Četvrta kandidatkinja koju predstavljamo je Ivana Bokavšek, profesorica engleskog i talijanskog jezika, a koja posljednjih deset godina radi u splitskoj osnovnoj školi Spinut.

Tko je Ivana Bokavšek?

Ivana je još davne 1998. godine u svoje ruke primila diplomu profesora, a od tada je u svojoj profesionalnoj karijeri nanizala brojna priznanja, diplome, zahvalnice, a uz sve to redovito i pohađala seminare, konferencije i stručne skupove,… Predstavila je

tako i hrvatski školski sustav pedagoškom timu iz Rumunjske, bila je koordinator za eTwinning projekt „Local Value is European Heritage“, mentorirala je učenicima na državnim natjecanjima, jednom tjedno ona je i jezična potpora kolegama u školi, a koautorica je i nastavnih listića iz engleskog jezika za 6. razred osnovne škole: „Clever me!“. Koordinatorica je i Jobshadowinga (priprema programa za 2019. strane učitelje koji obavljaju jobshadowing aktivnost u OŠ Spinut te izvođenje oglednih sati engleskog jezika redovne i terenske nastave i izvannastavnih aktivnosti),… Kao kruna njenog angažmana i rada stigla je i nagrada Ministarstva znanosti i obrazovanja za najuspješniju odgojno-obrazovnu radnicu u školskoj godini 2018./2019.

Kolege o Ivani imaju samo riječi hvale, ali i njeni učenici, bilo sadašnji bilo bivši. Možda upravo zbog toga što je ona jedna od malobrojnih profesora koji na inovativne i kreativne načine nadopunjuju nastavu.

  • Istina je da mi se moji bivši učenici koji su sada u srednji školama ili su ih već i završili, dođu redoviti javiti i izvijestiti me o njihovim rezultatima, imaju mi potrebu reći što se zbiva s engleskim jezikom, napreduju li ili stagniraju, a znaju me zamoliti i za pomoć. To je, po meni, najveća i najznačajnija nagrada koja se može dogoditi učitelju kao priznanje za sav njegov rad – kazuje nam profesorica Bokavšek.

Što Vas motivira u Vašem radu prema učenicima?

Želja za boljim rezultatima učenika. Pri tome ne mislim samo na plasmane na državnim natjecanjima na kojima sam bila tri puta u zadnjih 10 godina rada nego općenito napredak učenika u radu. Ako vi vidite da učenici svakodnevno napreduju, ako pokazuju da im je sve jasno i žele dodatne aktivnosti koje njima odgovaraju, nema veće sreće za učitelja. To je stvarno zadovoljstvo kada shvatite da ste zapravo sve ishode kao učitelj, ali i prema reformi, postigli.

Učenici su motivirani, željni znanja, a brojčane ocjene, što stalno naglašavam svim svojim učenicima, ne može biti i ne bi trebala biti najprimarnija. Najprimarnije je znanje jer je to ono što je trajno i dokazivo i to svojim učenicima na svakodnevnoj bazi ponavljam; brojka ne znači ništa, znanje je sve.

Danas je sve više učenika odlikaša? Kako to objašnjavate?

Ogroman suficit uspješnih učenika u svemu nije baš realna slika onoga što doista jest. Do toga je došlo jer su se kriteriji u društvu počeli mijenjati naglo, mi smo jedno megalomansko društvo koje radi više na kvantiteti nego na kvaliteti, gubi se jedan osjećaj za kvalitetom. Mi njima ne možemo zamjeriti jer su oni naš produkt. S djecom se treba raditi svakodnevno, nema tu privremenog rada, to je konstantni svakodnevni rad – pri tome mislim na rad učitelja ali isto tako i rad roditelja s njihovom djecom kod kuće.

Koliko je bitan rad roditelja s djecom kod kuće?

U ovoj novoj reformskoj fazi, mogu garantitrati za sebe i neke druge kolege i kolegice, svjesni smo da moramo smanjiti količinu domaće zadaće i da većinu gradiva obradimo i napravimo na satu s učenicima da što manje imaju doma. Doma se pojavljuje druga boljka koje roditelji možda i nisu svjesni, a trebali bi biti, a to je da oni jednostavno previše trpaju svoju djecu u izvannastavne, odnosno izvanškolske aktivnosti. Oni bi htjeli da njihova djeca budu involvirana u bilo kojim aktivnostima i ja to razumijem i to je sve dobro, ali ipak treba imati prioritete. Po meni je škola broj jedan, nakon toga ide ostalo. Ako učenik ima poteškoća u savladavanju gradiva zašto učenika još više trpati radnim obavezama koje nisu potrebne?! Roditelj treba imati kriterije i prioritete, tu roditelj može itekako pripomoći. Mi ne očekujemo da roditelji s njima pišu domaći rad, ja sam prva protivnik toga jer to onda nije učenikov rad – istaknula je profesorica Bokavšek koja dobru suradnju između roditelja i učitelja smatra neizostavnom.

Moderno doba, doba tehnologije, knjige ili tablet?

Mislim da se radi prevelika fama oko toga. Ja već sigurno 10 godina provodim digitalnu tehnologiju u nastavi i pobornik sam korištenja digitalne tehnologije, ali ona mora biti praćena papirnatim oblikom materijala. Treba to znati izbalansirati, malo jedno, malo drugo. Ta digitalna tehnologija mora učenike podučiti obrazovnoj svrsi. Kada uzmu mobitele ili tablet u ruke, da znaju da postoje aplikacije koje mogu koristiti u obrazovne svrhe, za cjeloživotno učenje. Da nije mobitel ili tablet samo sredstvo za komunikaciju i slanje poruka.

Koliko su današnji učenici različiti od onih starijih generacija?

Kada se sjetim sebe u osnovnoj školi prije 30 godina, sjetim se svoje razrednice Dese Bogdanić i moje omiljene profesorice iz hrvatskog jezika Damire Podrug. To su profesorice koje su bile meni model pri samom mom odabiru zanimanja i zvanja. One su svojim autoritetom i znanjem nama učenicima tada dale do znanja što mi poštujemo i štujemo. Ali tada je bilo lakše jer je kvaliteta bila na cijeni više nego kvantiteta.

Kada danas usporedim sebe sa svojim dragim učiteljicama, ja postižem autoritet tako da sam dosljedna i pravedna u svome radu i postavila sam pravila kojih se držim, kako za sebe tako i za učenike i nikada nemam problema što se tiče autoriteta. Poštenje, dosljednost i jedna fair-play igra su ‘čarobni’ sastojci za održavanje autoriteta na nastavi.

Koliko su važni učitelji i profesori u obrazovanju djece?

Biti učitelj je privilegij koji nema svoju zamjenu. Mi smo stvarno jedinstveni, nije da dižem sebi cijeni niti svojim kolegama, ali kada promislite, bez ovakve profesije u jednom društvu to društvo ne bi napredovalo ni po kojem pitanju. Učitelje se smatra onima koji obrazuju, to je istina, ali se često zaboravlja i odgojna komponenta. Mi učitelji predstavljamo stvarno modele morala, etike i onoga lijepoga i dobroga što u čovjeku jest, zato i jesmo jedinstveni. Bez nas nema dobrog temelja za išta i to je moja poruka i kolegama. Nema tog zvanja koje može zamijeniti zvanje učitelja – mišljenja je profesorica Bokavšek koja je među brojnim priznanjima i nagradama dobila i već gore spomenutu nagradu Ministarstva znanosti i obrazovanja za najuspješniju odgojno-obrazovnu radnicu u školskoj godini 2018./2019, a koja se po prvi put dodjeljuje.

  • To je nagrada koja je kruna mog rada i ne znam što bih još mogla osvojiti u svojoj karijeri da bih mogla samoj sebi dokazati da je stvarno moj rad dobar. To je krema učiteljske profesije. Samo 0,7% od svih obrazovno-odgojnih djelatnika u RH primilo je tu nagradu – objašnjava nam.

Iako se za ovu nagradu mogao prijaviti doslovno baš svaki obrazovno-odgojni djelatnik u Lijepoj našoj, kriteriji su bili jako strogi i zahtjevni i nije bilo ni malo lako zadovoljiti sve uvjete, ali ovoj splitskoj profesorici to je pošlo za rukom. Iako je osvojila najveću nagradu za svoj rad ostala je malo razočarana kako Grad Split nije tome pridao pažnju.

  • Iz Splita je bilo nas 15-ak profesora koji smo dobili tu nagradu, iz osnovnih i srednjih škola, a Grad Split tome nije dao nikakvu važnost, odnosno Prosvjetni ured. Žao mi je što se nije malo više pažnje poklonilo toj nagradi.

Svakodnevni rad i trud koji ova profesorica ulaže kako bih oplemenila i znanjem i moralnim vrijednostima svoje učenike, ostavlja joj jako malo slobodnog vremena. Na pitanje što radi u svoje slobodno vrijeme odgovorila nam je da će nas razočarati. Evo i zašto.

  • Tu ću vas sada malo razočarati jer moje slobodno vrijeme je zapravo vrlo vremenski kratko. Učitelji koji daju sve od sebe, žele pratiti sve, educirati se i biti stvarno dobri u svom radu, slobodnog vremena i nemaju. Kada i ako uhvatim nešto malo slobodnog vremena posvećujem ga prijateljima, druženju s njima, čitam knjige, odem u kino, kazalište, ali i na putovanja koja su mi jedan ogroman užitak. Ništa spektakularno, malo dosadno, ali to je život učitelja – s osmijehom nam kazuje.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste jedna od kandidatkinja za „Splitski cvit“?

  • Mogu reći da je to stvarno bilo toliko iznenađenje da sam ostala bez teksta. Nisam imala što reći jer nisam mogla uopće sanjati da sam ja uopće nominirana za tu nagradu. Svjesna sam svog rada, ali da je to sada toliko važno da bih bila nominirana, u tom trenutku mi se nije činilo toliko važno. Zadovoljstvo mi je što je moj rad prepoznat na takvoj razini – kazala je profesorica Bokavšek za koju osoba koja ju je nominirala za ovo priznanje ističe kako je upravo njena kreativnost njen profesionalni resurs te kada bi je kratko trebala opisati samo bih rekla: „Ivana se nesebično daje u svom poslu i ostavlja neizbrisiv trag kako na svoje učenike tako i na kolege“.

VEZANI SADRŽAJ:

SPLITSKI CVIT Elida Marković: “Voljela bih da smo mi žene puno više zastupljene u našem društvu, ali to je valjda proces koji se tek mora dogoditi”



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime