"Još uvijek slikam svaki dan. I nedjeljom popodne."
Tako nam Zvonimir Mihanović opisuje svoju svakodnevicu dok sjedimo u njegovu ateljeu na Mejama, okruženi prizorima mora, brodova i Dalmacije kojima je posvetio desetljeća rada. Kaže da to toliko voli da navečer čeka jutro kako bi mogao nastaviti slikati.A čovjek preko puta nas iza sebe ima desetljeća Pariza, Amerike, izložbi i kolekcionara, poznanstva koja sežu do američkih predsjednika i slike koje su završile na mjestima na koja njihov autor, dok ih je stvarao, nije mogao ni pomisliti.
U njegov atelje došli smo uoči otvorenja izložbe „SUB SPECIE LUCIS – Emanuel Vidović / Zvonimir Mihanović“ u Staroj gradskoj vijećnici, no razgovor je vrlo brzo otišao mnogo dalje od same izložbe.
Od djetinjstva i prvih crteža kredom po asfaltu, preko lude mladenačke odluke da ode u Pariz, pariških kavana i umjetničkog svijeta Belle Époque, do Splita, štekata, umjetne inteligencije i pitanja što čovjeku zapravo treba da bi bio sretan.
A usput smo doznali i kako su ga njegove slike dovele do Billa Clintona te što je Joe Biden dvaput radio kod njega na Mejama.
Jer razgovor sa Zvonimirom Mihanovićem vrlo brzo prestaje biti samo razgovor o slikarstvu.
"Svuda pođi, kući dođi"
Mihanović danas živi u Splitu, iako često putuje, posebno u Sjedinjene Američke Države. Godinama je ondje odlazio i nekoliko puta mjesečno zbog događanja koja naziva „Meet the Artist“ – vlasnici njegovih slika okupljali bi prijatelje i potencijalne nove kolekcionare, a slikar bi dolazio predstaviti svoj rad.
Mogućnost da trajno ostane živjeti u Americi ipak ga nije privlačila.
"Ja imam tako miran život, imam život najljepši koji čovjek može poželjeti. Nemam nikakvih obaveza. Ja samo slikam. Radim ono što volim i isplovim svojim brodom“, govori nam.
Povratak Dalmaciji objašnjava starom poslovicom: „Svuda pođi, kući dođi.“
I tu se razgovor brzo vraća u djetinjstvo.
"Svugdje ima ljepote, svugdje ima dobrih ljudi i ugodnih sredina. Ali čovjek se cijeli život sjeća mirisa, hrane, odnosa s ljudima, prijatelja. Mislim da je malo stvari idealno kroz naš život, ali u djetinjstvu se dogodi mnogo tih idealnih stvari.“
Mihanović je rođen 1946. godine u Donjem Sitnom, kao jedno od šestero djece. Roditelji su bili seljaci, bez formalnog obrazovanja, ali upravo njima pripisuje jednu od najvažnijih stvari koje je dobio u životu – slobodu.
Majku pamti po tome kako je od onoga što su imali u vrtu i dobivali od prijatelja uspijevala prehraniti veliku obitelj.
"Ja se više nikada u životu neću tako zdravo i ukusno hraniti."
Ne sjeća se života, a da nije bio slikar
Kako onda dječak iz Donjeg Sitnog postaje slikar? Je li bilo buntovništva protiv roditelja, nagovaranja da odaberete neki sigurniji životni put?
„Nije bilo zato što sam ja bio slobodan.“
Otac je vrlo rano primijetio da sin ima talent i odveo ga profesoru koji ga je počeo usmjeravati. Još prije škole Mihanović je kredom crtao po asfaltu, a prolaznici bi zastajali i gledali što radi.
Vrlo rano počeo je i zarađivati svojim crtežima te tim novcem pomagati roditeljima.
Dakle, nije postajao onaj momenat kad vi shvaćate: ja sam sada, slikar, ovo ću raditi cijeli život?
„O tome hoću li moći živjeti od toga nisam razmišljao jer je to uvijek bilo riskantno, itekako riskantno. Ali da želim postati slikar, to sam znao otkad sam znao za sebe.“
Kao dječak imao je dva velika sna. Gledajući kopiju Tizianova djela zamišljao je da će, bude li jednoga dana imao dovoljno novca, otići u Veneciju vidjeti original. Ako bude imao još više novca, otići će u Pariz vidjeti Moneta.
Novca za studij u Zagrebu nije bilo. Nakon školovanja u Splitu odlučio se na ono što danas naziva „apsolutno ludom avanturom“ - s 21 godinom otišao je u Pariz.
„Danas me jeza uhvati kad vidim koliko sam bio lud, koliko nepametan da s takvim rizikom uđem u nešto takvo. To je moguće samo u tim godinama.“
"Slika je poezija napisana kistom"
Pariz mu je donio školovanje, muzeje, susrete i iskustva koja smatra jednako važnima kao samu slikarsku tehniku.
"Nije biti slikar samo naučiti slikati, naučiti potezati kistom. Ima nešto još strahovito važno – što slikati? Slika je pismo. Slika je poezija napisana kistom.“
Da bi umjetnik znao što želi reći, nastavlja, mora prije svega živjeti.
"Morate biti načitani, morate imati kontakte s ljudima, komunikaciju i životne situacije iz kojih ćete mnogo toga naučiti.“
A morate li i patiti? Mora li postojati neka iskonska bol da bi nastala umjetnost?
Mihanović tu teoriju odbacuje.
"Umjetnička strast, bila ona književna, glazbena ili likovna, nije bol nego užitak i nikad ne može biti bol."
Ono što ljudi nazivaju umjetničkom boli za njega je prije strast – pogonsko sredstvo koje čovjeka tjera naprijed.
"Pariz je najmediteranskiji grad na svijetu, iako uopće nije na Mediteranu"
U Parizu je proveo deset godina. Gradu je, kaže, beskrajno zahvalan, kao i Francuskoj koja je talentiranim strancima pružala mogućnost razvoja. No s vremenom su ga iscrpili metro, automobili, gužva i neprekidno vrenje.
Danas i dalje odlazi u Pariz, među ostalim zbog grafika, ali kaže da ondje više ne bi mogao izdržati dulje od tri ili četiri dana.
Je li se više promijenio Pariz ili vi?
„Ja se nisam promijenio. Ja mislim da ja kao čovjek rastem. Još uvijek čitam knjige, još uvijek slušam pametne ljude, još uvijek učim.“
No postoji nešto iz pariškog života što mu i danas nedostaje drugdje - druženje na ulici, na štekatima malih pariških cafea.
„Pariz je najmediteranskiji grad na svijetu, iako uopće nije na Mediteranu“, kaže Mihanović.
Objašnjenje traži u pariškoj ulici, kavanama i kulturi susretanja. Vraća se u Belle Époque i vrijeme Toulouse-Lautreca, kada su se po pariškim lokalima okupljali slikari, književnici, glazbenici i drugi ljudi čije su ideje mijenjale umjetnost.
"Kad ljudi razgovaraju, stvaraju se velike ideje u svim sferama života. I društvo, čovječanstvo ide naprijed."
Za Mihanovića kavana zato nije tek mjesto na kojem se pije kava, a štekat nije tek nekoliko stolova postavljenih na ulicu. To su mjesta na kojima grad komunicira sam sa sobom.
„Sve je to napravljeno da živi grad. Da živi ulica. Da živi kavana i da su ljudi zajedno. Da se šeta i onda se događaju velike stvari.“
Tu povlači paralelu sa Splitom.
"Ja vodim borbu s ovim gradom jer su maknuli štekate i tako maknuli ljude s ulica“, kaže.
Često sam u Parizu imala dojam da je to grad ljudi koji su bili preveliki za sredine iz kojih su došli. Kao da su svi oni koji nisu pripadali nigdje počeli pripadati Parizu.
"To je na neki način točno."
Čovjek koji ima ideje, objašnjava, u velikoj sredini ima i veću mogućnost da ih razvije. Problem Splita, po njemu, nije nedostatak umjetnika, kulture ili pametnih ljudi.
"U Splitu ima dobrih umjetnika, glazbe, svega ima."
Ono što mu nedostaje upravo je više druženja. Ljudi su napustili stanove u centru, povukli se iz zajedničkog gradskog života, a s njima je nestao i dio spontane komunikacije iz koje se rađaju ideje.
Istodobno smatra da Split ima zapanjujuće mnogo inteligentnih i sposobnih ljudi te mladih umjetnika.
I sam ih zato okuplja oko sebe. Ne želi ih nazvati elitom jer mu ta riječ ima grub prizvuk. Radije govori o ugodnim, pametnim i sposobnim ljudima kojima se želi okružiti.
Zašto onda na njegovim slikama nema ljudi?
Tu se nameće zanimljiv paradoks. Čovjek koji toliko govori o ljudima, razgovoru, kavani i potrebi za druženjem slika prizore iz kojih su ljudi gotovo potpuno nestali.
Kad gledamo vaše slike, uvijek domini mir. Nema ljudi, gužve, buke. Je li to vaša čežnja ili pronalazite takve trenutke?
"To je moja priča."
Kaže da je upravo u Parizu shvatio koliko suvremenom čovjeku nedostaje mira.
„Nema osmišljenog života ako najprije ne stvorite mir sami sa sobom, u svojoj obitelji, s prijateljima, u društvu i na ulici.“
Druga stvar koju želi prenijeti svojim slikama jest jednostavnost.
„Jednostavno živjeti ne znači živjeti siromašno.“
Jednostavnost za njega znači pronaći vlastitu mjeru – znati što nam treba i koliko nam toga treba.
„Moje slike upravo tom čovjeku koji živi u vremenu velike utrke daju smiraj i u njemu pobuđuju nostalgiju i jednostavnost života.“
"Čekam kad će doći jutro da nastavim slikati"
Mihanović je slikar pejzaža, a mnoge prizore pronalazi upravo s mora. Kada nešto ugleda, napravi akvarel ili skicu. Tada, kaže, počinje utrka s vlastitim vizualnim sjećanjem.
Prizor u memoriji može zadržati otprilike 15 dana. U tom vremenu mora postaviti sliku i definirati njezinu osnovu, nakon čega slijede još otprilike dva mjeseca rada na detaljima i bojama.
Koliko je za slikara važna radna kondicija?
"Jako je bitna. Samo ako imate volje, dobijete kondiciju. Volja stvara kondiciju kod čovjeka."
A volje mu, očito, ne nedostaje.
"Ja to toliko volim da čekam kad će doći jutro da nastavim slikati."
I dalje slikate svaki dan?
„Svaki dan. I nedjeljom popodne
"Ja slikam za druge"
Zanimljivo je da pritom prema dovršenim slikama nema posesivan odnos.
Postoji li neka koju vam je bilo teško prodati, u smislu da ste se jedva odvojili od nje?
„Ne.“
Odgovor objašnjava usporedbom s opernim pjevačem. Pjevač ne izlazi pred publiku da bi pjevao samome sebi, pa ni slikar, smatra, ne stvara djelo zato da bi ga zauvijek zadržao u vlastitom ateljeu.
„Ja slikam za druge. Svrha moje slike je da ljudi dođu, gledaju je i u njoj uživaju. Ona ne smije ostati u mom ateljeu. Mora otići u neki dom, muzej, bilo gdje.“
Dakle, vaša ljubav prema slikama nije posesivna?
„Ne smije biti. To nije u redu.“
I ide još dalje.
„Slika ne smije biti vaša terapija. Niti slika smije biti prezentiranje mene. Ona mora biti prezentiranje umjetnosti.“
Neke slike ipak pamti po nečemu drugome – nevjerojatnom životu koji su dobile nakon što su izašle iz njegova ateljea i ljudi koje su dovele u njegov život. Kupci su postajali poznanici i prijatelji, a neka od tih poznanstava odvela su ga ravno u visoku američku politiku.
I onda je Joe Biden došao na Meje
Mihanović nam priča o američkim vlasnicima svojih slika i poznanstvima koja su iz toga nastala. Jedno od njih, kaže, otvorilo mu je priliku da razgovara s tadašnjim američkim predsjednikom Billom Clintonom.
"Imao sam priliku 45 minuta razgovarati s Clintonom o Hrvatskoj“, govori.
A onda, gotovo usput, spominje još jednog budućeg američkog predsjednika.
Joe Biden kod njega je na Mejama bio - dvaput, tijekom rata u Hrvatskoj.
Može li umjetna inteligencija biti umjetnik?
Od čovjeka koji sliku naziva „poezijom napisanom kistom“ gotovo se samo nametnulo pitanje o umjetnoj inteligenciji.
Danas ljudi koji se bave tehnologijom tvrde da će umjetna inteligencija moći slikati, pisati romane i stvarati umjetnost jednako kao čovjek. Vjerujete li u to?
Mihanovića današnje prognoze podsjećaju na šezdesete godine, kada se, kaže, jednako ozbiljno najavljivalo da će roboti zamijeniti čovjeka.
Roboti su došli. Čovjek nije nestao.
Slično očekuje i od umjetne inteligencije.
„Sigurno će umjetna inteligencija imati svoju pozitivnu komponentu, ali na ovom kozmosu zasad postoji samo netko tko je stvaralac, tko je kreator. To je ljudski mozak.“
Umjetnu inteligenciju opisuje kao „enciklopediju koja vješto spaja podatke“. U stanju je u sekundi povezati znanje i rješenja koja je čovječanstvo stvaralo stoljećima, ali početak kreativnog procesa za njega i dalje ostaje u čovjeku.
„Opet sve počinje od ljudskog mozga.“
Što je onda sreća?
Nakon Pariza i Splita, slikarstva, američkih predsjednika, umjetne inteligencije i života provedenog pred platnom, za kraj smo mu postavili najkraće pitanje.
Što je ljudska sreća? Je li smislen i sretan život jedno te isto?
Odgovor nas zapravo vraća na ono o čemu je Mihanović govorio cijelo vrijeme.
Sreća je mir u duši. Dobrota prema ljudima. I svijest o tome koliko je čovjeku dovoljno.
Opet se vraćamo jednostavnosti i mjeri o kojima govori dok objašnjava svoje slike. Nakon Pariza, Amerike, putovanja, velikih kolekcionara i neobičnih ljudi koje mu je život doveo na vrata, njegova definicija dobrog života na kraju je vrlo jednostavna.
"Jednostavno živjeti ne znači živjeti siromašno."