Dalmacija Danas prati još jedno izdanje manifestacije Splitski cvit. Sedmi put zaredom bit će nominirano i javnosti predstavljeno deset kandidatkinja – latica grada Splita, a finalna manifestacija s proglašenjem pobjednice bit će upriličena 8. ožujka 2019.

Povezani sadržaj

Druga kandidatkinja za ovogodišnji Splitski cvit je splitska redateljica Bruna Bajić, koja je u zadnjih nekoliko godina postigla zavidan uspjeh svojim dokumentarnim filmom “Modri kavez”. Danas izdaje knjigu priča za djecu pod nazivom “Modri horizonti i njihovi čuvari” s pratećim USB-om, a kako je sve počelo možda je najbolje da čujete iz njezinih usta.

– Mislim da se cijela ova priča danas razvijala cijeli život. Ovo je jedna vrsta poziva za koji ne bih rekla da se razvija od početka školovanja, nego baš od početka života. Kad smo sestra i ja bile manje, ja bih uzela priču i čitala joj, iako još nisam znala čitati, ali kako je ona godinu i dva mjeseca mlađa od mene, sve mi je apsolutno vjerovala, što god bih ja rekla to je bilo tako. Sjećam se da sam je upoznala s pojmom smrti kroz priču Ružno pače, plakala je jadna cijelu noć. Naravno, nije mi to bila namjera. Ja nisam znala slova, pa kad sam došla do slike gdje pače leži na livadi, ispalila sam: “I tako je malo pače umrlo”. Ona je odmah pitala hoće li i mama tako, hoće li i tata tako, a ja sam sve odgovarala s “hoće” i nju je to toliko potreslo da je cijelu noć plakala. Tako da je mene ta ideja o pričanju priča privlačila odavno, još prije nego sam raspoznavala slova.

Kako polako kreneš u osnovnu školu, onda stalno nešto pišeš i izmišljaš, al prvo izmišljaš. Još uvijek mi je zanimljivo koliko ljudi zanemaruju čaroliju misli i što sve zamisao može napraviti, ne samo u kreativnom, već i destruktivnom smislu. Sve što svaki dan mislimo, način na koji to izgovaramo, način na koji podupiremo sebe i ljude oko sebe, utječe na način života i osjećaj sebe.

Nakon osnovne škole Bruna je završila gimnaziju Vladimir Nazor, nakon čega je upisala Pomorski fakultet, jer je smatrala da je to logični slijed događaja, ali vrlo brzo je shvatila da to nije za nju. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu u to vrijeme se otvorio smjer Film i video, a koliko je pogodila s promjenom fakulteta govori podatak da je postala prva magistrica filma u Splitu.

Tijekom studija snimila je dvadesetak kratkometražnih i srednjemetražnih filmova. Kako to već biva kad ti je nešto suđeno, kratko nakon magisterija došla je u priliku snimiti svoj prvi dokumentarni film “Hrvatska rapsodija: Maksim Mrvica” koji je bio velika prekretnica u njenom životu i profesionalnom radu.

– Te godine kad sam magistrirala bila sam kod svojih roditelja i bila je upaljena televizija, bez zvuka. Taman je Maksim Mrvica davao neki intervju i ja sam majci prokomentirala da bih željela jednog dana snimiti dokumentarac s njim. I ona kaže nikad ne znaš, možda se stvari namjeste. To je bio period kad on uopće više nije htio raditi u Hrvatskoj, niti davati intervjue. Nedugo nakon toga sam bila na Akademiji i zamolila sam mamu da mi donese neke dokumente. Ona je na putu tamo na ulici srela Tonča Huljića i kazala mu za moju ideju. Njemu se to svidjelo i povezao nas je s Maksimom. Ostalo je povijest.

Kako je došla ideja za snimanje “Modrog kaveza”?

– Kad sam završila “Hrvatsku rapsodiju” uhvatila me panika, bilo je što ću sad, nikad više neću imat nijednu dobru ideju. U tim momentima sam razmišljala i o svojoj obitelji i koliku ulogu oni imaju u mom životu. I razmišljajući o njima, o svom djetinjstvu, sjetila sam se svih tih rastanaka kad bi tata odlazio na more. Ja sam tek s 12, 13 godina počela shvaćati da će se on vratiti, da će sve biti u redu, a do tada sam uvijek bila u nekakavom strahu hoće li se vratiti. I tek kad sam počela razrađivati ideju “Modrog kaveza”, shvatila sam da sam počela osvještavati samu sebe i da sam se naučila puno bolje i praktičnije nositi sa životnim izazovima, pa sam shvatila da cijela psihologija stoji iza toga i počela se malo baviti tim.

Prije nego smo startali s projektom, napravila sam na Facebooku jednu zajednicu kroz koju sam shvatila da puno ljudi pulsira tim sličnim ritmom, da to nije jedna moja priča, već priča jako puno ljudi. I mislim da je dobro to što sam počela od priča drugih ljudi, a ne od sebe, jer je tako ispalo bolje, jer se ljudi mogu identificirati s tim filmom.

“Modri kavez” je izazvao veliku pažnju javnosti…

– Tako je, imali smo jako puno pozitivnih reakcija. Kroz cijeli taj projekt se toliko obitelji pomirilo, imala sam toliko priča, jer to je projekt koji u sebi ima saturirane osjećaje, on je pretjeran u svakom segmentu, zato jer je istinit, toliko je pun intenzivnih emocija, a baš sam na to ciljala. Nisam znala kolika će biti publika, ali krenula sam dijeliti male segmente projekta u toj Facebook zajednici i s vremenom smo došli na brojku 25 tisuća ljudi, što je najbrže rastuća pomoračka zajednica na Facebooku.

Kad je krenula promocija za premijeru, spominjali su se festivali, pa su mi rekli da trebam držati to zatvoreno, ali rekla sam da neću, jer to je film za publiku, a to što ćemo putem izgubiti festivale, to je legitimno. Kad je trebala biti promocija, umjesto na festivalu, odlučila sam ga premijerno pokazati na brodu Marko Polo. I tu je bilo dosta komentara kao nemoj, šta će ti to, pa nećeš moć dovesti projektor, pa će vas valjati, ali na kraju smo ipak uspjeli. Preko 450 ljudi je bilo na samoj premijeri. U Cineplexx kinu smo trebali biti dva dana i to uz posebnu dozvolu, jer im nije običaj pustiti dokumentarni film dva dana, a na kraju smo bili 15 dana i sve je stalno bilo puno. Sad za završno prikazivanje nam je vrata otvorio Cinestar u Zadru i također je sve bilo puno.

Kakvi su planovi za dalje?

– Film ćemo izdati na USB-u. Željela sam da ljudi koji su ipak tri godine uz nas, mogu ponijeti film kući. DVD mi se nekako činio kao potrošen medij, koji se lako ošteti, pa smo se odlučili za USB. Danas, 1. prosinca, službeno završava odbrojavanje i u prodaju kreće USB i knjiga za djecu “Modri horizonti i njihovi čuvari” i USB koji ide uz nju, pa i prva knjiga “Redateljski memoari: Put u Modri kavez” i soundtrack za film.

Kako si došla na ideju pisanja knjige za djecu?

– “Modri horizonti i njihovi čuvari” je nastala kao želja da napravim nešto za djecu koja odrastaju i koja nemaju nikakav prostor u kojem mogu iskazati svoju emociju u trenucima kad se rastaju od roditelja. Roditelji su već dovoljno veliki da im je teško potpuno ući u sve dječje strahove, a djeca su suviše mala da bi potpuno osvijestila to što ih muči. Tako da sam odlučila napisati knjigu kroz 12 crtica iz svog djetinjstva za koje sam kroz “Modri kavez” vidjela da komuniciraju sa svima. To je sve podcrtano lijepim ilustracijama i glazbom i mislim da će djecu na lijep način uvesti u san. Mislim da će ova knjiga djeci biti jedno lijepo utočište, a više od svega želim da kroz nju komuniciraju s roditeljima.

Imaš li u planu neke nove projekte?

– Na početku smo realizacije drugog dijela “Modrog kaveza”. To će biti internacionalna priča, s drugačijim pristupom. Ostat će ova toplina prvog filma, ali na multinacionalnoj razini. Imam i neke druge ideje, ali o tom potom.

Kako bi komentirala stanje filmske industrije u Hrvatskoj, ali i u Splitu?

– Nisam kompetentna za to pitanje. Sigurna sam da filmska industrija u Hrvatskoj postoji, ali kako god sad ovo glupo zvučalo, ja sam po cijeli dan u nekim svojim kreacijama, tako da imam jako malo vremena za konzumiranje tog sadržaja. Što se tiče rada u Splitu, kolege me znaju često pitati kako to da sam ostala tu, da nisam otišla u Zagreb. Malo je tužno, ali za bilo što što trebaš uvijek moraš zvati Zagreb, sve je tamo. A ako nema, sve se nabavlja iz Kine. Iako, ja osobno sam prezadovoljna, malo osjećam i grižnju savjesti kad to kažem, jer zvuči kao da su stvari došle same od sebe, a stvarno nisu, ali ja guštam u procesu.

Jesi li razmišljala o odlasku iz Splita, u Zagreb ili možda i negdje van Hrvatske?

– Razmišljala sam, ali ne u smislu trajnog odlaska ili u znaku nekog revolta, već možda neki kraći period. Preveli smo sve knjige i film i želimo proširiti prisutnost ovog projekta, ali uvijek će cijeli projekt dolaziti iz Splita.

Što ti predstavlja nominacija za Splitski cvit?

– Baš sam počašćena. Nisam nikad razmišljala o nekakvim nagradama, nisam baš tip za prešetavanje, ali Splitski cvit je ipak malo drugačiji. To je jedna manifestacija koja ima dušu. Lijepo je vidjeti da se daje prostor ljudima koji stvarno imaju neke rezultate i da se drugima proširi percepcija o njihovoj mogućnosti da djeluju, a ne da pasivno čekaju na rješenja. Jer ima puno ljudi koji zdravo djeluju, a nemaju taj prostor u kojem će se to vidjeti.



Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime