Nedavno smo objavili reportažu u kojoj smo opisali jedan radni dan splitskog komunalca. Posao, kao i svaki drugi nosi svoje dobre i loše strane. Da je komunalac biti lako, taj bi posao obavljao svatko, pogotovo u najluđem gradu na svijetu. Grad pod Marjanom je rastao u nekoliko etapa, nekad je komunalnu brigu predstavljao, barem ako je vjerovati Smojinom Velom Mistu, konjski izmet i upaljeni ili neupaljeni feral Njegove Svitlosti.
Split – od zabiti do polisa
Split od malog perifernog mjesta postaje prvi grad po veličini s ove strane Jadrana za vladavine Dioklecijana II, koji se na zemlju spustio u obliku smrtnika Jakše Miličića. Taj je smaroš, uspio palamuditi nekoga tiranina Tita i velike novce sliti u grad pod Marjanom. Svima vam je poznata anegdota kada je ćimavica Miličić zvao Zagreb da želi medicinski fakultet. Tadašnja zagrebačka klika nije marila za potrebe Splita, kao što danas tobože mari, pa se tada varalica Miličić domislio kako će se birokraciji u Zagrebu zaprijetiti beogradskim univerzitetom. Onda su Zagrepčanci, brže ti ga bolje, donijeli dekret o osnivanju nekakvog medicinskog inkubatora mladih doktora u Splitu.
Promućurni Miličić je tadašnjim partijskim uhljebima i rukovodiocima na pozicijama uspio prezentirati igre nekih beznačajnih mediteranskih državica, toliko bitnima, da nema firme s područja omražene nam Jugoslavije koja mu nije poslala neki dinar za taj projekt. Ne bi se začudio da je lažljivac rekao Titu da će sve države koje nastupe na Igrama momentalno pristupiti i Pokretu nesvrstanih. I, slušaj ovo, od Mediteranskih igara pa na ovamo, mala ladanjska vilica i kasnije seoce koje se gradi oko iste, postaju grad. Taj polis pun svojih mana i prednosti se razvija i danas. Samo nam danas, nažalost, Jupiter neće pošalje svoga sina, nekog lažljivca i smaroša, koji živi ovaj grad, već nam šalje male birokrate u vidu skorojevića bez vizije i bez svijesti o društvenom dobru i javnom prosperitetu, obične niškoristi koji dođu na pozicije samo zbog svoje koristi.
S ovakvom komunalnom strukturom, nemamo koga što pitati
Svjedoci smo da se zadnjih mjeseci aktivizam u gradu podigao na jednu malo smješniju razinu. Do sada je bio smiješan, ali sada se čovjek bar pošteno nasmije s tima, nazovi aktivistima. Pale se automobili, bude se kotarski rukovodioci, prokazuju se uhljebi, objavljuju javno namješteni natječaji, šaraju se grafiti. Je li taj aktivizam, koji se s društvenih mreža preselio u svijet realnosti, zamašnjak nekoga novog društva ili su to tek mlake tlapnje koje će sustav ugušiti, tek je za vidjeti. Grad guši komunalni nered, guši ga i služba koja bi se tim neredom trebala baviti. Služba, po svemu sudeći puna osrednjih i podobnih, koji se savijaju kako vjetar puše, koji, da se ne bi do kraja savili, jednostavno pobjegnu na bolovanje i naprave mjesta za nove, sebi ravne. U toj službi, nemaju potrebu napraviti nekakvu knjižicu pravila, kojih bi se držali i koja se ne bi krojila kako kome treba. Ta bi knjižica, nazovimo je bogohulno biblijicom komunalnog reda, uvelike olakšala da prestanemo plivati u mutnome.
Ta knjižica bi imala mnoštvo pravila i pravilnike pa bismo, npr. izgorenu olupinu nekog kamatara, kojeg je kolega uzeo na zub, momentalno sklonili s javne površine. Taj snop komunalnih sura, zavedenih u debeli ili tanki uvez, dao bi kredibilitet, svim, mahom bez valjanog natječaja, uhljebljenim muškarcima obučenima u bijele košulje na kojima se na jednome od rukava kočoperi grb naše vrle palanke. Takvi bi zastupnici zapisanog komunalnog reda bili sposobni napokon provoditi ukoričene zakone. Taj bi komunalni red uredio obaveze svih interesnih skupina društva, a onda bi, po logici stvari, i te interesne skupine znale svoja prava. Ovako, u neredu, izgleda da su grabež, otimačina i lopovluk jedini put. Valjda bi se onda, u takvoj urednoj komunalnoj službi, znalo što radi glava, a što pojedini ud. Iz primjera ilegalnog plakatiranja vidimo da sada nije tako i da jedna struja komunalaca podržava ilegalno plakatiranje, a druga ne. Jedna daje mig plakaterima da uzurpiraju i dalje, a druga šalje svoje ljude da plakate skidaju. Smiješno, ironično, ali istinito…
U toj bi se uređenoj utopiji znalo da se nosivi zid kuće na vrhu Marmontove ne može probiti tek tako, ne bi jedne nedjelje samo osvanuo prozor, a već u ponedjeljak lijepa brineta za pultom mjenjačnice. Pitalo bi se predstavnika stanara spomenute kuće da pokaže ugovor za najam portuna koji je dao najmoprimcu, pitalo bi se konzervatore koliko im je vremena trebalo da izađu na teren i pitalo bi se, u konačnici najmoprimca, kome je ostavio kuvertu sa zubićem ispod jastuka. Ovako, mi naprosto, s ovakvom komunalnom strukturom, nemamo koga što pitati. Druga je stvar što se kultura življenja otkotrljala nizbrdo, pa se gospodski portuni pretvaraju u mjenjačnice i što se od portuna rade umjetničke instalacije u kojima su izloženi bankomati različitih bankarskih kuća. I opet, udrimo po strojevima, kao radnici kada su gubili poslove u industrijalizaciji. Mi još uvijek spadamo u zemlje u razvoju, tako su nas učili na satovima geografije kada smo pričali o industrijalizaciji, no jesu li zbilja bankomati krivi što smo zapeli na razini zemalja trećega svijeta? Današnji ludisti nikako da shvate neke stvari. Jesu li ti strojevi koji rigaju novce krivi što u nas funkcionira papirni način poslovanja… Zašto funkcionira papirni način poslovanja? Jer su dadžbine ogromne, pa se promućurni poslodavci snalaze tako što okače o vrata natpis CASH ONLY.
Podobni ostaju, sposobni odlaze
Odgovorni, vraćamo se onim skorojevićima osrednje stručne spreme, prepisanih radova za titule i zastarjelog načina razmišljanja, ovu žabokrečinu neće promijeniti, ali je žalosno da je ni mlađe generacije neće biti sposobne mijenjati. Nas u školama uče da budemo pinkfloyjidovska opeka u sustavu mediokretizma, uče nas da su snovi nedostižni, da su Skandinavija i Njemačka daleke nedostižne arkadije. U našim školama ne rade akademici, kao u finskim školama. U nas rade frustrirani učitelji koji se plaše politički instaliranih ravnatelja i kojima je smisao prosvjetiteljskog djelovanja svedena na dvije riječi u imperativu: NE TALASAJ! Ti isti nas uče da je vrhunac našeg postojanja zadužiti pečat u nekoj od institucija, uhljebiti se i ne udarati pečat tako često, jer bi radeći u službi poremetili ritam starijim kolegama, koji nisu navikli na tržišne uvjete rada, gdje se plaća naprosto mora odraditi i zaraditi. I onda se ti isti žapci, koji su se uspeli na vrh piramide zamućene žabokrečine, čude kada mi mladi prevarimo sustav, skupimo besplatno obrazovanje, dobijemo diplomu i otkrijemo kako jednosmjerna karta do nekih njihovih dalekih arkadija nije tako skupa. Tamo, od bijelog smeća, ovako uporni i spremni na smicalice na koje smo naučeni u ovome sustavu, ubrzo postajemo važan kotačić uređenoga društva.
Društvo u kojem je najveći doseg jednog mladog čovjeka zaposliti se u komunalnoj službi koja ima za cilj staviti situaciju gradskog kaosa pod kontrolu i biti jedan od malobrojnih odabranih koji će imati priliku da ga prvi činovnik grada upozna s urednom i ljupkom užom gradskom jezgrom, a pri tom zna da o svome poslu niti zna nit će znati išta, jer naprosto nema od koga ni iz čega naučiti, kula je od karata, koje će se pod naletom jednog malo jačeg vjetra srušiti. Zlobnici i svi oni koji našem društvu žele loše, a u koje i sam spadam, žele da taj jaki vjetar zapuše što prije.
