Za Dalmaciju Danas piše i komentira Danijela Dujlović, diplomirana inženjerka građevinarstva i članica Vijeća Gradskog kotara Neslanovac
Split ovih mjeseci ostaje bez prostora za vlastiti komunalni otpad. To nije nesreća koja je stigla iznenada, nego ishod koji se dao pročitati u dokumentima starima dva desetljeća. Vrijedi, dakle, mirno i redom razložiti kako se dovde došlo, tko što tvrdi i što je od toga činjenica — jer u dnevnim se prozivkama bit gubi.
Šezdeset godina "privremenog rješenja"
Karepovac je otvoren 1964. godine, na svega tristotinjak metara od naseljenih dijelova grada. Zamišljen je kao prijelazno rješenje na desetak godina, dok se ne pronađe trajno. To trajno rješenje nije pronađeno ni šezdeset godina poslije. Veći dio tog razdoblja Karepovac zapravo nije bio uređeni sanitarni deponij, nego legalizirano odlagalište bez temeljnih zaštita: otpad se odlagao bez sustavne evidencije, uključujući komunalni, industrijski i opasni otpad — sve do zauljenog i acetilenskog mulja iz brodogradilišta — a odlagalište desetljećima nije imalo ni sustav prikupljanja procjednih i oborinskih voda ni priključak na vodovod. Do sanacije se nagomilalo više milijuna kubika otpada, mjestimično debljine i do četrdesetak metara.
Da opasnost nije bila teorijska, pokazalo se u ljeto 2017., kad je požar prešao preko tijela odlagališta i doveo do evakuacije obližnjih četvrti. Tek se tada saznalo da odlagalište nema mrežu hidranata, uz stvaran rizik od eksplozije odlagališnog plina. Taj je događaj konačno pokrenuo sanaciju.
Što je "sanacija" zapravo bila: izvanredno održavanje
Izvedeni radovi sami po sebi bili su korektni: presloženo i stabilizirano tijelo, aktivno otplinjavanje s više desetaka plinskih bunara, završni prekrivni sustav, uređaj za pročišćavanje procjednih voda i ozelenjavanje, sve sufinancirano iz Kohezijskog fonda EU u projektu vrijednom oko 38 milijuna eura. No i sam pojam "sanacija" zaslužuje preciznije čitanje, jer oblikuje percepciju. "Sanacija" je termin iz propisa o zaštiti okoliša i gospodarenju otpadom, gdje postoji "sanacija odlagališta". Zakon o gradnji — propis koji zapravo uređuje građevinske radove — taj pojam ne poznaje. On razlikuje samo gradnju, rekonstrukciju, održavanje (redovito i izvanredno) te uklanjanje građevine.
U jeziku graditeljstva, ono što je na Karepovcu izvedeno odgovara izvanrednom održavanju: Pravilnik o održavanju građevina izvanredno održavanje definira kao radove nakon izvanrednog događaja — među kojima izrijekom navodi požar — ili kada je građevina dovedena u stanje u kojem više nije uporabljiva, na temelju obveznog projekta i bez promjene tehničkog rješenja prema kojem je građevina izgrađena. Opis gotovo doslovno pristaje uz Karepovac nakon požara 2017. A predmet tog održavanja nije bio projektirani sanitarni deponij, nego odlagalište koje je desetljećima radilo bez temeljnih zaštita i pravnu je legitimnost steklo tek naknadno — dakle, izvanredno održavanje legaliziranog bespravnog odlagališta. To nije pravna sitnica. Sama kategorija potvrđuje bit: izvanredno održavanje po definiciji znači zadržati postojeću građevinu uporabljivom bez mijenjanja njezina tehničkog rješenja — što je suprotnost izgradnji novog sustava. I po slovu struke, dakle, na Karepovcu se održavala rupa, a nije se rješavao problem.
Zato je i javna poruka o "uspjehu" prešutjela bitnu razliku. Održavanje odlagališta i sustav gospodarenja otpadom dvije su različite stvari, a u splitskom su se slučaju predstavljale kao jedna. Obećanje da će Karepovac postati "zelena oaza" ostalo je nespojivo s činjenicom da se, dok su radovi trajali, na odlagalište i dalje dovozilo više stotina tona dnevno; na to da rizik nije nestao podsjetio je novi požar glomaznog otpada u listopadu 2024.
Institucija koja nije izgradila svoj jedini zadatak
Za onaj drugi, pravi sustav postoji zadužena tvrtka. Regionalni centar čistog okoliša, u vlasništvu Splitsko-dalmatinske županije, osnovan je 2005. godine s jednim zadatkom: izgraditi Centar za gospodarenje otpadom u Lećevici koji je Karepovac trebao zamijeniti. Dvadeset godina poslije, prema podacima Fine riječ je o tvrtki s tek osmoro zaposlenih; za direktora je 2022., nakon javnog natječaja, imenovan Ivan Vukorepa, dotadašnji splitski gradski vijećnik. Kroz dvadeset godina izmijenili su se ravnatelji i mijenjali gabariti projekta — a prva lopata u Lećevici nije zakopana. Probni rad danas se najavljuje za 2028., realno tek za 2030.
Financijski pokazatelji tvrtke naizgled su dobri — prihodi i dobit u 2024. skočili su višestruko — no tu brojku treba čitati oprezno: takav skok odražava protok projektnih i EU sredstava kroz bilancu, a ne prihod iz postrojenja koje ne radi. Oko odgovornosti traje politički spor koji valja prenijeti s obje strane. Oporba i dio sinjske i splitske javnosti prozivaju gradonačelnika Tomislava Šutu, ističući da je i sam bio među ranijim ravnateljima Lećevice; vladajući odgovornost pripisuju "prethodnim mandatima".
Objektivno gledano, problem nadživljava pojedine mandate i stranke: kroz dva desetljeća izmijenile su se vlade, ministri, župani i ravnatelji, a zajednički im je jedino ishod. Ovdje nije potrebno pretpostaviti zlu namjeru; dovoljna je loša struktura odgovornosti — kad opstanak institucije ne ovisi o isporučenom rezultatu, ona može postojati desetljećima neovisno o tome je li svoj posao obavila.
Skrivena subvencija: zašto je "jeftino" bilo iluzija
Splitska Čistoća godinama je imala među najnižim računima i, istodobno, najviše plaće u komunalnoj struci u Hrvatskoj — s prosječnom neto plaćom od oko 1.700 eura i danas oko 392 zaposlenih. Valja biti precizan: osnovice su skromne, a prosjek podižu prekovremeni i dodaci, pa opis "izdašnih" plaća vrijedi za razinu struke, ne za raskoš. No i tako, taj model nije počivao na iznimnoj učinkovitosti, nego na tri tihe subvencije: odlaganje na Karepovcu nije se naplaćivalo po stvarnoj cijeni, dvadesetak okolnih gradova i općina plaćalo je Splitu da ondje odlažu, a samo je odlagalište bilo u gradu, bez troška prijevoza. Cijena, drugim riječima, nije govorila istinu.
Uz to, komunalni sektor u cijeloj Hrvatskoj suočava se sa strukturnim manjkom radne snage za ove poslove; pojedina su poduzeća, primjerice u Zadru, dio radnih mjesta popunila stranim radnicima jer domaće nisu mogla naći ni uz povećanje plaća, pri čemu po zakonu plaća stranog radnika ne smije biti niža od plaće domaćeg u istom zanimanju. To je činjenica tržišta rada, a ne uzrok splitske krize; spominje se ovdje samo da bi slika bila potpuna.
Državna naknada: Kazna u visini zakašnjenja
Prvi od tri oslonca srušen je Uredbom o jediničnoj naknadi za odlaganje otpada (NN 137/24), koja od 1. siječnja 2025., na temelju članka 100. Zakona o gospodarenju otpadom, naplaćuje svaku odloženu tonu — 30 eura lani, 35 ove godine, s rastom do 50 eura do 2029. Novac ide Fondu za zaštitu okoliša i namjenski je vezan za izgradnju infrastrukture za recikliranje; po istom se propisu izrijekom ne smije trošiti na produljenje vijeka starih odlagališta. Uredba je usklađena s načelom "onečišćivač plaća" i uvjet je za korištenje europskih sredstava.
Ključan je detalj da ta naknada iznosi nula eura za otpad koji se odlaže unutar centra za gospodarenje otpadom. Prevedeno: da je Lećevica izgrađena, Split ne bi plaćao ništa. Ovako plaća punu naknadu — na oko 115.000 tona godišnje to je red veličine četiri milijuna eura godišnje novog troška — dakle iznos razmjeran vlastitom zakašnjenju.
Račun stiže građaninu
Drugi oslonac pada ovog kolovoza, kad Karepovac prestaje primati otpad izvan Splita i gubi taj prihod; mjera pogađa i šest makarskih općina koje moraju tražiti drugo rješenje.
Treći pada kad se odlagalište napuni, a otpad krene putovati stotinama kilometara. Posljedice su već vidljive: prošlogodišnji gubitak veći od milijun eura i najava poskupljenja fiksnog dijela naknade za najmanje sto posto (fiksni dio danas iznosi oko četiri eura). Znakovito je da se prilagodba ne prebacuje na trošak rada, zaštićen kolektivnim ugovorom, nego na cijenu koju plaća korisnik. Niska cijena na koju su Splićani navikli tako se pokazuje ne kao zasluga, nego kao odgođeni račun koji sada stiže odjednom.
Kamo sad: Sinj, voda i "jeftina rupa" koje više nema
Kad Karepovac stane, najbliža je alternativa sinjsko odlagalište Mojanka, i upravo se zato stalno provlači kao opcija: najkraći put znači najniži trošak prijevoza. Prijedlog da se splitski otpad preusmjeri onamo iznesen je na sastanku u Ministarstvu krajem 2025.; sinjski gradonačelnik Miro Bulj kategorički ga je odbio, opisavši ga kao pritisak, dok ministarstvo i županija odgovornost za zbrinjavanje vraćaju na jedinice lokalne samouprave.
Bulj se poziva i na sporazum iz 2018. prema kojem se Mojanka nije trebala zatvoriti prije otvaranja Lećevice; Državni inspektorat odlagalište je zatvarao zbog nedostatka uporabne dozvole, a Ministarstvo je jedno takvo rješenje poništilo, zaključivši da se odlaganje smije zabraniti tek kad proradi Lećevica.
Riječ je, dakle, o sporu s više strana, a ne o jednostranoj "ucjeni" — to je Buljeva kvalifikacija, koju je pošteno prenijeti kao stav jedne strane. Iznad politike stoji tvrda inženjerska činjenica. Prema stručnoj podlozi za okolišnu dozvolu, tijelo otpada na Mojanki nasuto je izravno na prirodnu podlogu, bez temeljnog brtvenog sloja i bez uređene odvodnje. Istočno od odlagališta je Sinjsko polje kojim protječe Cetina — voda bitna za vodoopskrbu velikog dijela Dalmacije. Ušteda na nekoliko kilometara prijevoza time bi se plaćala rizikom za pitku vodu. To nije rješenje problema, nego njegovo premještanje nizvodno.
Šire gledano, potraga za "jeftinom rupom" izgubila je smisao. Državna naknada čini svako sirovo odlaganje skupim, a nula je samo unutar centra za gospodarenje otpadom. Preostala odredišta nisu rupe nego moderni centri izgrađeni za vlastite županije: direktor CGO Bikarac kod Šibenika otvoreno je poručio da Šibenčani ne žele biti "dalmatinski deponij" te da će se ondje energetski oporabljivati gorivo iz otpada četiriju centara — Bikarca, Biljana Donjih, Lučina razdolja i, kad zaživi, Lećevice.
Split, dakle, u tom sustavu ima mjesto — ali kao centar koji šalje obrađeno gorivo, a ne kao mjesto za sirovo smeće. Za to je nužna Lećevica. U međuvremenu Splitu ostaje skupa zakrpa: baliranje i plaćanje da ostatak primi neki centar, uz punu naknadu i dugi prijevoz — suprotnost jeftinom rješenju.
Može li se uopće riješiti? Iskustva govore da može
Uz tvrdnju da je Splićane "nemoguće motivirati" da odvajaju otpad vrijedi suočiti podatke. Hrvatski prosjek odvajanja u 2024. bio je oko 49 posto; Prelog drži gotovo 68, a niz sredina prelazi 50 posto — među njima i otok Krk, turistička jadranska sredina, čime pada teza da priobalni i turistički karakter to onemogućuju. Najniže su stope u Dalmaciji i Lici — ali upravo ondje gdje javna usluga odvajanja još nije ni uvedena. To pomiče objašnjenje: niska stopa u Splitu mjeri odsutnost sustava, a ne nevoljkost stanovnika.
Regionalni je uzor blizu i usporediv. Ljubljana je s gotovo nule došla na oko 70 posto odvojenog prikupljanja, uz centar RCERO koji obrađuje 150.000 tona miješanog i preko 20.000 tona biootpada godišnje — kapacitet gotovo jednak splitskoj količini — nakon čega manje od pet posto završava na odlagalištu. Presudno je da je do visoke stope odvajanja došla reformom prikupljanja (naplata po količini, prikupljanje "od vrata do vrata", edukacija) prije izgradnje postrojenja, a ne čekanjem na njega.
Isto pokazuje i Prelog, gdje prodaja reciklata, komposta i rabljenih predmeta čini oko 18 posto prihoda i pomaže održati nisku cijenu odvoza — dokaz da odvajanje, dobro postavljeno, snižava račun, a ne diže ga. Zašto onda kod nas zapinje? Ne na tehnici ni na novcu, nego na upravljanju i poticajima: prikupljanje je u nadležnosti gradske Čistoće, a obrada županijskog RCCO-a, pa je odgovornost podijeljena i sklona prebacivanju; reformu bi trebala provesti institucija koja je od nereformiranog stanja imala koristi; višegodišnji projekt traži kontinuitet vodstva kakav je izostao; a naplata po količini politički je nepopularna, pogotovo u trenutku pada povjerenja.
Sve su to, međutim, prepreke strukture i volje, a ne fizike — i sve imaju rješenja.
Što bi rješenje značilo u praksi
Redoslijed poteza važniji je od pojedinog postrojenja. Najbrža i najjeftinija poluga je izdvajanje biootpada, koji čini 30–40 posto miješanog otpada i ujedno je njegova najopasnija frakcija (procjedne vode, metan, smrad, požari); njegovo izdvajanje odmah smanjuje i volumen na odlagalištu i tonažu na koju se plaća naknada. Slijede naplata po količini i reforma prikupljanja, pretovarna stanica s baliranjem kao poštena premosnica, te iskorištavanje splitske specifičnosti — obližnje cementare, čije peći mogu suspaljivati gorivo iz otpada lokalno i bez velikog transporta.
Trajno rješenje je dovršetak Lećevice kao centra za mehaničko-biološku obradu, s mrežom pretovarnih stanica i postrojenjem za izdvajanje reciklata. Na razini upravljanja nužni su odgovornost vezana uz isporuku (rokovi i posljedice za klizanje), namjensko povlačenje sredstava iz naknade koju grad ionako plaća, cijena koja govori istinu i zajedničko regionalno upravljanje. Uz to stoje dvije inženjerske crvene linije: nikakvo neizolirano odlaganje nad krškim vodonosnikom i projektiranje kapaciteta na ljetni turistički vrhunac.
Splitski otpad nije nastao zato što je netko zloban, niti zato što su građani jedinstveno nevoljki. Nastao je zato što desetljećima nitko nije snosio posljedicu neizvršenja — a fizika je nemilosrdna: više od sto tisuća tona godišnje nastaje bez obzira na to koliko se tvrtki i odbora oko toga vrti. Tvrdnja da je problem nerješiv ili da je stanovnike nemoguće pridobiti previše lako oslobađa odgovornosti upravo one koji sustav nikad nisu postavili. Izlaz nije "više" ni "manje" uprave, nego uprava vezana uz ishod, ozbiljno ulaganje u odvajanje na izvoru i cijena koja ne skriva trošak dok ne stigne kao šok.
Karepovac je dvadeset godina bio i rok i alibi: dokle god je rupa primala, nije se moralo graditi. Sada je rupa puna, alibi je istekao, a račun je stigao na naplatu — i plaća ga onaj tko iznosi kantu, a ako se izabere najjeftinije umjesto najpametnije, i onaj tko pije vodu nizvodno.
Ključni izvori: Zakon o gradnji (definicije zahvata i održavanja) i Pravilnik o održavanju građevina (NN 122/14); Zakon o gospodarenju otpadom i Uredba o jediničnoj naknadi za odlaganje otpada (NN 137/24); godišnja izvješća o komunalnom otpadu Ministarstva/MINGOR-a; podaci Fine o poslovanju komunalnih društava; službene izjave Grada Splita, Grada Sinja, Splitsko-dalmatinske županije i CGO Bikarac; stručna podloga za okolišnu dozvolu odlagališta Mojanka; podaci JP Voka Snaga (RCERO Ljubljana) i PREKOM Prelog.
