ili rješavanje tuđih problema, već spremnost da se zastane, sasluša i pokuša razumjeti iskustvo druge osobe iz njezine perspektive. Bez empatije teško je graditi kvalitetne odnose. Ona je temelj prijateljstva, partnerstva, roditeljstva i svakog oblika suradnje među ljudima. Kada osoba osjeća da je netko razumije, lakše se nosi sa stresom, životnim izazovima i emocionalnim teškoćama.
U današnjem digitalnom svijetu empatija se suočava s novim izazovima. Komunikacija je postala brža, jednostavnija i dostupnija nego ikada prije, ali istovremeno često površnija i lišena neverbalnih znakova, pogleda, tona glasa i iskrene prisutnosti koji imaju važnu ulogu u razumijevanju emocija drugih ljudi. Upravo zato nije dovoljno biti povezan – potrebno je biti emocionalno blizak.
Razlika između bliskosti i povezanosti. Koju ulogu empatija ima u tome?
Povezanost nije isto što i bliskost. Dok povezanost podrazumijeva postojanje kontakta s drugim ljudima, bliskost označava kvalitetu odnosa. Bliskost se gradi kroz međusobno povjerenje, emocionalnu sigurnost, autentičnost i spremnost da jedni pred drugima budemo ranjivi, pri čemu u tom procesu empatija ima ključnu ulogu. Drugim riječima, empatija stvara prostor u kojem osoba može podijeliti svoje misli, strahove i osjećaje bez bojazni od osuđivanja, čime se smanjuje emocionalna usamljenost.
Unatoč tome što nikad nije bilo više mogućnosti za povezivanjem, sve je veći nedostatak bliskosti među ljudima. Pritom, ljudi nisu nužno usamljeni zato što su sami, nego zato što im nedostaje ono što povezanost pretvara u bliskost – empatija, prisutnost i osjećaj da ih netko uistinu vidi.
Umire li empatija u obiteljima, školama i društvu?
Obitelj pod istim krovom, a u različitim svjetovima
Obitelj bi trebala biti prvo mjesto na kojem se uči što znači biti saslušan i prihvaćen. Dok su nekad obitelji dijelile svakodnevne priče za stolom, danas zbog ubrzanog tempa života, poslovnih obveza i sve veće prisutnosti ekrana događa se da članovi obitelji sve više dijele isti prostor, ali sve manje međusobno zaista komuniciraju. Razgovori se često svode na svakodnevnu organizaciju, dok pitanja poput: „Kako si?“ ili „Što te danas muči?” ostaju neizgovorena.
Takav obrazac komunikacije ne odražava se samo na odnos roditelja i djece, nego i na odnos među partnerima kod kojih sve češće prevladavaju razgovori o svakodnevnim obvezama, dok emocije, potrebe i unutarnja stanja ostaju u drugom planu. Odnos ne slabe samo veliki sukobi, već često niz malih trenutaka u kojima partneri prestanu pokazivati interes za ono što druga osoba proživljava. Empatija u partnerskom odnosu znači biti prisutan, slušati i pokušati razumjeti perspektivu druge osobe čak i kada se ne slažemo s njom. Na sličan način to se odražava i na djecu, koja često ne trebaju velika rješenja svojih problema. Potrebno im je da ih netko sasluša, primijeti i pokaže interes za njihov unutarnji svijet. Upravo u tim malim trenucima gradi se osjećaj bliskosti i povjerenja.
Škola kao prostor u kojem se sve rjeđe čuje: „Kako si?“
Škola nije samo mjesto stjecanja znanja, nego i važan prostor u kojem djeca razvijaju socijalne i emocionalne vještine. Ipak, naglasak na ocjenama, uspjehu i postignućima ponekad zasjeni ono što se događa iza dječjeg osmijeha. Nedostatak empatije među vršnjacima može dovesti do isključivanja, zadirkivanja i vršnjačkog nasilja.
Danas se velik dio školskog života odvija i izvan školskih klupa – na društvenim mrežama, u grupnim razgovorima i digitalnim zajednicama. Uspoređivanje s vršnjacima, potreba za prihvaćanjem, strah od isključivanja te anonimni ili bezosjećajni komentari mogu dodatno narušiti samopouzdanje djece i mladih. Online okruženje često pojačava osjećaj da se vlastita vrijednost mjeri brojem lajkova, pratitelja ili poruka, dok istinska povezanost i razumijevanje ostaju u drugom planu. Upravo zato škola, uz obrazovnu, ima i važnu odgojnu ulogu: stvarati okruženje u kojem će se jednako često pitati „Kako si?“, kao i „Što si danas naučio?”. Empatija nije samo poželjna socijalna vještina – ona je temelj sigurnog školskog okruženja u kojem se djeca mogu razvijati, učiti i osjećati prihvaćeno.
Društvo koje komunicira, ali sve manje razgovara
U današnjem društvu sve je izraženija usmjerenost na mjerljive rezultate uspjeha, pri čemu se vrijednost pojedinca često svodi na ocjene, profesionalni status ili vidljive uspjehe. U takvom okviru empatija sve češće ostaje u drugom planu, iako je upravo ona ključna za kvalitetno funkcioniranje zajednice i međuljudskih odnosa.
Ljudi su sve češće zaokupljeni vlastitim obvezama, ekranima i užurbanim načinom života pa sve rjeđe primjećuju potrebe onih oko sebe. Sve je manje spontanih razgovora, strpljenja i spremnosti da se zastane, sasluša ili pomogne drugome. Takva svakodnevna emocionalna udaljenost možda nije uvijek vidljiva, ali dugoročno stvara društvo u kojem se ljudi osjećaju sve usamljenije i manje povezano.
Posebno je to vidljivo na društvenim mrežama, gdje anonimnost i fizička udaljenost često smanjuju osjećaj odgovornosti za izgovorenu riječ. Komentari puni mržnje, vrijeđanja i omalovažavanja postali su gotovo svakodnevica, a iza svakog takvog komentara nalazi se stvarna osoba sa svojim osjećajima. Kada empatija izostane, lakše zaboravljamo da riječi mogu ostaviti duboke emocionalne posljedice.
Može li se empatija vratiti među ljude?
Empatija je vještina koja se razvija tijekom života i može se svakodnevno jačati. Male promjene u načinu na koji razgovaramo, slušamo i odnosimo se prema drugima mogu napraviti veliku razliku – ne samo u našim odnosima, nego i u društvu u cjelini.
- Slušajte kako biste razumjeli, a ne kako biste odgovorili.
U razgovoru pokušajte drugoj osobi dati prostor da dovrši svoju priču bez prekidanja, savjetovanja ili brzog donošenja zaključaka. Ponekad je najveći oblik podrške upravo osjećaj da nas netko iskreno sluša.
- Sagledajte situaciju iz tuđe perspektive
Prije donošenja zaključka korisno je razmotriti što bi osoba mogla proživljavati u određenom trenutku. Razumijevanje tuđe perspektive ne zahtijeva slaganje s njom, već otvorenost za pokušaj shvaćanja razloga koji stoje iza nečijeg ponašanja.
- Osvijestite način na koji komunicirate na internetu.
Iza svakog profila nalazi se stvarna osoba, zbog čega digitalna komunikacija ne umanjuje odgovornost za izgovorene ili napisane riječi. Upravo zato empatija može poslužiti kao važan „filter” prije objave sadržaja – pomažući u procjeni može li određena poruka nekoga povrijediti, biti pogrešno shvaćena ili doprinijeti sukobu umjesto razumijevanju.
- Posvetite vrijeme ljudima bez ometanja.
Odlaganje mobitela tijekom razgovora, uspostavljanje kontakta očima i istinska prisutnost mogu značajno doprinijeti kvaliteti komunikacije. Nekoliko minuta usmjerene pažnje često ima veću vrijednost od dulje, ali površne interakcije.
- Njegujte male svakodnevne geste.
Ljubazna riječ, osmijeh, pitanje „Kako si?” ili spremnost na pomoć mogu djelovati beznačajno, ali upravo se iz takvih sitnica postupno razvija empatija i međusobno povjerenje.
- Razvijajte empatiju od najranije dobi.
Empatija se počinje razvijati u djetinjstvu kroz promatranje ponašanja odraslih i načina na koji se oni odnose prema drugima. Odrastanje u okruženju u kojem su prisutni razumijevanje, uvažavanje i razgovor o emocijama kod djece potiče razvoj emocionalne zrelosti.
Zaključak
Tehnologija nas može povezati, ali samo ljudi mogu stvoriti osjećaj bliskosti, razumijevanja i pripadnosti. Empatija ne podrazumijeva nužno rješenje za tuđe probleme, već spremnost na slušanje, razumijevanje i ljudsku prisutnost u svakodnevnim situacijama. Kroz takve male geste gradi se kultura međusobnog poštovanja i povjerenja, u kojoj ljudi jedni druge doživljavaju kao osobe, a ne samo kao prolaznike.
EPIDEMIJA USAMLJENOSTI Nikad povezaniji, nikad usamljeniji: Zašto se mladi sve češće osjećaju sami?