Mihaela Pfeifer druga je latica ovogodišnjeg Splitskog cvita, manifestacije koja se održava već devetu godinu zaredom. Da podsjetimo, riječ je o manifestaciji koju je pokrenula udruga Naš kvart sa Milenom Mratinić na čelu, a koja u prvi plan stavlja sve vrijedne žene koje su svojim trudom i zalaganjem učinile mnogo za ljude oko sebe.
Tko je Mihaela Pfeifer?
Godine 2007. diplomirala je na Medicinskom fakultetu Split stručni studij Sestrinstva. 2013. završila PPDMO (Pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičko obrazovanje -za rad u školi kao predmetni nastavnik). Iste godine polaže stručni državni ispit kao pripravnik Srednje Medicinske škole Šibenik gdje je bila zaposlena kao nastavnik stručnih predmeta 5 godina. Zaposlenica KBC Split, trenutno obavlja dužnost Glavne medicinske sestre Respiratorno-intezivističkog centra Split (RIC) koji skrbe o pacijentima oboljelim od virusa SARS CoV-2.
Rođena je Dubrovkinja, no velik dio života živi u Splitu.
“Poprilično sam se navikla i Split smatram svojim gradom jer sam ovdje već 20 godina, a jednako toliko sam provela u Dubrovniku. Mogu reći da sam u najboljim godinama došla u Split, sa 18 godina, i pružio mi je sve što treba za jedan pristojan život i zaista sam zadovoljna. Već na drugoj godini fakulteta sam odlučila da ću tu ostati. Veći je grad, veće su mogućnosti. Dubrovnik je u tom periodu bio baziran, a i dan danas je, na turizam. Ja osobno ništa u turizmu nemam, osim što sam radila u ugostiteljstvu. Nekako sam se više pronalazila u Splitu. Ostala sam i, iskreno, nisam požalila. Naravno da uvijek jedva čekam kad ću poći u Dubrovnik, dolje su svi moji, ali Split kao Split je grad velikih mogućnosti i mislim da se tu može pristojno živjeti.”
Upitali smo i je li je iznenadila nominacija za Splitski cvit.
“Moram priznati da me jako iznenadila. Kad sam primila prvi poziv, mislila sam da je neka šala, ali nakon dva-tri poziva sam shvatila da je to to. Prvo pitanje je bilo – zašto baš ja? U mojoj struci se radi o timskom radu, a ne o pojedinačnom radu, to je ono što stvarno moram istaknuti. Ovdje pojedinac ne znači ništa i zato mi je bilo čudno. Naravno, prihvatila sam nominaciju i osjećam se kao predstavnik svih nas. Ipak, raditi u Covid centru je nešto sasvim drugo nego raditi na bilo kojem drugom odjelu.
Najviše iz razloga što smo napravili preraspodjelu unutar KBC-a i mi smo došli sa svih mogućih odjela, klinika, zavoda u nešto novo. I onda imate, recimo, jednu sestru s kirurgije, jednu s pedijatrije, jednu s interne… Nismo se međusobno prije poznavali. Svaka je sa sobom donijela iskustvo sa svog matičnog odjela i kada smo to uklopili u jednu cjelinu dobili smo jednu prekrasnu priču. Jedna smo drugu gurale i educirale. To je ključ uspjeha u našem radu svih ovih mjeseci. Koliko god je teško, mi smo jedan velik i dobar tim, moram to naglasiti jer je riječ o prekrasnim ljudima. Treba to jednostavno doživjeti.”
Često na Covid odjelu u jednom danu umre i nekoliko pacijenata. Kako se sestre i liječnici nose sa smrtnim slučajevima?
“Naša struka općenito se susreće sa smrtnim slučajevima, bez obzira na ovu pandemiju koronavirusom. Ono što je velika razlika je da nitko od nas na svojim odjelima nije imao priliku, osim na Jedinici intenzivnog liječenja, se susretati s većom brojkom smrtnih slučajeva. Naravno da čovjeku nije svejedno. Cijeli Covid je borba za dah. To su pacijenti koji u periodu bolesti, većina njih, se moraju stvarno boriti za dah. Osjetite to i vidite im taj strah u očima, i onda kad još izgubite život, nije vam svejedno. Mi se moramo ‘resetirati’ jer u istom tom trenutku netko drugi treba našu pomoć.
Nekako mi jedni druge podupiremo, i psihički, razgovorom, tako da se to nekako iznese i da ne ostavlja posljedice. Ali teško je to nekada ne iznijeti van ustanove, pogotovo ako je bio lošiji dan pa je taj dan bilo malo više smrtnih slučajeva. Škola i iskustvo vas ne mogu pripremiti za to. Velika je razlika kad izgubite jedan život u jednom danu od onoga kada izgubite pet. Progutate knedlu jer ste uložili maksimalan trud i znanje, ali ste izgubili jedan život. Trebate biti psihički jaki da to ne ostavlja posljedice.”
Ovaj posao zapravo je poziv.
“To je poziv koji osjetite. Tako je bilo u mom slučaju, ja se ne mogu niti sjetiti koliko sam godina imala kad sam rekla da ću biti medicinska sestra. Tu jednostavno nije bilo nikakve dileme kod mene, ja živim taj poziv i meni je to nešto prekrasno, kad vi sudjelujete u liječenju, kad osjećate da ste nešto dobro učinili. Meni je teško reći da je to samo posao. To je jedna vrsta zanimanja i to ne osporavamo, ali prije svega to je poziv.
Možda sad u ovim modernim vremenim, kada je situacija takva u svijetu i gospodarstvu da je krenulo nizvodno, ljudi misle da su u ovoj našoj struci sigurni, imaju posao. Često iz tih razloga upisuju medicinsku školu. To je istina, mi uvijek imamo mogućnosti, sigurniji smo negoli neke druge branše, ali tko to ne voli – teško se nosi cijeli život radeći u struci, a da je zadovoljan. Uz cijelu ovu tešku situaciju nama nije teško. Ima težih dana, budete premoreni, ali to našu kvalitetu života ne umanjuje jer smatramo da će ova pandemija jednog dana završiti.”
Unatoč velikom broju oboljelih i umrlih u cijelome svijetu, puno je ljudi koji ne vjeruju da korona postoji, vjeruju u različite teorije zavjere.
“Velik je broj asimptomatskih slučajeva i velik broj ljudi preboli koronu na nogama, a da i ne znaju možda da su je imali, ili je prebole sa blagim simptomima. Naravno da onda misle da korona ne postoji. Još su tu brojke, statistike koje će pokazati da je u ovom periodu bilo više umrlih od gripe nego od korone, ali razlika između gripe i korone je ogromna. Ovo je nešto što, ne zato što je nova vrsta virusa, jednostavno napada toliko respiratorni sustav da se ljudi jednostavno bore za dah. Ide dosta rapidno i ono što je prisutno je da zahvaća i mlađe ljude, koji nažalost završe sa smrtnim ishodom. Nemaju oni svi komorbiditete od prije da bi mi to povezali isključivo s komorbiditetima.
Često zna nastupiti brzo pogoršanje, u samo par dana. Zahvalni smo što imamo uređaje s visokim protokom kisika koji su nam uvelike olakšali, posebno kod mlađih ljudi jer zaista treba imati i snage i volje da se izdrži taj nekakav krizni period. Potrebna je suradljivost, što je jako teško kad se vi borite za dah. Dosta je iscrpljujuće i za nas i za njih, ali se zaista svi maksimalno trude.
Teško je reći da korona ne postoji, a onima koji u to ne vjeruju, ja bi ih, ali nažalost ne možemo, pozvala da dođu na naš odjel i to dožive. Ljudi shvate o čemu se radi tek kad u obitelji imaju slučaj sa teškim komplikacijama bolesti. Ljudi koje hospitaliziramo su ljudi sa težim simptomima, ali mi tu ne liječimo isključivo Covid. To je jedna mala bolnica unutar KBC-a. Ako je nama pacijent primjerice imao moždani udar ili dijabetes, a pozitivan je na Covid, mi tu liječimo i to. Velik postotak pacijenata, njih 90 posto zahtijeva terapiju kisikom, a čim zahtijeva terapiju kisikom, znamo da to nije bezazleno.”
Koliko je kapaciteta Covid bolnice trenutno popunjeno?
“Prije mjesec dana smo imali veliki skok u županiji, a samim time povećao se i broj hospitaliziranih. Hvala Bogu, sad se to promijenilo, pa nam je trend i zaraženih i hospitaliziranih manji tako da smo trenutno na oko 50 posto popunjenosti. Imamo mjesta, prema potrebama smo širili svoje kapacitete, da ne bismo oduzimali od ostatka bolnice, da nam bolnički sustav može funkcionirati normalno. Koliko je god to moguće u ovoj situaciji.”
Kako nam je kazala Mihaela, ova njena latica bit će “najteža” u ovom Splitskom cvitu jer predstavlja cijeli njezin tim koji je, kako kaže, sastavljen od vrijednih, prekrasnih ljudi.
“Bez takve suradnje i atmosfere ne bi bilo lako raditi. Vesele me male stvari, a jedna od njih je i moj tim koji je zaista prekrasan. Požrtvovna sam i dajem sve od sebe. Držim se one ‘koliko daješ, toliko će ti se vratiti’, a ja smatram da sam dobila i duplo više nego što sam dala.”
I za kraj, moramo spomenuti da gdje god dođe Mihaelu prozovu – Michelle. Ne treba ni spominjati da to treba zahvaliti sličnosti svoga imena s onim slavne hollywoodske glumice, no kako nam je sama kazala – “život piše romane”, a njoj se namjestilo da je to prati otkad se udala.
bravo mihaela