Sinoć je u prepunoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu održano predavanje “Otok Smrti (Indonezija)”putopisca Jurice Galića Juke. Riječ je o jednom od njegovih najzapaženijih tematskih predavanja u posljednjih 12 godina putovanja. Iako Indonezija mnogima znači bajkovite plaže, vulkane i raskošnu tropsku prirodu, Juka donosi sasvim drugačiju, sirovu i fascinantnu priču. Tijekom mjesec dana, provedenih 2025. na Sumatri, Sulawesiju i Javi, prešao je 2.832 kilometra zahtjevnog terena i dokumentirao 25 destinacija i događaja.
Pacu Jawi – adrenalinski spektakl blata i tradicije u srcu Sumatre
Pacu Jawi je tradicionalni festival trke bikova koji se održava u blatnim rižinim poljima zapadne Sumatre nakon završetka berbe. Ovaj neobični i dramatični događaj stoljećima je dio kulture naroda Minangkabau, koji ga smatraju i slavljem i pokaznom vještinom. Utrka se odvija tako da jahač stoji na drvenoj dasci pričvršćenoj za par bikova te njima upravlja hvatajući se za njihove repove. Dok životinje jure kroz blato, prizor postaje spektakularan, prepun prskanja, napetosti i nepredvidivih trenutaka. Cilj nije klasično natjecanje u brzini, nego demonstracija koliko ravno i disciplinirano par bikova može trčati. Najbolji parovi nakon festivala postižu veću tržišnu vrijednost, pa Pacu Jawi ima izrazito važnu ekonomsku ulogu u seoskim zajednicama. Događaj je također prilika za okupljanje mještana, tradicionalnu glazbu, hranu i druženje. U posljednjim desetljećima festival je privukao velik broj turista i fotografa iz cijelog svijeta zbog svoje vizualne dramatičnosti. Unatoč sve većoj popularnosti, ostaje duboko ukorijenjen u lokalnoj tradiciji i identitetu, predstavljajući spoj rada, zabave i kulture koji zorno prikazuje život ruralne Sumatre.
Jukina fotografska sreća – više od sto bikova u jednom danu
Juka je naglasio da je imao iznimnu sreću jer je baš u vrijeme njegova boravka na festivalu sudjelovalo više od 100 bikova, dok ih obično bude tek 10 do 20. Time mu se pružila višesatna mogućnost kvalitetnog fotografiranja, što je itekako iskoristio. Upravo su ovdje nastale mnoge izvrsne fotografije, od kojih su pojedine već dobile prestižne fotografske nagrade.
Mentavai – drevni narod koji živi u potpunoj duhovnoj simbiozi s prirodom
Posebno zanimljiv dio predavanja odnosio se na narod Mentavai, koji živi na istoimenom otočju zapadno od Sumatre i poznat je po jednoj od najstarijih autohtonih kultura u Indoneziji. Njihov tradicionalni način života temelji se na dubokoj povezanosti s prirodom i šumskim okruženjem koje smatraju svetim. Mentavaiji vjeruju da sve u prirodi — životinje, biljke, rijeke, pa čak i predmeti — posjeduje duh, što oblikuje njihove rituale i svakodnevicu. Njihova karakteristična tjelesna obilježja uključuju složene tetovaže koje simboliziraju životni put, duhovnu zaštitu i pripadnost zajednici. Izrađuju ih šamani, tzv. sikerei, koji imaju ključnu ulogu u iscjeljivanju i održavanju ravnoteže između ljudi i duhova. Tradicionalne kuće, poznate kao uma, središte su društvenog života, ceremonija i donošenja zajedničkih odluka. Prehrana im se temelji na lovu, ribolovu, skupljanju i jednostavnoj poljoprivredi, uz veliku ovisnost o sago palmi. Mentavaiji su poznati i po izradi nakita, drvorezbarstvu te proizvodnji tradicionalnog oružja poput luka i strijela. Unatoč postupnoj modernizaciji, mnoge zajednice i dalje čuvaju svoje običaje i rituale, predstavljajući fascinantan primjer harmonije čovjeka i prirode.
Tana Toraja – pogrebni obredi koji nadmašuju sve što Zapad može zamisliti
Vjerojatno središnji dio predavanja bio je o pogrebnim obredima naroda Tana Toraja na otoku Sulawesi. Ti se obredi smatraju jednim od najimpresivnijih i najkompleksnijih rituala u jugoistočnoj Aziji, pa i šire. Smrt se u njihovoj kulturi ne doživljava kao kraj, već kao prijelaz duše u zagrobni svijet, pa se pokojnik često tjednima ili mjesecima čuva u kući dok se obitelj ne pripremi za ceremoniju. Glavni pogrebni obred naziva se Rambu Solo’, a može trajati od nekoliko dana do tjedan ili više, ovisno o statusu pokojnika. Tijekom ceremonije izvode se tradicionalni plesovi i pjesme, a rodbina i susjedi sudjeluju u nizu rituala koji naglašavaju zajedništvo. Posebno su poznate procesije s lijesom i simbolička “borba” dviju skupina muškaraca, koja predstavlja borbu između života i smrti. Žrtvovanje vodenih bivola dio je tradicije jer se vjeruje da oni pomažu duši da stigne do rajskog svijeta, Puye. Nakon obreda pokojnik se polaže u kamene grobnice u liticama ili u drvene kovčege postavljene u stijene. Djeca i osobe nižeg društvenog statusa ponekad se pokapaju u izdubljenim stablima, što simbolizira povratak prirodi. Ispred grobnica nerijetko se postavljaju drvene figure tau tau, koje predstavljaju pokojnika i čuvaju njegovu prisutnost u zajednici. Torajanski pogrebni običaji duboko su ukorijenjeni u vjerovanju da je smrt samo dio dugog putovanja prema duhovnom svijetu.
Ekonomija smrti – iznimno skupi pogrebni obredi
Ono što posebno fascinira jest da su, unatoč izrazito niskom standardu stanovništva, ovi pogrebni obredi iznimno skupi. Čak i kod najsiromašnijih obitelji trošak nije manji od nekoliko tisuća eura, dok obredi za više staleže mogu premašiti 100.000 eura. Troškovi uključuju balzamiranje tijela, kupnju velikog broja goveda koja će se žrtvovati za pokojnika, zatim polaganje tijela u litice, kupnju realistične lutke koja nalikuje pokojniku, uređenje grobnog mjesta… Cijena goveda doseže i 1.000 eura, dok albino govedo može stajati i do 10 tisuća eura. Meso ubijenih goveda obično se dijeli potrebitima. Najbizarniji dio svega je ritual u kojem obitelj svake tri godine vadi tijelo pokojnika iz groba, vodi ga kući, stavlja mu duhan u usta i simbolično ga uključuje u aktivnosti koje je volio za života.
Bukit Lawang – jedna od posljednjih velikih džungli orangutana
Od “lakših” tema, Juka je govorio o Bukit Lawangu, smještenom na rubu nacionalnog parka Gunung Leuser na sjevernoj Sumatri. To je jedno od najpoznatijih mjesta na svijetu za susrete s divljim orangutanima. Jungle-gradić poznat je po bujnoj tropskoj prirodi, čistim rijekama i pristupačnim stazama koje vode duboko u prašumu. Posjetitelji uz vodiče kreću u jednodnevne ili višednevne trekinge tijekom kojih se vrlo često može vidjeti orangutane koji se slobodno kreću kroz krošnje. Mnogi od njih potječu iz nekadašnjeg rehabilitacijskog centra pa su naviknuti na ljudsku prisutnost, što omogućuje bliska, ali prirodna promatranja. Bukit Lawang je idealno mjesto za fotografiranje, učenje o ponašanju orangutana i doživljavanje jedne od posljednjih velikih netaknutih džungli jugoistočne Azije. Juka je naglasio da su orangutani izrazito pametni te da su razvili čak i “ucjenjivačke” taktike ne bi li došli do hrane, što je izazvalo mnogo smijeha u publici.
Gunung Padang – prastara zagonetka koja potiče rasprave
Pri kraju predavanja Juka je govorio o Gunung Padangu na zapadnoj Javi. Lokacija se smatra jednim od najzagonetnijih prapovijesnih lokaliteta u Indoneziji, a prema nekim istraživačima i najstarijim megalitskim kompleksom na svijetu. Sastoji se od terasastih struktura izgrađenih od dugih bazaltnih blokova, raspoređenih u više razina koje podsjećaju na drevnu piramidu. I dalje nije jasno jesu li ove zanimljive strukture rezultat prirodnih procesa ili ih je izgradio čovjek. Zbog toga je Gunung Padang predmet brojnih rasprava među arheolozima i alternativnim istraživačima koji pokušavaju odgonetnuti njegovu stvarnu svrhu i starost. Mjesto odiše mistikom, a lokalne legende povezuju ga s drevnim kraljevstvima i nadnaravnim bićima, čineći ga jednim od najintrigantnijih arheoloških nalazišta jugoistočne Azije.
Na samom kraju Juka je najavio da će, zbog velikog interesa Splićana, održati još jedno predavanje o Indoneziji. Publiku je posebno razveselila vijest o početku pisanja njegove autobiografske knjige. Avanturistički duh ne miruje – već je najavio i novo putovanje, ovoga puta u Afriku.
