Druga kandidatkinja koju predstavljamo je Romana Ban, magistra edukacije povijesti i talijanskog jezika i književnosti koja je dolaskom na studij u Split htjela što više toga probati pa je tako primjerice završila tečaj analogne fotografije, volontirala u dječjem domu Maestral, aktivno pisala kolumne za portal udruge Studenti za studente S4S, a onda pri kraju studentskih dana s grupom mladih entuzijasta osnovala Klub mladih Split paralelno volontirajući za Split Tech City gdje danas radi. Unatoč svemu ovome, Romana ističe kako nema većeg uspjeha i sreće od davanja sebe ljudima koje voliš i mira koji osjećaš jer svoje odabire i odluke smatraš ispravnima i poštenima.

Tko je Romana Ban?

Romana je rođena 1989. u Splitu. Cijeli svoj život, do prije tri godine kada se sretno udala, živjela je u Konjskom. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Splitu svakodnevno je putovala na relaciji Konjsko – Split te je studij uspješno završila i stekla diplomu magistre edukacije povijesti i talijanskog jezika i književnosti.

– Gotovo cijeli život sam provela u Konjskom, tek zadnje tri godine živim u Splitu. U Konjskom, selu od niti 300 stanovnika, kao djevojčica nisam imala prilike sudjelovati ni na kakvim strukturiranim izvanškolskim aktivnostima. Izvor zabave u igri meni i mojim prijateljima iz Konjskog bila je mašta. Nismo imali kućice za barbike, ali smo ih zato sami zamišljali i izrađivali. Nismo imali parkiće, ali zato smo se natjecali tko će se popeti na više stablo ili skočiti s više stijene. Nismo imali kino, ali smo se zabavljali zajedno čuvajući krave – priča nam Romana te dodaje:

– Nikad mi nije bilo jasno kako se netko može sramiti toga odakle je. Ja sam uvijek ponosno svima isticala da živim u Konjskom. Konjsko je moje korijenje koje mi je dalo krila.



Romanin svojevrsni aktivizam počinje u studentskim danima kada se priključila udruzi Studenti za studente (S4S) kako bih pisala kolumne za njihov portal koje su bile različitog sadržaja, odnosno tema; od duhovitih kolumni o studentskom životu do intervjua s dekanima. Upitali smo ju, obzirom da je kroz naš razgovor istaknula ljubav prema pisanju, kako to da nije upisala studij novinarstva.

– Da je bila mogućnost studiranja novinarstva u Splitu vjerojatno bih to upisala ali pošto nije upisala sam ovo što jesam. Nisam imala određenu ideju s čime bih se htjela baviti pa sam odabrala studij prema onom predmetu koji mi je bio najdraži,a  to je povijest. Uz nju sam odabrala i talijanski, ali da sada imam mogućnost upisati fakultet upisala bih novinarstvo ili socijalni rad.

Istaknula je Romana kako smatra da je danas jedna od problema s odabirom željenog fakulteta taj što dosta srednjoškolaca ne može pojmiti uopće koja sve zanimanja postoje, čime se sve mogu baviti i na temelju toga odabrati fakultet.

Volonterstvo u studentskim danima donijelo ti je i vrijednu nagradu?

– Biti okružena pozitivnim, ambicioznim, nesebičnim i otvorenim ljudima za Romanu je značilo ključnu promjenu u načinu razmišljanja i aktivnog djelovanja.

Učiti za fakultet mi nije bilo pretjerano zanimljivo, no uložiti dane i tjedne u volontersko planiranje i organiziranje radionica za studente, humanitarnih akcija, radijskih emisija, studentskih prosvjeda i sl. ispunjavalo me neizmjernom radošću. Pisanje mi je tako neplanski unijelo nemjerljivu pozitivu u život – nove ljude, nove prilike i interese za koje nisam ni znala da su u meni.

Iz tog perioda Romani se srce najviše uvukao projekt Knjiga žalbi i pohvala.

– Na svim smo fakultetima od studentica i studenata prikupljali pisane žalbe i pohvale na račun matičnih fakulteta i potom ih, uz duhovit program, predali dekanicama i dekanima, a sve s ciljem poboljšanja stanja na Sveučilištu.

Za svoj smo ukupni angažman nagrađeni Rektorovom nagradom za volonterski i humanitarni rad.

Kako si sudjelovala u osnivanju Kluba mladih Split?

– Kad sam bila nadomak diplome, cijelu sam svoju energiju ulagala kako bih s kolegama iz volonterskih krugova pokrenula novo mjesto druženja i učenja za mlade u Splitu. Trenirajući živce roditeljima, odabrala sam pisati ključnu prijavu za natječaj umjesto diplomskog rada. Srećom, za nekoliko mjeseci sam diplomirala, a sutradan počela raditi u novoosnovanom Klubu mladih Split.

Da vam malo pojednostavnimo; nakon angažmana u S4S, pri kraju fakultetskog obrazovanja, Romana je već surađivala s grupom mladih koji su bili u drugim studentskim udrugama, a koji su kao i ona razmišljali kakav bi nakon završetak studija bio njihov daljnji angažman. Shvatili su da bi bilo jako dobro kada bi se u Splitu otvorilo još jedno mjesto za mlade na koje bi mladi, studenti, mogli doći učiti, podružiti se, prisustvovati predavanjima, radionicama,…

– I tako smo osnovali Klub mladih. Odmah nam se otvorila mogućnost da prijavimo projekt na natječaj prema kojem bi se zaposlila neka mlada osoba koja bi to sve vodila jer znali smo ako to bude netko kome će ovo biti samo hobi posao neće biti kvalitetno obavljeno. Napisali smo projekt, preko projekta sam se i ja zaposlila i tada je otvoren Klub mladih, doslovno par dana nakon što sam diplomirala.

I dok su sve njene kolege tražile posao u struci, Romana je izabrala rad u udruzi.

– Bilo je vrlo neobično što ja ne biram taj smjer nego odmah krećem raditi u udruzi što je mnogima bilo nepojmljivo te sam morala objašnjavati da ja tu radim, a da uz rad i volontiram. Objasniti im da je to ipak jedan ozbiljan posao kojem sam bila posvećena cijeli dan jer trebalo je dizati na noge udrugu kao i objašnjavati ljudima koje su sve mogućnosti i što je zapravo Klub mladih. Trebalo je osmisliti i cijeli program, privući volontere; to je bilo više od posla, mogla bih reći da je to bio poziv…

Klub mladih je postao još jedno žarište pozitive i promjene?

– Ljudi i iskustva koje sam tamo doživjela su neprocjenjivi. Raditi nešto što smatraš smislenim je neprocjenjivo i tu se lako briše granica između rada i poziva. Stvoriti posao sam sebi i nekolicini drugih mladih ljudi je izazovno, teško, ali i izaziva osjećaj ponosa i svijesti da se može!

Mnogo je zanimljivih aktivnosti i projekata koje smo osmislili i proveli, potičući mlade na neformalno učenje, kritičko razmišljanje, aktivizam, volontiranje, poduzetništvo…

Ipak, meni je najdraži projekt motivacijskih govora “Budi promjena koju želiš vidit u Splitu!”, gdje smo mladim ljudima, aktivnim i uspješnim u različitim područjima, od kulture preko sporta do poduzetništva, dali priliku da ispričaju svoje priče te potaknu i druge na korake kojima će biti i činiti promjene. Upravo je “budi promjena” postao naš slogan, kojim smo se nastojali voditi u svemu što smo radili. Prije godinu dana smo, u suradnji s Ekonomskim fakultetom i još nekoliko udruga, pokrenuli Centar za društveno korisno učenje, kojim se studentima omogućuje obavljanje svojevrsne prakse u organizacijama civilnog društva, što je velik korak i za visokoškolske ustanove i za udruge.

Žao mi je što je trenutno, zbog suženih infrastrukturnih mogućnosti, smanjena mogućnost ostvarivanja svih ideja koje proizlaze iz Kluba mladih, ali dok ima onih koji imaju ideja, volje, odgovornosti i empatije, naći će se i način za sve što se želi napraviti.

Ovim putem zahvaljujem svima koji su u ovih 5-6 godina na bilo koji način doprinijeli razvoju Kluba i dali nam svoje povjerenje.

Gdje danas radiš?

– Danas radim u Split Tech Cityju, gdje sam se vratila svojoj ljubavi – pisanju. Prenosim pozitivne priče mladih ljudi poduzetnog duha, koji neprestano uče, nesebično prenose svoje znanje drugima, stvaraju radna mjesta i donose neprocjenjive promjene u svoju zajednicu. S ostalim kolegama organiziram predavanja i radionice za mlade, a baš smo nedavno organizirali i prvu Split Tech City motivacijsku konferenciju, na kojoj su uspješni lokalni poduzetnici iz tehnološkog područja prenosili svoja poslovna iskustva i priče o uspjehu. Motivirajuće je biti okružen pozitivnim  i vrijednim ljudima te raditi nešto što smatraš smislenim i potrebnim.

Ima li poveznice s Klubom mladih?

– U Split Tech Cityju naglasak  je na poduzetništvu dok se u Klubu mladih baziramo na više razlčitih tema. U Split Tech City sam i došla preko Kluba mladih jer smo surađivali na nekim zajedničkim projektima, volontirala sam. Zapravo, svaki svoj posao dobila sam zahvaljujući volontiranju pa tako i prije nego li smo napisali projekt za Klub mladih i mog zaposlenja tamo, volontirali smo (cijelu godinu dana osmišljavali smo i radili ankete o tome kakav će biti  Klub mladih, koji program,..). Dok sam radila u Klubu mladih volontirala sam za Split Tech City pišući za njih tako da tek nakon nekoliko godina volonterstva došlo je i do zaposlenja. Sve je to zapravo povezano, a zajednička poveznica u svim tim aktivnostima su upravo mladi – naglasila je još jednom Romana.

Koliko su mladi danas zainteresirani za promjene? Sve više ih iseljava iz Hrvatske.

Što se tiče Irske i iseljavanja, u Split Tech Cityju nedavno smo imali konferenciju ‘Živi lokalno, radi globalno’. Smatram da je, pogotovo u IT svijetu, moguće živjeti u Splitu i imati tu kvalitetu života i biti okružen prijateljima i obitelji, a raditi globalne poslove. Motiviramo mlade da pokušaju, da ostanu ili ako već žele da odu i steknu neko iskustvo, ali da se vrate.

Što se tiče aktivnosti mladih, većinom sam okružena mladima koji misle da se može nešto promijeniti, koji su aktivni, koji osmišljavaju različite programe,… U Splitu ima jako puno i udruga i inicijativa od Doma mladih, Info zone, Kluba mladih koji rade sve pohvalne stvari, međutim naravno da je veći broj onih koji ne sudjeluju na takvim programima, koji ne shvaćaju koliku bi im to donijelo vrijednost, ali mislim da svi mi koji smo u tom području smo pozitivni i zbog toga i zovemo nove ljude, stvaramo nove programe kako bi bilo još bolje. Svim mladima, a ne samo nama.

Uz volonterstvo, čime se još  u slobodno vrijeme?

– Slobodno vrijeme većinom provodim s obitelji,sa suprugom i dvo i pol godišnjim sinom. Vikendom smo uvijek kod mojih u Konjskom, volimo provesti vrijeme u prirodi i pokušavamo živjeti neki zdravi i zeleni život.

Slobodno vrijeme mi je rezervirano za obitelj i prijatelje iako u posljednje vrijeme osjećam da moram još malo usporiti tempo i više im se posvetiti jer ništa mi nema više smisla nego provoditi vrijeme s njima. Mislim da nema većeg uspjeha i sreće od davanja sebe ljudima koje voliš i mira koji osjećaš jer svoje odabire i odluke smatraš ispravnima i poštenima.

Kako si se osjećala kada si saznala da si ti jedna od kandidatkinja za Splitski cvit?

– Bila sam počašćena, ali i šokirana. Pitala sam gospođu Milenu Mratinić mogu li ja to odbiti jer mi je bilo neugodno s obzirom na prijašnje nominirane i sadašnje nominirane žene koje imaju više godina iskustva i karijere nego što ja imam godina. Nekako ne smatram da bih ja trebala biti u društvu s njima, ali gospođa Milena mi je rekla da shvatim to kao poticaj za daljnji rad i jedno bravo za dosadašnji rad – kazala nam je skromna Romana.

VEZANI SADRŽAJ:



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime