SPLITSKI CVIT Grozdana Ribičić: “Svjesna sam da se danas nedovoljno čita i upravo zato intenzivno radimo s djecom i mladima”

Grozdana Ribičić je diplomirana učiteljica i diplomirana knjižničarka sa statusom više knjižničarke kojega je potvrdilo Ministarstvo kulture RH


Treća latica koju u sklopu Splitskog cvita 2017. predstavljamo na našem portalu vodi nas do Gradske knjižnice Marka Marulića. U njoj radi Grozdana Ribičić, rođena Splićanka, diplomirana učiteljica i diplomirana knjižničarka sa statusom više knjižničarke kojega je potvrdilo Ministarstvo kulture RH.

Svoj radni vijek započela je u Gradskoj knjižnici Marka Marulića, najprije na Šolti, a poslije i u njezinim splitskim odjelima za djecu i mlade. Od otvaranja Središnje knjižnice 2008. godine voditeljica je njezina Odjela za djecu i mlade. Svoj je posao uvijek doživljavala kao izazov i neku vrstu poslanja, jer raditi s djecom i mladima nije ništa drugo nego to. Međutim, raditi s tom populacijom podrazumijeva i rad s velikim brojem odraslih koji rade s djecom i mladima i bave se njima. Iz odgovornosti prema takvom poslu redovito se dodatno educirala i hrabro uvodila nove ideje i rješenja u svoj posao. Od početka snažno zagovara knjižničarstvo, napose dječje, kao i prava djece i mladih na knjigu, čitanje i pismenost.

Impresivna biografija

Grozdana je pokretačica brojnih programa i projekata u suradnji sa suradnicima, udrugama i institucijama. Posebno je nadahnjuje rad s volonterima, od kojih su mnogi upravo u knjižnici stekli vrijedna znanja i vještine potrebne za daljnje usavršavanje, pa i za zapošljavanje. Preko njih, GKMM je percipirana u zajednici kao humana i poticajna sredina za svakog pojedinca te je 2012. godine dobila i nagradu „Vinka Luković“ za razvoj i promociju volonterstva.

Zbog svoje se socijalne osviještenosti aktivirala i u Hrvatskom sindikatu djelatnika u kulturi (1999. – 2011.), najprije kao sindikalna povjerenica svoje knjižnice, potom i kao članica Središnjeg odbora nacionalnog sindikata, te je u toj ulozi bila jedna od onih koji su pokrenuli potpisivanje nekoliko kolektivnih ugovora koji su rezultirali boljim uvjetima i većom zaštitom digniteta splitskih kulturnih radnika.

U svojoj je matičnoj knjižnici pokrenula okrugle stolove o zavičajnosti u knjigama za djecu i mlade, te je kroz različite teme na interdisciplinaran način povezala brojne splitske, ali i hrvatske znanstvenike, stručnjake i suradnike koji se bave čitanjem i pismenošću. Urednica je i popratnih zbornika radova, tiskanih i digitaliziranih, navedenih okruglih stolova. Pokretačica je biblioteke „Marulica“ u svojoj knjižnici, a posebno joj je draga tiskana knjiga „Slikovnica mojeg djetinjstva“, u kojoj Splićani pišu o tome što su čitali u svojem djetinjstvu i kakav je to trag ostavilo u njihovu životu.

Svestrana knjižničarka je i osnivačica splitskog ogranka Hrvatskog čitateljskog društva, koje je član Međunarodnog čitateljskog udruženja (ILA-e), a kao predsjednica Komisije za čitanje Hrvatskog knjižničarskog društva i kao predsjednica Hrvatskog čitateljskog društva – Ogranak Split aktivno je uključena u nacionalnu kampanju za poticanje čitanja naglas „Čitaj mi!“ i nacionalnu kampanju za osobe s teškoćama čitanja i disleksijom „I ja želim čitati“. Aktivno se uključila u projekt Hrvatskog čitateljskog društva „Čitateljski program za roditelje i djecu u kaznionicama“, koji je dobio nagradu za inovativnu promociju čitanja u Europi za 2017. godinu. U sklopu navedenih nacionalnih kampanja 2014. godine pokrenula je i prikupljanje knjiga i donaciju polica za dječje bolničke odjele KBC-a Split, Odjel pedijatrije, Dječje kirurgije i Rodilišta (2014.), centre „Slava Raškaj“ (2015.) i „Juraj Bonači“( 2017.), kao i prikupljanje knjiga i donaciju polica u sklopu najnovijeg projekta „Hrčak u splitskim dječjim ambulantama“ (2017.).

VEZANI ČLANCI:

“Kuća nam je bila puna knjiga”

– Uoči Božića, s Grozdanom smo popričali na njenom radnom mjestu, u Gradskoj knjižnici. Upitali smo je odakle ljubav prema knjižničarstvu i pisanoj riječi:

Mislim da sve ide negdje iz djetinjstva. Kuća nam je bila puna knjiga. Sve je vrvjelo dječjim udžbenicima, a onda i knjigama, to me je očaravalo. Vječno sam nešto listala i redovito išla u tadašnju Narodnu knjižnicu. Kad smo kod djetinjstva kao važne odrednice, kad sam objavila knjigu „Slikovnice mog djetinjstva“ Ibrahim Agačević je čak predložio osnivanje muzeja slikovnica. Međutim, rekla sam mu, muzej je dosta zahtjevan posao, idemo korak po korak. Odlučila sam da najprije vidimo koje su to slikovnice iz djetinjstva naših građana koje su ‘važne’. Lako se dalo zaključiti da su neke slikovnice i te kako ostavile trag u našim životima. Bili su to prvi impulsi koje se poslije nadograđivalo, ta je očaranost je postupno rasla.

Koju ste srednju i fakultet završili?

– Pohađala sam i srednju školu i fakultet za učiteljicu. Fakultet je trajao dvije + dvije godine. Nakon toga sam se trebala doškolovati i prekvalificirati za diplomiranog knjižnjičara. Potom sam, slijedom intenzivnog rada u struci i zalaganja te tragova koji su od tog rada ostali, dobila i status višeg knjižničara.

Kada ste počeli raditi u Gradskoj knjižnici?

– Vrlo rano. Nakon završenog pedagoškog studija radila sam neka tri mjeseca u školi, na zamjeni. Odmah nakon toga zaposlila sam se u knjižnici na pola radnog vremena. U tom razdoblju iskušenja trebalo je vidjeti hoće li mi se rad u knjižnici svidjeti. Na koncu sam se odlučila polažiti i nekih desetak stručnih ispita. Bilo je jasno da sam se ‘pronašla’. Otvorila se i mogućnost prebacivanja iz šoltanske podružnica Narodne knjižnice u Split. Na Šolti sam ostala nešto duže, kako to biva, i na koncu došla raditi u Split.

Na Šolti ste imali svoja prva radna iskustva i jeste li se razočarali, jesu li vam se ispunila očekivanja, kako je to izgledalo? Ipak je to jedna mala sredina, relativno izolirana.

– Navela bih ovdje crticu iz privatnog života. U to je vrijeme za mnom dotrčao i moj momak. Dosadno nije moglo biti, bilo je ljubavi, knjige i svega.  Ulazila sam u svijet knjižničarstva, bilo je to bajkovito. Vodila sam jednu malu knjižnicu u cijelosti, od kupovine knjiga, obrade, akcesije, rada sa strankama, prošla sam sve poslove.

Onda se događa Split…

–  Točno, i onda se događa Split. Prebacujem se, što je bilo nekako i logično, na dječji odjel u Zagrebačkoj ulici.. U međuvremenu je taj odjel zatvoren. Kolegica je odlazila u mirovinu. Došla sam na njeno mjesto i nekako mi je bio predodređen rad s djecom, to mi je oduvijek bila želja.

Znači nije Vam teško palo u startu?

– Ne, dapače. Osim toga, imala sam obrazovanje tog profila, sve je nekako bilo logično i uopće nisam razmišljala o drugim stvarima.

Onda ste počeli ta neka svoja iskustva prenositi tu na svoje radno mjesto. Splitska djeca, kakvi su oni čitači?

– Mene obično pitaju čitaju li djeca. Tu je teško biti objektivan, k nama dolaze djeca zainteresirana za čitanje. Ja ne vidim one koji ne čitaju, ali ih osjećam i znam. Sudite i po sebi, dovoljno vam je okrenut se oko sebe, propitati sebe i one koji vas okružuju. Činjenica je da u moru raznovrsnih medija ne ostaje mnogo vremena za čitanje. Svjesna sam da nema dovoljno čitača i baš zato strahovito puno radimo s djecom i mladima, ali i sa svima onima koji rade s djecom i mladima. Mi smatramo da radimo neke male pomake. Nisu to značajni pomaci, ne otkrivamo toplu vodu. No, uvjerena sam da barem usporavamo neke negativne procese.

Evo, sad ste spomenuli procese. Vrijeme modernih tehnologija radi svoje. Osjećate li smanjenje broja ljudi koji čitaju?

– Držim neka predavanja vezano za čitanje, razloge i (pomanjkanje) motivacije za čitanje. Radi se o tome da djeca i mladi – čitaju! Neprestano su uz svoje mobitele, oni čitaju. Pišu poruke. Taj vid čitanja i pisanja je sasvim nešto drugo od onog što smo običavali zvati klasičnim čitanjem.

Tehnološka revolucija – je li to opasnost za pismenost?

– Prije desetak godina počela sam se s time suočavati, bila sam okružena mladim ljudima koji su otkrivali svijet interneta i društvenih mreža. Polako sam počela obraćati pažnju na način na koji pišu. Naravno, to je posve površno, prepuno anglizama, skraćenica, mjestimično posve neprepoznatljivo. Što kraće, uz emotikone, bez mnogo riječi, ‘smajl’ je dostatan. Ja to zovem ‘surfanje’, a pravi čitači trebali bi roniti. Mi samo ‘surfamo’. Prebacujemo se s priče na priču i ne ostavljamo vremena ‘proraditi’ ono što smo pročitali. A jako je bitno da ono što smo pročitali negdje ostane, da ‘proradi’ u nama, da razmislimo.

Trebamo li strahovati i za jezični identitet? Današnji način komuniciranja preko mobitela i interneta kao da vodi “gašenju” gramatike…

– Čitanje je jedna sasvim nova, zadnja evolucijska vještina koju je stvorio čovjek. Ne postoji gen čitanja, sami razvijamo sposobnost da čitamo i pišemo. Ja ne vjerujem da će se ona tako lako izgubiti, ovo što jesmo naslijeđe je koje nam je donijelo čitanje i pisanje. E sad, istina je i da se stvari galopirajuće mijenjaju.

Više ciljam na identitet  jedne kulture, više nego na pismenost u širem smislu riječi. Konkretno, starosplitski govor i sve što ide s tim.

– Upravo otud moj angažman oko organizacije okruglih stolova o zavičajnosti u knjigama za djecu i mlade. Imala sam potrebu usmjeriti pažnju na zavičaj, unatoč nekim negativnim konotacijama koje u našem društvu ponekad izaziva riječ ‘zavičaj’. Sve počinje od zavičaja. Sve počinje od onoga u tebi, onog zavičaja u tebi i oko tebe, nakon toga ideš naprijed. Treba upoznati, zavoljeti i ne bježati od svoga zavičaja. Pred nama je deveti okrugli stol, povezujemo mnogo znanstvenika, stručnjaka na tom polju. Obrađivali smo dijalekte, no ne i isključivo čakavicu i naše lokalno, išli smo šire od ovdašnjeg zavičaja. Upravo razmišljamo o zavičaju i jezičnom prijevodu, hoće li se naš zavičaj izgubiti, kome će biti zanimljiv. Postane li nezanimljiv unutar Hrvatske, kakva mu je tek sudbina izvan Hrvatske? Puno toga propitujemo. U vrijeme prvog okruglog stola bila je 55. -ta godišnjica dječjih knjižnica, htjeli smo vidjeti koliko je Split zanimljiv i koliko je nadahnuće književnicima. Uspostavilo se da ga gotovo i nema. Tako je jedna učiteljica bila prisiljena sama sa svojom djecom napraviti priručnik za nastavu kako bi pomogla u poučavanju djece  o vlastitom gradu.

Što to govori o nama?

– Malo radimo ono što je potrebno, volimo zanovijetati, uvijek nam je netko drugi kriv.

Istranima “sve” diraj, osim čakavice…

– Susrećem mnogo književnika i književnica koji pišu na čakavici, sad postoje udruge koje rade na zaštiti čakavice. Izuzetno mi je važno stalno surađivati s velikim brojem odgojiteljica, profesorica i učiteljica, mnoge od njih rade upravo na tome.

Surađujete li sa obrazovnim institucijama.

–  Vrlo brzo sam shvatila koliki je silan potencijal u našim građanima Splita. Najgore je zatvoriti se i zadržati predrasudu o nezainteresiranoj knjižničarki s naočalima i pundžom.

Znate li što kažu znanstvena istraživanja, pripadnici koje profesije prosječno najviše živi na kugli zemaljskoj?

– Da nije knjižničarka, ha ha? Negdje sam pročitala kako je to najdosadnije zanimanje. Mislim da su Britanci radili neko istraživanje i došli do takvog zaključka. Radi se o tome, po mom mišljenju, da nisu kreativni u svom poslu. Treba razbijati to uvriježeno mišljenje jer ovaj posao može biti i je jako kreativan. U Hrvatskom čitateljskom društvu pokrenuli smo upravo seriju susreta kako bismo pokazali da čitanje ima sto lica. Nije samo čitanje beletristike čitanje, nije samo lektira čitanje, čitanje puno više od svega toga. A čitanje između redaka je najvažnije.

Kolika ja važnost čitanja kod djece?

– Zastrašujuće mi je bagateliziranje čitanja: lako ćemo s djecom, naučit će čiitati i pisati. To je pogrešno, bez obzira koliko je tehnologija napredovala, bez obzira na silne mogućnosti, mi smo i dalje nemoćni prvih par godina svoga života. Rodimo se, ne znamo ni govoriti ni hodati ni ništa. Sve to moramo proći kao što su prolazili ljudi prije tisuću godina. U redu, tehnologija ubrzava.  Čitanjem u ranoj dobi nevjerojatno lako razvijate sinapse mozga.  Znanstvenici su  otkrili kako uz 15 minuta čitanja djetetu u njegovoj najranijoj dobi snažno potičete njegov cjelokupan razvoj. Sinapse u mozgu rade sto na sat. Postaju fleksibilne i kao takve olakšat će rad u školi, uz sve ostalo. Kad stavite dijete na koljena, najprije je tu emocionalni kontakt, povezan je s vama kao s roditeljem. Ne treba ni govoriti koliko je već to važno. Potom, dijete gleda, čuje, vidi, zatim razgovara, pa saznaje i prenosi. Sve to vrijeme moždane su vijuge maksimalno uključene. Povezuju se sinapse, postaju sve bogatije i kao takve odlična su podloga za daljnji život. Jako je bitno što više čitati djetetu, a poslije je sve u njegovim rukama, i rukama sudbine. Ponosni smo na sve naše projekte u knjižnici, najnovija su istraživanja pokazala i da sama činjenica okruženosti knjigama doprinosi. Čak i kad ih ne čitate, one su u vašoj podsvijesti. Kad-tad ćete posegnuti za njima. Još jedan način, da ne kažem trik, kako dovabiti knjigu u život djeteta.

Dakle, definicija knjižničarskog posla nije “izvadi knjigu i zapiši”, nego je puno više od toga?

– Naravno, mnogo više od toga. Mnogo znati, mnogo razumijevati, znati potrebe psihologije djece i mladih.

Knjižničarka ste, sa priznatim višim statusom?

– Da. Ministarstvo kulture, odnosno Knjižnično vijeće prati vaš konkretan rad u struci, broj objavljenih tekstova i slično. Pokretačica sam brojnih programa i projekata usmjerenih na popularizaciju knjige, čitanja i knjižnice kod djece i mladih, ali i svih onih koji s njima rade, kao i na otvaranje prostora i mogućnosti, kako djeci i mladima, tako i odraslima, za njihov kreativan i poticajan razvoj. Izlagala sam na stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu, sudjelovala u njihovoj organizaciji i pisala za stručne publikacije. Kad se sve to sabere i boduje, dobijete viši stručni status, status  višeg knjižničara.

Aktivni ste i u sindikatu.

– Bila, od 1999. do 2011. godine.  Osjetljiva sam, kao i mnogi, na nepravdu, pa je i to bio jedan od načina moje borbe za pravednije društvo. Nije bilo ni lako ni jednostavno.

Dakle, Vi ste išli pomoći kolegama u zajedničkim nastojanjima.

– Tako je, bila sam najprije sindikalna povjerenica u svojoj knjižnici, a nakon toga članica Središnjeg odbora Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi, što mi je omogućilo da pokrenemo potpisivanje nekoliko kolektivnih ugovora na razini cijelog Splita. Na početku pregovaranja, gradski su predstavnici zauzeli stav da nemamo pravo tražiti iste uvjete kakve imaju djelatnici u gradu, bez obzira na istu stručnu spremu. Volim naglasiti da većina zaposlenih u knjižnici imaju dvije diplome – diplomu svog matičnog fakulteta i dodatno diplomu knjižničarstva. Bio je to intenzivan i stresan period, ali je urodio plodom. Ostalo je nasljednicima da održavaju postojeće uvjete i bore se za nove, bolje, jer prostora još ima.

Gradska knjižnica ima svoje podružnice diljem Splita. Tko je odgovoran za takav proces širenja?

– Bivša uprava s mojom kolegicom Vesnom Mihanović, koja je odnedavno u mirovini. Vesna je dobila i nagradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice jer je znatno pridonijela razvoju mreže knjižnica u cijelom Splitu. Vodila je matičnu službu i napravila projekt kako treba planirati mrežu knjižničnih ogranaka, ovisno o broju stanovnika i kotareva. To je, naravno, ovisilo i o osjećaju kotarskih službi i njihovoj zainteresiranosti. Vesna je velikim dijelom uz bivšu upravu pridonijela da se te knjižnice šire po kotarevima. I da knjiga bude što bliža korisniku.

Kako ste zadovoljni statusom Gradske knjižnice?

– Bio nam je jako težak period do otvaranja Središnje knjižnice. Bili smo zatvoreni 10 godina. A onda smo dobili prostor bivše Depandanse kojeg smo preuredili i bogato opremili te ga 2008. godine otvorili za svoje korisnike. Bio je to velik i respektabilan skok. Često ističem da je Odjel za djecu i mlade najveći dječji odjel u Hrvatskoj. 2008. godina je zlatna godina splitskog knjižničarstva. Te je godine dovršena i nova Sveučilišna knjižnica u Splitu. Naravno, mnogo je još prostora da grad poboljša svoj odnos prema knjižnicama i knjižničarstvu, počev od većeg broja kupljenih knjiga.

Postoje li hit knjige među dječjom populacijom?

– Kako ne. To Vam ide usmenom predajom. Bitno je da netko pokrene priču, netko kome je knjiga dobra. Uvijek se ide na preporuku svojih vršnjaka, to je najbolji način. Zato je naš zadatak pronaći načina kako doći do onoga koji prvi šalje poruku. Morate uhvatiti glasnika. Oni su ti koji onda o knjizi prošire glas, svi onda dolaze po nju kao omađijani.

A jesu li to mahom školske lektire?

– Ne, školske lektire su zadane. Imamo sreću da je za prvih 5-6 razreda osnovne škole lektira zanimljiva i često se djeci sviđa. Knjiga „Vlak u snijegu“ je lektira, no ujedno je djeci zanimljiva i draga i danas. Već poslije kad počne Šenoa, 7-8 razred, dolazi mjestimično do velike diskrepancije između onoga što oni žele i onoga što im je zadano.

Ove novije knjige, Gospodar prstenova, Harry Potter?

– Je, i danas se čita Harry Potter. Kad nas pitaju što djeca čitaju, moraju nam reći na koju dob misle. Postoji ‘Kutak za bebe’, koji posjećuju mala djeca, pa tinejdžerski kutak te kutak za roditelje. Mnogi se čude zašto dajemo besplatan upis tek novorođenoj djeci. To su novi trendovi u knjižničarstvu, temeljeni na novim znanstvenim spoznajama. Potrebno je djeci čitati od najranije dobi. Kažu da dok je još dijete u majčinoj utrobi vibracija majčina glasa koji čita utječe poslije na njegove čitalačke sposobnosti. Naši su čitatelji, odnosno korisnici, u dobi od 0 do 99 godina. Svaka dob traži posebne odnose i popise čitanih knjiga.

Tko je po Vama majbolji hrvatski pisac svih vremena za djecu?

– Teško nam je raditi top liste, uvijek će se prvo iskočiti lektira. Ivana Brlić-Mažuranić je naraštajima jako čitana, i danas je popularna. Postoje novi pisci Sanja Polak, Sanja Pilić, Miro Gavran, Nada Mihelčić…i brojni drugi, novi odlični autori.

Kakva je splitska scena. Koga biste tu izdvojili?

Dunja Kalilić, Matko Marušić, Hana Lukas Midžić, Vjekoslava Huljić, Nela Sisarić, odlična nova mlada spisateljica Jelena Pervan, s novim romanom za mlade Magdalena Mrčela

Vaš stvaralački rad je, među ostalim, vezani uz slikovnice?

– Knjiga „Slikovnica mojeg djetinjstva“. Pokrenuli smo tu priču i prikupljali omiljene slikovnice naših građana. Poslije su nam se javljali i ljudi iz cijele Hrvatske; čak i Sanja Pilić, Splićanka, nije mogla pobjeći od svojih korijena. Imamo redovito promocije naših Splićana koji pišu knjige za djecu.

Je li Vam se ikad dogodilo da je došlo neko dijete i reklo “ja sam nešto napisao”?

– Kako ne! Baš planiramo objaviti knjigu poezije jedne tinejdžerke. Djevojčica ima 14 godina i sjajna je. Stihovi su toliko zreli da na trenutak posumnjate da je to sama ispisala. Nedavno smo imali kombinaciju izložbe likovnih radova Davida Roka Šegvića, nastalih na doživljaj pjesama Roka Čupića, mladog gitariste koji ide u školu gitare na bazi sluha, pokrenutu u našoj knjižnici. Jedan od naših zadataka je da potičemo naše sugrađane da pišu. Tako smo 2012. godine, kad je pao ‘poznati’ snijeg u Splitu, tražili od sugrađana da nam pošalju svoje poetske, prozne i likovne impresije. Na temelju toga smo pripremili digitalnu knjigu „Split u snigu 2012“. Tim smo povodom pokrenuli i knjižničnu biblioteku „Marulica“.

Ima  li smiješnih situacija s djecom?

– Često. Izvrtanja naslova znaju biti pravi biseri, kao što znate. Ponekad to zabilježimo. „Legende o Kristu“ lako postanu „Pustolovine Krista“ i sl.

 Jeli predrasuda da knjižničarke moraju biti žene?

– Da. U zadnje vrijeme, pretpostavljam zbog uvođenja novih tehnologija, ima i muškaraca. Postoje predrasude da je to ženski posao, kao, tu se sjedi, nije preaktivno, dok su muškarci dinamični, moraju biti u pokretu, to je njima dosadno.

I političari sjede pa su većinom muški…

– E, da. Uzgred, ne znam koliko i sjede, kad pogledamo sabornicu.

Tko su volonteri knjižnice?

– Prema novim trendovima suvremenog knjižničarstva, knjižnica je mjesto gdje se ljudi susreću, druže i izmijenjuju informacije i znanja. Ne samo mjesto gdje će doći po knjigu i otići. Mi smo otvorili knjižnicu. Prostor je ogroman, bogato opremljen, posjedujemo sva suvremena tehnološka dostignuća i nekako se nametnuo cilj što kvalitetnije osmisliti djeci njihovo slobodno vrijeme. Tu su nam pomogli naši volonteri, svi oni koji mogu sami ili zajedno s nama kvalitetno osmisliti slobodno vrijeme djeci, mladima i njihovim roditeljima te ih dodatno informirati i educirati na različitim poljima. Tako nam jedna od voditeljica i kineska državljanka koja se u radionici „Mala škola kineskog jezika i kulture“ s mladim polaznicima radionice sporazumijeva na engleskom jeziku. Tu je i umirovljenica koja polaznike radionice uči plesti te im razvija finu motoriku prstiju, toliko potrebnu današnjoj djeci. U kreativnom se ozračju na velik broj načina razvijaju vještine onih koji daju i onih koji pružaju ‘usluge’. Veliko zadovoljstvo osjetite kad vidite mladu osobu koja je upravo diplomirala engleski jezik i koja je u početku plaha i nesigurna, kako s vremenom postane opuštena, vješta i sigurna u sebe. Svatko u tom lancu dobija. Radionice su na volonterskoj osnovi, djeca ništa ne plaćaju, ne moraju ni doći ako neće. Djeca koja se uvijek druže nešto će naučiti, steći znanja i nove kompetencije koje će im itekako koristiti.

Volonterizam je u današnjem svijetu jako bitan. U svijetu u kojem je novac prioritet, u kojemu svi trčimo za nekakvo preživljavanje, ipak se nije izgubilo dijeljenje sebe za druge…

– To je ono što mene čini silno sretnom. Često sebi i drugima obećam da ću usporiti ritam. A onda ubrzam umjesto da usporim. Upravo zato što taj krug suradnika sve više uključuje nove ljude. Krug se širi i jednostavno ne možeš stati. Tako meni moja najbolja prijateljica Nada kaže, ‘kad god obećaš da nećeš više, sljedeće godine dodatno ubrzaš’. To je stoga što vas ti divni plemeniti ljudi hrane i potiču na dalje.

Ali u Splitu ne nedostaje volontera?

– Tako je. Svi smo postali svjesni da ih ima mnogo i da smo grad solidarnosti kad treba. To je snažan potencijal.

Što kažete na projekt Splitskog cvita. Kad ste čuli za manifestaciju?

– Pratila sam tu akciju jer su i neki meni poznati ljudi bili nominirani. Kad me jedna moja kolegica predložila za nagradu ‘Splitski cvit’, u šali sam rekla ‘kako ne!’. Naravno, rekla sam to u šali, a onda sam počela razmišljati. Nije zbog skromnosti, no lako se posramite, pitate se, zašto ja, pored tolikih odličnih suradnika, volontera, profesora, odgojitelja, učitelja, voditelja različitih udruga –  sve izuzetno kvalitetnih ljudi (mnogi od njih su upravo  žene).

Ja volim raščlanjivati. Posložila sam pluseve i minuse u glavi, a onda sam se sjetila svojih roditelja. Provodim s njima jako mnogo vremena u posljednje vrijeme, stariji su, dolaze i bolesti. Otac mi tako kaže: često si u novinama, zašto ne bi koji put mogla reći da si rođena Burićka?

To mi je presudilo. Naravno, i prijetnja moje sestre Lade koja je rekla da će se naljutiti na mene ako ne pristanem. Svaka nominacija je čast, uostalom. I onda sam rekla, neka ta latica bude moj poklon roditeljima. Cijeli su se život silno trudili, odgajali  i obrazovali nas šestero, davali sve od sebe, a pritom su sami jako plemeniti i dragi ljudi. I tako sam sebi rekla, neka to bude moj poklon njima. I to je bilo to,  više uopće nisam razmišljala.

 

 

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0