Splitski svećenik don Ante Žderić, svećenik u Župi Gospe Fatimske na Škrapama, osvrnuo se na papinu encikliku "Fratelli tutti".
Njegov osvrt pročitajte u nastavku u cijelosti:
Enciklika pape Franje Fratelli tutti bila bi u našem medijskom prostoru prošla relativno nezapaženo (iako ima nedvojbenu teološku i filozofsku težinu) da se nije našlo nekih teologa/inja, koji se nazivaju katoličkima, i koji su javno, na portalima koji se također vole kititi katoličkim predznakom, spomenutu encikliku ocijenili omalovažavajućim tvrdnjama, kao da je riječ o članku koji bi bio prikladan za žuti tisak. Čitatelj stječe dojam da su takvi komentari za cilj imali diskreditiranje neistomišljenika, pa bio on i rimski papa. Od visokih pastira Crkve u hrvatskom katoličkom miljeu na spomenuto omalovažavanje reagirao je samo dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić.
Čitatelj upućen u teološka primišljanja suvremene Crkve koji čita spomenuti tekst, kao i slične uratke ma spomenutom tipu portala, ne može se oteti dojmu da je cilj kritike bio usmjeren prema papi Franji osobno. To ne bi bilo prvi put da se dio hrvatskih novinarskih i teoloških pera pod maskom brige za čistoću pravovjerja Crkve obračunava s rimskim prvosvećenikom. Među takvima su i neki bivši svećenici te oni koji nisu ostvarili svoj svećenički poziv, pa im je valjda sada važno pred očima javnosti pokazati se katoličkijima i pravovjernijima i od samog Petrovog nasljednika u Rimu. Takvi grabe svaku priliku za koju misle da će im omogućiti priskrbiti si auru Atanazija Velikog, svojevrsnog simbola obrane katoličkog pravovjerja u čitavoj povijesti Crkve. Međutim, diskurs niza tekstova iz pera takvih pažljivom čitatelju upućenom u spomenutu problematiku otkriva radikalno nepoznavanje procesa kojim se jedan te isti nauk Crkve kroz povijest uvijek pokušavao naviještati na za to primjeren način. Nauk Crkve je isti. Metoda se mijenja ovisno o vremenu, prostoru, društvenoj situaciji…
Najbolnije je čitati i slušati pljuvanje po papi Franji od strane pojedinaca i udruga, novinara i komentatora, koji u isto vrijeme napadno naglašavaju svoje katoličanstvo, pa makar imali diplome s prestižnih rimskih sveučilišta. Tko ima sigurnost u svoj vjerski, nacionalni ili bilo koji identitet, taj to nema potrebu naglašavati. Ukoliko ima, u svom odnosu prema identitetu krije neki problem. Svoje mišljenje izjednačavati s normom pravovjerja upravo je radikalno odstupanje od katoliciteta Crkve. Takva su mišljenja nerijetko bliska i povezana s radikalnim političkom idejama, mahom desnog političkog spektra i njihovim nositeljima, iako ne uvijek. Iza takvih kritizera pretjerano naglašenog katoličkog identiteta znaju se kriti političke ambicije. To su pokazali i nedavno održani parlamentarni izbori. Takvi podsjećaju na Kajfu, koji je bio uvjeren da gorljivo radi Božju stvar. I u isto vrijeme Isusa skratio za glavu. On u tome nije vidio proturječje.
Kritizeri pape Franje i enciklike Fratelli tutti upadljivo su krenuli u ofenzivu svega nekoliko dana od njenog objavljivanja. Nisam siguran koliko su je pomno prostudirali. Teško da je za to bilo dovoljno vremena. No, to ih nije spriječilo u proglašavanju pape svime osim rimskim prvosvećenikom. Takvi ne razumiju, ili prešućuju, da je enciklika Fratelli tutti upravljena i Crkvi i sveukupnom društvu suvremenog svijeta. Tu Crkva izlazi iz sebe, obraća se svim vjernicima ali i onima koji to nisu, ljudima dobre volje. Razlog tome je svijest da Crkva u svijetu nije strano tijelo. Ona jest u svijetu, iako po svojoj misiji i Utemeljitelju nije od svijeta. Ona se ne može ponašati kako da je suvremeni društveni i ekološki problemi ne zanimaju. Sociološki je Crkva dio svijeta i društva. Već Drugi vatikanski koncil uči da su “Radost i nada, žalost i tjeskoba suvremenog svijeta radost i nada, žalost i tjeskoba svakog Kristovog vjernika i nema ničeg uistinu ljudskog što ne bi našlo odjeka u njihovim srcima…” U tom smislu valja shvatiti ton papine enciklike. Ona je nauk Učiteljsva za vjernike i poruka zajedništva onima koji su izvan Crkve. Učiteljstvo se ovdje služi rječnikom nekatoličkih mislilaca kako bi istaknulo vrednote koje ujedinjuju crkvene oce, naučitelje i velike pastire s onima izvan Crkve koji su njegovali iste poglede na svijet i bratstvo među ljudima. Uostalom, Bog je Otac svih ljudi, makar oni toga ne bili svjesni ili to ne priznavali. Subjektivna mišljenja suprotna tome ne dokidaju Božje očinstvo niti bratstvo među ljudima, tako često zasjenjeno društvenim nepravdama. Svaki će misleći vjernik u ovom diskursu prepoznati Kristov Govor na gori. Osim nekih komentatora, udruga i portala koji će i to iskoristiti da se javnosti predstave kao suvremeni Atanazije Veliki. Takvi ne razumiju, ili ne žele prihvatiti, zbog čega je naša Crkva – Katolička. Oni ne prihvaćaju da Crkva ima misiju naviještanja Radosne vijesti spasenja u Isusu Kristu, i da to čini i onda kada se vjernicima i svijetu obraća jezikom i terminima koji nisu upadljivo katolički.
Fratelli tutti obraća se svima. Ona je plod Crkve koja izlazi iz vlastite samodopadnosti i terminima konteksta šireg od katoličkog iznosi katolički nauk, upravo zato da bude razumljiv svima. Objede da papa nastupa kao djelatnik Ujedinjenih Naroda upravo pokazuje usku lepezu razmišljanja onih koji ih iznose. Uska razmišljanja uvijek otkrivaju usko srce. Premalo da u njega mogu stati svi ljudi. Kao što mogu u Franjino. Makar se takvi naglašeno nazivali katolicima.