Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Spektakl koji je Splićane ostavio bez daha
Majstor Merighi svoju je popularnost među Splićanima stekao kada je nakon dolaska iz Trsta na Sudamju na nekadašnjoj Kraljevoj njivi (Hajdukovom igralištu) izveo spektakl paleći vatru ispod balona konopcima vezanog za košaru. Ušao je potom u košaru tražeći da odvežu konop i odletio s balonom na visinu od 200 do 300 metara pozdravljajući zadivljene gledatelje.
- Prizemljio je na moru gdje su ga spašavali ribari, a zatim je na ramenima proveden splitskom Rivom. Tu svoju akrobaciju ponavljao je godinama pred Splićanima. O događajima i neprilikama poznatog letača balonom Merighija izvještavale su mjesne novine svjedočeći o njegovoj velikoj ljubavi prema tom novom sportu.
Hodao je po žici, plesao pred publikom i najavio odlazak pod more
Poslije prof. Strohshneidera i Aleksića, koji su izvodili svoje senzacionalne akrobatske majstorije na žici razapetoj s jednog krova kuće na drugi, to je početkom tridesetih godina radio i umjetnik žice Gašpar Žraka dalmatinski ekvilibrist iz Visa, 32- godišnji Komižanin Jakov Božanić. Za vrijeme izvođenja njegove točke svirala bi glazba, a Božanić bi hodao i plesao po žici, čak s nogama u košari.
- U veljači 1930. godine je najavio da će na Mletačkom gatu pred Lučkom kapetanijom poći pod more i ostati tamo puna dva sata. Publika se u dogovoreno vrijeme okupila na gatu da vide to čudo. Kada se Božanić pojavio pred publikom s crnom bradom i u crvenom trikou, predstavio se kao neka balerina i onda prikupio nešto milodara. S jedne lađice je ušao u neku kantu ljudske veličine, a poklopac kante bio je hermetički zatvoren i spušten ravno u more. Pod morem je ostao desetak minuta dok je valjda mogao podnijeti zrak iz kante. Nakon toga je njegov pomoćnik počeo zapitkivati publiku je li dosta. Publika se naravno smilovala te je čudotvorac izvučen na površinu.
Čudaci koje je Split gledao, pamtio i prepričavao
Među ostalim privedenim osobama kod redarstva u Splitu u lipnju 1933. godine našao se i neki čudak imenom Radoslav Ivanković, rodom iz Vijovića kod Mostara. Šetao se odjeven u rusku uniformu sličnu žandarskoj s razlikom što je njegova imala ruske časničke epolete i na rukavu neke trake koje je on nazivao odličjima. U Vrpolju su na njega seljaci upriličili pravu hajku misleći da je razbojnik Miljković. Jedva je izvukao živu glavu. Na kraju je živčano obolio pa je volio nositi uniformu ma kakva ona bila. Čudak se u pritvoru samo smijao i stajao u stavu mirno.
- Nikola Lukinović Makarun ili Kambjamento bio je najpopularniji splitski brijač između dva svjetska rata. Atrakcija njegove brijačnice na Pjaci bila su dva kupatila, za dame i gospodu. Kako je bio malo nagluh pročulo se da je umjesto brijanja znao početi sa šišanjem svoje mušterije.
Prvi splitski poštar iz okolice Dicma Božo Jadrić izgledao je dosta markantno s velikom četvrtastom glavom na kojoj je bila visoka poštarska kapa, crnom kosom, bradicom i zaliscima. Svojom čestitarskom pjesmom za Novu godinu posjećivao bi građane dobivši za to novac.
Braća koja su živjela noću i postala simbol splitskih noćobdija
Braća Basso su bili potomci nekoć ugledne i imućne splitske obitelji koja je imala brojne nekretnine. Sestra im je bila supruga načelnika Gaje Bulata. Stanovali su na Narodnom trgu iznad današnje ljekarne. Odugovlačili su studije sve dok im nisu umrli roditelji. Nakon toga jedan je brat doktorirao pravo, a drugi filozofiju u Padovi. Po povratku u Split se nisu zaposlili nego su živjeli od rente izbjegavajući društvo.
- Bili su niska rasta, jednako odjeveni u pelerine tako da izgledaju kao blizanci. Svaki je nosio kapetanski dalekozor za promatranje zvijezda. Imanjem im je upravljala jedna gojazna služavka, postarija usidjelica, žena iz Dalmatinske zagore imenom Jako koju su oni zvali Štrega tj. vještica. Dok su bili živi šišali bi i brijali jedan drugog, a kada je jedan od njih umro, Štrega ga je šišala, brijala i pratila navečer do Peristila.
Danju bi boravili u kući, gospodski se gostili, čitali i učili, a vani su izlazili samo noću. Šetali bi po periferiji grada i poljima, a pred zoru bi se vratili kući. Zajedno bi uvečer izlazili iz kuće preko Rimske (Dioklecijanove) ulice na Zlatna vrata ili Peristil. Tu bi se rastali. Jedan bi se uputio u Poljud, a drugi na Pojišan ili jedan put Glavičina, a drugi put Sustipana.
U određeno vrijeme bi se našli na Peristilu i zajedno došli kući. Pred njima bi hodao momak s feralom, a iza njih Štrega s kišobranom. Sutra bi izmijenili svoje pravce kretanja. Jedan od njih je umro u mlađim godinama, a drugi doživio duboku starost. Iako su ih svi ogovarali nitko ih nije mrzio niti im se izrugivao, a njihovo prezime bi Splićani rabili kao sinonim za noćobdije.
Ovaj Splićanin se usudio trkati sa rerom do Sinja. Bio je brži 13 minuta i dočekan je ovacijama