Osma kandidatkinja koju predstavljamo je Dina Linda Veronika, majka dvoje djece i udovica, psihoterapeut koja je cijeli svoj radni vijek posvetila pomaganju drugima.

Dina Linda Veronika vrlo je širokog obrazovanja. Završila je Višu medicinsku školu, smjer Ing. medicinske radiologije, diplomirala na Defektološkom fakultetu, smjer Somatopedije,  završila je Diploma kurs  iz Psihoanalitičke grupne psihoterapije u trajanju od pet godina u klasi Eduarda Kleina. Usvojila znanja  Osnove palijativne medicine prvog i drugog stupnja te poslijediplomski stručni tečaj stalnog usavršavanja Psihološki aspekti rada sa palijativnim bolesnicima na Centru za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (CEPAMET).  Neprekidno se educira i dalje u tim i srodnim oblastima i članica je brojnih društava, poput Međunarodnog društva grupnih analitičara, Hrvatskog društva za palijativnu skrb, Hrvatska udruga prijatelja hospicija i slično. Aktivno sudjeluje na brojnim međunarodnim kongresima i prezentira radove.

Tko je Linda Dina Veronika?

– Ja sam majka dvoje djece, udovica, po zanimanju psihoterapeut. Cijeli svoj radni vijek sam posvetila pomaganju drugima. Najprije u okviru KBC-a Firule, zatim u tadašnjem Domu zdravlja ‘Dr. Petar Vitezica’ gdje sam kasnije postala i glavna inženjerka odjela. 2000. godine  otvorila sam privatno psihološko savjetovalište ‘Anartha’ u kojem sam radila do mirovine.

2011. godine Dina Linda Veronika doživljava niz osobnih tragedija.



– Prvo svjedočim sporoj, bolnoj i teškoj smrti svog oca, pa supruga koji je u roku dva mjeseca preminuo od galopirajućeg oblika karcinoma dušnika, a kasnije i majke koja je doživjela moždani udar i preko noći se pretvorila od jedne vitalne žene na koju smo se svi oslanjali, u bebu u tijelu žene koja je bila 100% ovisna o pomoći drugih. Nije mogla hodati, nije mogla govoriti, bila je u pelenama. Osam godina smo je brat i ja njegovali, nakon toga je i ona preminula – tužno će Dina Linda Veronika koja do tih trenutaka nije razmišljala o umiranju, o smrti, o problemima ljudi koji se suočavaju u takvim situacijama.

Ova osobna iskustva su je totalno zaokrenula u profesionalnom smislu. Želi da nitko ne bude sam u tim trenucima i shvaća ogromne probleme kroničnih, neizlječivih i terminalnih bolesnika, te paralizu kompletne obitelji i traumatične posljedice svih članova.

– Kada se dogodi jedna takva osobna tragedija, imate dva puta: ili ćete potonuti u ogorčenje, tugu i zaglaviti u tim osjećajima ili ćete naći načina da transformirate to iskustvo i da pokušate iz njega izvući nešto dobro. Meni se čini da sam ja napravila ovo drugo i stvarno sam htjela pomoći drugima da se više nitko ne osjeća tako, da nitko ne proživljava više to na takav način. Shvatila sam ogromne probleme kroničnih, neizlječivih terminalnih bolesnika, paralizu kompletne obitelji, traumatične posljedice svih članova. I na sve načine sam nekako pokušavala senzibilizirati javnost za ovu problematiku putem javnih predavanja, edukacija volontera, javnim akcijama i medijskim istupima.

2012. godine zajedno sa mr. sc. dr. Josipom Kalajžićem, mr. sc. dr. Vesnom Vidas Fridl i dipl. pravnicom Brankom Divić osniva Udrugu za palijativnu skrb u Splitu u kojoj je, pored redovnog posla volonterski radila na osmišljavanju najučinkovitijeg načina pomaganja i u kojoj i nakon umirovljenja nastavlja volonterski raditi.

– S obzirom da takvi bolesnici proživljavaju tzv ”totalnu bol” koja ima svoju fizičku, psihološku, sociološku i duhovnu dimenziju bila je zamisao da im se pristupi multidisciplinarno, sa pozicija različitih struka koje bi bile okupljene u timove podrške. Naime, pored ove fizičke komponente koju donosi patnja koju uzrokuje bolest i često, vrlo intruzivni i bolni načini liječenja, i bolesna osoba i članovi obitelji se  suočavaju i moraju izići na kraj sa kolopletom najrazličitijih i veoma teških i dubokih emocija kao što su strah, tuga, očaj, užas i slično.

Osim toga dugotrajno liječenje često dovodi do osiromašenja obitelji radi gubitka socijalnih pozicija i dugotrajnog i skupog liječenja pa im i s te strane treba pružiti podršku, odnosno uputiti ih u njihova prava te na službe koje u ovom smislu mogu pomoći. I na kraju, ali ne i najmanje važno, ovakvi pacijenti proživljavaju duboke duhovne krize koje se izražavaju pitanjima ‘Zašto ja?’, ‘Zašto baš meni?’, ‘Zašto sada?’, ‘Zašto na ovaj način?’… – objašnjava nam.

Problematika je vrlo kompleksna pogotovo što se radi o marginaliziranim skupinama i tabuiziranim temama u ovom našem materijalnom društvu u kojem većina ne želi ništa znati o ovim situacijama, a kamoli baviti se njima. U Splitu ne postoji organizirana palijativna skrb.  Liječnici i medicinske sestre u okviru patronaže, ambulante za bol ili specijalističkih službi obavljaju palijativnu medicinu, ali to je samo mali dio onoga sa čim se ovakav bolesnik susreće. Upravo stoga je Dina Linda Veronika u okviru Udruge pokušala nadopuniti postojeće službe onim što nedostaje pa je osmislila i osnovala Psihološko savjetovalište koje vodi dugi niz godina.

U početku nismo imali ni javnu predožbu kako da pomognemo, stalno smo nailazili na zid, stalno nam se govorilo ‘ne može’; ne možemo ići u kuće, ne može Udruga biti nosilac toga jer zakonom nije regulirano to na jasan način i onda sam ja pokušala nadopuniti postojeće. Nismo se dirali u palijativno medicinski dio, ali sam kroz udrugu pokušala dati ono što nedostaje. Osnovala sam psihološko savjetovalište koje je od karitativnih i usamljenih pokušaja pomoći naraslo u autonomni centar koji pokriva mnoge djelatnosti od individualnog i grupnog savjetovanja, kućnih posjeta bolesnicima, okupacionih radionica, art terapijskih radionica, večeri susreta, formiranja mreže volontera, javnih predavanja, apliciranja osmišljavanja i rada na projektima te medijskih istupa, a sve u cilju da se napokon progovori o ovom zanemarenom dijelu ljudske sudbine i učini nešto da im taj kraj bude dostojanstven i da se traumatične posljedice svedu na minimum.

Nemoguće je nabrojiti sva predavanja i sve volonterske aktivnosti koje je Dina Linda Veronika obavljala svih ovih godina, pa spomenimo samo podatke za 2018. i 2019. godinu.  Dakle, tijekom posljednje dvije godine pružila je preko 1000 sati psihološke potpore oboljelima i članovima njihovih obitelji, a većina ove potpore je odrađena volonterski. Ovim specifičnim programima psihološke podrške je bilo obuhvaćeno 39 bolesnika i 82 člana obitelji. Sudjelovala je i u svim aktivnostima i projektima Udruge: Umijeće življenja, Učinimo nedostupno dostupnim, Ostani uz mene i sl. Također je održala  39 predavanja na temu palijative diljem Hrvatske koje je poslušalo oko 1900 osoba od kojih su dvije trećine bili zdravstveni radnici. Postala je i službeni edukator i predavač na CEPAMET-u.

– Međutim Split je veliki grad i bolesnika je mnogo tako da je sve ovo još uvijek samo ‘kap u moru’. To jest na jedan način podvig jer cijelo psihološko savjetovalište sam ja. Ima par volontera koji obavljaju određene kućne poslove, koji žele pomagati. Udruga se stalno bori da se integrira s bolnicom i da se konačno formiraju multidisciplinarni palijativni timovi na koje bi se naš rad naslonio, da se konačno otvori hospicij, ali stvari se kreću sporo. Potrebno je praksu uskladiti s postojećom  zakonskom regulativom, potrebno je još mnogo toga, ali mnogi bolesni ljudi  nemaju vremena čekati na sve to jer im pomoć treba odmah i sad – ističe Dina Linda Veronika.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste jedna od nominiranih za priznanje ‘Splitski cvit’?

– Bila sam jako iznenađena, a onda i vrlo sretna, ne toliko radi sebe same nego mi se činilo obzirom na cijeli ovaj proces oko Splitskog cvita koji ti da jedan prostor i jednu šansu da progovoriš u ime svih onih koji su bolesni, koji stvarno trebaju pomoć, a koji je zapravo ne mogu sami za sebe tražiti. Drago mi je biti u društvu svih nominiranih žena i jako mi je drago vidjeti da postoji toliko dobrih ljudi i da se toliko toga radi, toliko dobrih inicijativa i čast mi je sjesti među njih bez obzira na ishod jer mi svi zajedno vraćamo jednu vjeru u dobrotu, da ovo društvo ipak ide dobrim putem i da ima nade za sve nas – kazala je za kraj našeg razgovora Dina Linda Veronika koja sa šačicom volontera nastavlja sa svojim pionirskim upornim, tihim radom pa će i nadalje posjećivati bolesnike, ostajati uz njih, pokušati olakšati dramatične i teške dane koliko god je to moguće, okupljati ih, educirati ih o njihovim pravima i pomagati na svim ‘frontovima’.

Svjesna je koliko je to malo, neadekvatno i nedovoljno, a opet veliko, važno i jedino. Malim koracima se dolazi do velikih promjena, a kad malo i nedovoljno postane ogromno i jedino, onda nema dileme.

Moto Udruge je ”Dajmo život danima, a ne dane životu” i to je ono što pokušava učiniti. Vratiti dah olakšanja, mira i ljubavi u obitelji čije živote je smrt zaustavila i učiniti vidljivijima one koji su nijemi, iscrpljeni i potonuli u šutnju i poricanje društva.

 

VEZANI SADRŽAJ:



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime