Dolazak romskih trubača u Dubrovnik, osobito u vrijeme božićnih blagdana, već godinama izaziva podijeljene reakcije građana. Dok jedni takve nastupe doživljavaju kao dio spontane gradske atmosfere, drugi se pitaju pripada li takva glazba dubrovačkom identitetu i blagdanskoj tradiciji, posebice na Badnji dan.
Rasprava se ovih dana ponovno rasplamsala na društvenim mrežama, a veliku pozornost privukao je opširan i osoban Facebook status dubrovačkog branitelja Leonarda Kleškovića. U njemu opisuje vlastito iskustvo susreta s romskim trubačima u Starom gradu na Badnji dan te iznosi svoj stav o granicama tolerancije, tradicije i odgovornosti zajednice.
Njegov status prenosimo u cijelosti, bez ikakvih izmjena.
Vidim da se ovih dana pokrenula polemika oko Romskih "orkestara". Na žalost i sam sam imao s jednim od njih iskustvo na badnji dan u jednoj ulici u Starom gradu. To je ulica na kojoj je naš čovjek iz grada otvorio malo ugodno mjesto sa svojim vinima. Taj lokal je pomalo postao omiljeno okupljalište većinom nas, "middle age" ljudi iz Grada. Tradicionalno se tu okupimo za Badnji dan. Od jutra se tu druže dragi ljudi sa kojima sam živio čitav život i oni koje znam isto toliko. Kasnio sam kao i uvijek i s Prijekog se spustio u ulicu na dnu koje se nalaze stolovi gdje je već poslužen i pojeden bakalar na bijelo. Ekipa je već popila, smijeh, sve kako treba. U tom trenutku sa dna ulice čujem sve jači i jači bas bubanj i trube koje grme "Đurđev dan je".
Dakle, ja se rukujem, ljubim i čestitam svojim najdražim ljudima Badnji dan a u ulicu ulazi "orkestar", i piči "Đurđevdan" na full.
Ispod naših, prema Stradunu, su stolovi sa nekim mladim djevojkama koje su ih pozivale i već se krenule izvijati u tom stilu. Pogledam na drugu stranu ljude oko sebe. Sve branitelji, ljudi iz grada koji su tu rođeni. Prvi tren muk. Gledamo se i ne vjerujemo. Onda krene "sramote, što se ovo događa, ovako na badnjak, ovo je sve pošlo u ..., užas..."
Sada je ta glazba već ušla u ulicu i na čelu je trubač sa onom većom trubom koja je okrenuta prema gore. On vodi "orkestar" i ide prema vrhu ulice gdje s mi nalazimo da i ostatak "orkestra" može ući u ulicu tako da pokriju sve stolove.
Mislio sam da je to iz mene izašlo ali u tom trenutku me bilo sram i iz tog srama me udarila takva srdžba da sam ovome s trubom zabio šaku u trubu da me može čuti kako mu govorim "Nizbrdo!, gubite se nizbrdo..."
On me na to pita "Pa dobrooo koju ćeš da ti sviram, reci?". Ja već na ivici da se krenem fizički obračunati prvo s trubom pa s njim ali je valjda u mom pogledu vidio da me "prebacilo".
Okrenuo se i počeo mahati ostalima da se vraćaju nazad. Isti čas su se svi okrenuli i otišli ali samo da bi nastavili neku drugu melodiju na Stradunu. Ajde bar nije više "Đurđevdan"
Čemu ovo moje pisanje? Svaka je ekipa za svojim stolom komentirala ovo što se dogodilo. Neki bi me pogledali s odobrenjem ali sam primjetio da nije svima bilo drago što sam tako grezo otjerao "orkestar". Ako oni tako misle, OK, žao mi je ali mogu s tim živjeti. Ostatak ljudi me bodrio, pružao mi ruku, zahvaljivao, "svaka čast" a meni želudac u grlu, nije mi dobro. Drago mi je što sam to napravio ali me je istrošilo psihički u pola minute. Loše. A Badnji dan. Što meni ovo treba? Pokvarili su mi onaj dobar osjećaj dolaska. Osjećam u tijelu previsoki tlak. Loše a bilo mi je super. To je bio baš jedan onakav slučaj od kojeg bi neki novinar bezveznjaković napravio totalnu dramu. Fažizam, mržnja prema Romima, ovo, ono, šaka u trubi...
Ali... U mom slučaju teško će to proći. Svi koji me poznaju znaju da puštam često muziku na Middleage party-u. Svi koji su bili tamo znaju da često znam pustiti na opće oduševljenje hitove i srpskih i bosanskih i makedonskih EX YU rock bandova. Uz tu glazbu smo odrasli što preko ploča ili u Zelenoj naranči.
Nikakav problem meni apsolutno ne predstavlja koje je rase, narodnosti ili vjerispovjesti glazbenik umjetik sve dok je na putu glazbe i ne širi ili je širio mržnju prema mom narodu ili državi. Da se odmah izjasnim da prema Romima apsolutno nemam ništa protiv. Imam priiajtelje Rome skoro iz svakog djela bivše države gdje sam iti malo duže živio. Oni su kao što znamo nomadski narod koji je prema mom mišljenju genetski iznad prosječno glazbeno nadaren. I instrumentalno i vokalno. Samo da podsjetim velikane poput Šabana Bajramovića, Esme Redžepove, Usnije Redžepove, Ljiljane Petrović, Muharema Sebezovski...
Ma ko zna koliko je njih još vrhunskih koji nisu nikada imali priliku objaviti svoje uratke. Dakle to su po meni dvije stvari koje ih najbolje opisuju. Oni su za mene putnici i glazbenici a pored toga i izvrsni zabavljači. "Orkestar" je samo jedna od stotina skupina Roma koji su odlučili živjeti na račun svog dara pa imaju kombi, instrumente, putuju i sviraju. Naravno da onaj koji od toga živi uvijek prati gdje je prilika za najbolju zaradu i gdje su dobro prošli lani. I to je to. To su oni i to su došli raditi u Dubrovnik.
S druge strane, pristojni glazbenici koji nas posjećuju bi isto nekada željeli zasvirati na Stradunu. Nerijetko samo iz gusta i da mogu reći da su to napravili. Međutim, oni su kulturni pa pođu do ureda Grada da uredno zatraže dozvolu koju očigledno uredno ne dobiju jer na Stradunu nema viš živih svirača i zabavljača. To je meni osobno bezveze jer je to gradu davalo poseban šarm.
I onda "orkestar" upada na Badnje jutro u Grad i mrtvi hladni i preko Straduna udaraju "Đurđevdan je" kao da su gradska glazba. Jednom, dvaput, triput... Pa po ulicama, po kafićima... Ovo je što ja pamtim treća godina. Treći put. "Orkestar" postaje tradicija obilježavanja naših blagdana.
I? Ko je kriv?
Ovo mislim ja i ne morate se složiti sa mnom. Krivi smo sami jer iz puste uljuđenosti i nekog našeg dubrovačkog "finjaka", mi, kojima to smeta, mi, koji smo na najbolniji mogući način morali obraniti svoje, svoj indentitet i kulturu, što radimo? Puštamo. Mi to dozvoljavamo. Mi koji gledamo kako nam se djeca na Badnji dan zabavljaju uz "orkestar". "Orkestar" radi svoj posao od kojeg živi. To je njihov izbor i njihovo pravo. Ali zar nije s druge strane na nama da im objasnimo da su pogriješili i da tu na taj dan s takvom glazbom ne pripadaju. Da smo se prema njima tako od početka postavili, ovoga ne bi niti bilo. Da se ne osjećaju dobrodošlo i sigurno, nikada im ne bi palo na pamet svirati "Đurđevdan" za Badnji dan na Stradunu. Ljudi ne puštajmo!. Ne dozvolimo! Postavite se i recite takvima da postoji drugo vrijeme i mjesto da zarade svoj kruh. Da je to što rade u suprotnosti sa zakonom i gradskim odredbama. Objasnite mladosti da to nije naša kultura slavlja i da nam to smeta.
Ako pustimo, lagano ali sigurno, normalno postaje ono što je bilo nezamislivo. Svijet se mijenja, drugi su trendovi. I neka su. Sloboda je. Neka je. Ali ljudi! Naša je odgovornost da utječemo na budućnost našeg grada i djece kojoj ga ostavljamo. Ako na početku, dok je još na vrijeme, nešto vratiš na kurs pa kasnije ako ti i odeš ono ide dalje tamo kako si ga usmjerio...
Prije svega, čestitam onima koji su ovo pročitali do kraja. Meni to znači da me cijenite. Hvala! Drago mi je da sam pokušao objasniti da oni kojima moj postupak nije drag znaju da nisam to napravio iz nikakve mržnje.
Želim Vam Sretan Božić Novu godinu!
