SPLITSKI CVIT Ana Lešina: Volonteri trebaju raditi u tišini, a ne pod stalnim svijetlima reflektora

"Ne mogu prestati volontirati jer nemam srca da štićenici nemaju ništa. Ja ću im dati sve što mogu!"

Na pola smo predstavljanja kandidatkinja za Splitski cvit 2017. Danas predstavljamo novu laticu, mladu Splićanku, fizioterapeutkinju i neuroterapeutkinju Anu Lešinu. Sve ono što Ana radi i živi može se sažeti u jednu riječ – volontiranje! Ana volontira u splitskoj udruzi Zvono, za osobe s intelektualnim teškoćama, te u udruzi “Parkinson i mi”. Svoje iskustvo i znanje koristi kako bi pomogla onima kojima te vježbe olakšavaju i obogaćuju život.


Ana je svojim dvanaestogodišnjim volonterskim radom uvelike pomogla brojnim osobama s posebnim potrebama. Za svoj dugogodišnji volonterski rad u udruzi „Zvono“ 2007. i 2008. godine dobitnica je nagrade „Zlatni volonter“. Njen dugogodišnji rad je posebno prepoznat prošle godine i na državnoj razini gdje je dobitnica nagrade „Ponos Hrvatske“ za 2016. godinu. Dobitnica je „Godišnje nagrade grada Splita za 2016. godinu“ zbog pružanja pomoći potrebitima, društveni angažman i humanitarno – volonterske aktivnosti.

Ana potječe iz obitelji koja njeguje senzibilitet za potrebite i pruža im pomoć. Kada je bila djevojčica s bakom je prikupljala pomoć koju bi zatim dostavljali u “Crveni križ”. Ona i njena obitelj često doniraju odjeću i obuću potrebitima. Taj senzibilitet i potrebu da pruži pomoć potrebitima prenijela i u svoj volonterski rad. Ljudi koji su u potrebi osjećaju koliko je Ani stalo do njih, koliko suosjeća s njima u njihovim patnjama i koliko želi da se njihovo stanje poboljša.

Iako su joj roditelji bolesni, iako je nezaposlena, iako za svoj rad ne prima plaću, to je nimalo ne sprječava da s punim angažmanom pomaže ljudima na marginama društva. Ima dječju radost kada osobe s kojima radi pokazuju napredak, ona živi za to, jer je upravo to plaća za veliki trud koji ulaže.

Svoj volonterski rad ne doživljava kao volonterstvo, već kao svoju dužnost, i kao čovjek i kao profesionalac. Nikada ne ostavlja i zapušta osobe kojima pomaže, već će i dalje s istim žarom nastaviti svoj volonterski put.



VEZANI ČLANCI:

Ana nam je na početku razgovora da je odrasla u Smiljanićevoj ulici u centru grada, a sada živi na Žnjanu. Split joj je cijeli život, kaže.



Jeli ti ikad palo napamet da odseliš iz Splita?
– Nikada.

Zašto voliš Split?
– Volim zato što je to moj rodni grad. Ima neku dušu. Ima sve ono što bi jedan dalmatinski grad trebao imati. Ima svoju ljepotu, bijes i srdžbu i kad te tvoji ljudi prihvate to je najljepše.

 

Koju si srednju završila, fakultet?
– Ja sam fizioterapeut, 3+2 godine. Išla sam još dvije godine za magistra fizioterapije i to neurofizioterapije za neurološki smjer. Završila sam puste tečajeve i Bobath-a, normalni pokret, Marte Meo.

Zašto si baš to odabrala, jesi li oduvijek imala tu “žicu”?
– Uvijek sam imala tu žicu za pomaganje ljudima i teško mi je reći odakle to. Valjda je to oduvijek u meni postojalo. Mislim da je baka imala možda presudnu ulogu jer me kao malu uvijek učila, ako se to može učiti, pomaganju, davanju, dijeljenju. Ona je bila aktivistica Crvenog križa, uvijek me vodila sa sobom i tako sam imala spoznaje kako to izgleda. Ja sam vrlo rano pokazivala afinitet prema volontiranju. Dok sam bila na studiju za višeg fizioterapeuta, sama sam izrazila želju da bih volontirala. Stjecajem okolnosti sam došla u Zvono. Nisam tada znala jesu li to djeca s posebnim potrebama ni što je to intelektualno oštećenje, ali malo pomalo su mi se svidjeli. Oni su mi se otvorili i ja sam za njih postala njihova teta Ana. Oni su meni moji dragi korisnici. Trinaest godina nakon toga ne znam što bi bez njih, bez mog volontiranja. To je postao moj dio života.

Što si ovih godina shvatila, zaključila? Što danas misliš drukčije nego prije trinaest godina o toj skupini ljudi?
– Sad se puno više i pažljivije govori o njima, otvaraju se pitanja. Ne želim da se stigmatiziraju i mislim da je puno bolje nego tada. Nisam razmišljala na takav način kao sada, ali definitivno je tada volontiranje bilo na manjim granama. Sada se puno o tome govori, od nižih razina, takoreć od vrtića pa sve do puno viših razina. Drago mi je da je tako. Neka se to govori i neka se daje jedan obol davanju i neka imamo sve više volontiranja. Drago mi je da možemo pomagati i treba ustrajati na tome.

Kako si došla do udruge Zvono?
– Tražila sam koja bi bila udruga korisnika s posebnim potrebama i išla sam od jedne do druge. Tako sam došla u moju Mosečku ulicu i eto mene u udrugu Zvono. Tada je bila predsjednica Iskra Polić. Odmah sam ostala. Jedan korisnik je slavio rođendan. Od tada nikada nije bilo ni stanke ni prekida. Počela sam sa svojom fizioterapijom i uvijek sam volontirala sa svojom strukom, čime im ja najviše i najbolje mogu pomoći. Nikada nisam doživljavala da sam im ja najpotrebnija, dodajem im jelo, čašu. Volontiranje takvo kao takvo nikada nisam percipirala nego ako sam dobra u svojoj struci onda ću im i tu pomoći a k tome su oni u deficitu i onda me iskoristite tu gdje sam potrebna ako im to još i treba.

Koliko je to sati dnevno, tjedno, mjesečno?
– Ovisi. To je prije bilo jedan put tjedno, pa je rastao broj korisnika, pa dva puta tjedno. Kako je to sada projekt, svaki dan po četiri sata. Što se tiče druge udruge, dva puta na tjedan po sat i po.

Kako se zove druga udruga u kojoj si vrlo aktivna?
– Parkinson i mi.

Jesu li oboljeli od Parkinsonove bolesti mahom starije osobe?
– Da. Najmlađi su oko četrdeset godina. Najčešće su šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine.

Kome je teže pristupiti, djeci ili njima?
– I jednim i drugim korisnicima treba jedan topli razgovor, prijateljska ruka, a ne samo odraditi, napraviti to i “doviđenja, mi smo gotovi”.

Oni to primjećuju?
– Itekako! Ako idemo da smo gotovi bez nekog npr dobar dan, oni to vide i odmah je terapija puno teža. Nemamo nekog učinka u tom radu. Moramo malo začiniti, kad se malo nasmijemo, i oni kažu i smijeh je lijek pa su opušteniji, pokret im je bolji i način rada je drukčiji. Ali kad je prijateljski pristup i jedni i drugi prihvaćaju, nema velike razlike.

Kod Parkinsonove bolesti se isključivo radi o motoričkim poremećajima?
– To su većinom motorički poremećaji. Ima i drugih, nemotoričkih. Najkarakterističnija bolest je drhtanje, tremor, ukočenost.

Zar se tu može išta pomoći danas, kada je medicina toliko uznapredovala?
– Može se postići da budu opušteniji, da se uravnoteži tonus, da pokret bude harmoničniji, svrsishodniji. Ne može se ukloniti bolest, neizlječiva je. Možemo postići da ide sporije, ne tako naglo. Neka su istraživanja pokazala da ako se u ranijim fazama bolesti primjenjuje fizikalna terapija sa medikamentalnom, može se dosta usporiti pa da se čak i ne primijeti. Mi u našoj udruzi radimo i s rano otkrivenim.

Uzrok poremećaja je primarno u mozgu?
– Da, manjak dopamina. Tada nastaju motorički simptomi, nekome i problemi govora.

Koji su predsimptomi? Kad je vrijeme da netko upali alarm?
– Kad se pojave problemi ravnoteže, koordinacije, ako ne može zakopčati dugmad, ako nešto zaboravlja, nešto tipa Alzheimerove bolesti, a nije. Kad je nešto malo drukčije, kad vidi da ne može podignuti nogu, ako dobro ne osjeti mirise, ako je nešto s urinom ili stolicom, tipa inkontinencije. Ljudi često mogu govoriti da može biti s godinama, a mogu biti nemotorički simptomi Parkinsonove bolesti. U Parkinsonovoj bolesti ima cijela plejada simptoma koji mogu rezultirati nakon dvije, tri godine s punom slikom bolesti. Mi održavamo koliko možemo, trebalo bi još puno više, ali meni je drago i ovako, koliko se može. Ja to volonterski držim i izuzetno sam zadovoljna pa da se bar članstvo imalo povećava.

Jeli vama ijedna institucija s kojim surađujete ponudila neku poslovnu suradnju?
– Nitko. Da ja ne volontiram, oni bi ostali na vjetrometini. Što se tiče udruge Parkinson, oni imaju pravo na patronažnu skrb ako su u težim fazama, a ako su u ranoj fazi, nemaju nikakvo pravo. Imaju pravo na toplice po drugoj dijagnozi ako su slomljeni, a bolest napreduje. Nemam srca da oni nemaju ništa. Ja ću im dati sve. Ako oni kažu da im je bolje, ako ja vidim i ako kažu da mogu nešto što nisu mogli prije, da nešto mogu npr dignuti s police, što nisu mogli, meni je to znak da smo na pravom putu. Mi tako radimo i vježbamo i izuzetno mi je drago. A kod druge udruge treba sasvim drukčiji način.

Tamo si samo član? Nisi u upravi?
– Ne, ja sam tu volonterka.

Koliko vas je aktivnih u udruzi Zvono?
– Predsjednica, tajnica, po projektu nas je troje, dva asistenta, ja kao voditelj fizioterapije, roditelji koji su u tim tijelima, upravnom vijeću. Hvala im što su me angažirali. Bila sam dvanaest i pol godina volonter dok mi nisu 1. prosinca ponudili taj projekt. Sad sam u radnom odnosu na pola radnog vremena na tri godine.

Udruga Zvono radi s djecom s intelektualnim poteškoćama. Jeli se broj djece povećava, stagnira, smanjuje u Splitu u toj udruzi. Kakav je tvoj dojam?
– Meni se čini da svako malo imamo novu djecu koja dolaze. Postoje posebne udruge za autizam, ali sporadično dolaze. Što se tiče autizma, ima i malih i velikih i to puno. Možemo govoriti što je uzrok tome, ali ima ih jako puno. Jednako tako i djece s intelektualnim teškoćama pa u to oni trpaju puno dijagnoza. Iako oni imaju odobren projekt na poludnevni boravak, a to je dvadeset korisnika. Deset odobrava ministarstvo, a deset po donacijama. Njima je odobreno za dvadeset korisnika. Dobro je što ima puno tih terapija po projektu, puno im je omogućeno. Netko će iz toga izvući više, netko manje. Nekome je oštećenje veće, nekome manje, netko treba više vježbati, raditi.

Na koji način pomažeš djeci s intelektualnim poteškoćama ako si ti fizioterapeut?
– Fizioterapijske vježbe, jer uvijek kad je intelektualno oštećenje, zavisi kojeg tipa, bez obzira jeli blago, veže se uz motorička oštećenja. Ako je blago intelektualno oštećenje, onda su i blaga motorička oštećenja, vide se odstupanja, a ako ide sve do teške mentalne retardacije uvijek su i teža odstupanja, je li u tonusu, držanju, skolioza, udubljena ili ispupčena prsa, ja im pomažem u smislu da po terapiji po Bobathu želim da njihov položaj i pokret budu što bolji. Znači da uspostavimo pokret, položaj, držanje, stav, sjedenje, okretanje, klečanje, visoko klečanje, da to malo doradimo da ne bude toliko kompenzatorno. Oni rade kako su to naučili, a mi to reduciramo i radimo na drukčiji način i treba puno vremena. Nekada nam oduzme i cijelu godinu da krivi način gibanja i pokreta brišemo da bi usvojili novo.

Koliko ti ta djeca vraćaju ono što im daješ?
– Oni su jako osjećajni, zapravo koliko god ih se ove druge stvari treba učiti, na nekim stvarima moramo potrošiti jako puno vremena da nauče, da razume. Međutim, što se tiče osjećajnosti, oni su kao lakmus papir, jako su dobri. Riječima se to ne može opisati. Ako ja njima dajem i ako su bolji zbog toga, kao i moja starija populacija Parkinsa, oni meni vraćaju ne dvostruko, stostruko, onim osmjehom, širenjem ruku, daju mi pusice. Kad mi kažu da sam njihova „sečica“ totalno me obore, oboružaju. Imaju jedan drukčiji način, vidim da razumiju, da prihvaćaju, shvaćaju ali ne mora to biti naša komunikacija a opet su svjesni svega što se događa.

Jeli ti se dogodila situacija da je netko od te djece rekao ili neka gesta koja je danima utjecala na tebe? Nešto što te pozitivno iznenadilo?
– Prije dva tri dana, došla sam nakon praznika u centar Juraj Bonaći, imali su organizirano dežurstvo, međutim, ta curica nije dolazila nego tek u ponedjeljak kad su počeli nakon praznika, i kad smo imali sat da ona i ja vježbamo, njezina učiteljica kaže da je jedva čekala tetu Anu, nije mogla više dočekati, čak je i kući spominjala, mama je govorila kad će vježbati s tetom Anom i onda sam uzela malu, a ona je rekla „sečića moja“ i daje mi puse. Ne znam jesam li tako osjećajna, jeli poimam svijet oko sebe totalno drukčije nego drugi, ali bila sam u potpunom šoku, mala se mene sjetila čak i kući, i danas gledam kako mi je to cijeli tjedan nadahnuće.

Jeli volonterizam može dosaditi?
– Nikada, Bože sačuvaj. Onda to nije pravi volonter. Niti je, niti smije niti može. Mislim ako su volonterizam i humanitarni rad istinski, nema umora i ne smije ih odnijeti neko priznanje. To je moje mišljenje. U tišini raditi, niti da je pod stalnim svijetlima reflektora, da je to za javnost, meni je za to jako neugodno. Raditi u tišini za nekog malog ili velikog korisnika, pomagati, sve dati za potrebitog čovjeka, to je to, a samo govoriti, širiti posebno sada u vrijeme tehnologije na društvene mreže, čemu i kome.. Prestaje duh volonterizma, bar kako ga ja poimam i shvaćam. Mislim da ne treba o tome puno govoriti nego u tišini raditi, bez umora. Imam osjećaj da s godinama ide s većim elanom, idem u dan, tjedan, ide mi pomaganje.

Kakvi imaš dojam o splitskoj volonterskoj sceni? Jeli nam fali takvih ljudi, ima li previše potrebitih?
– Previše je potrebitih na svim razinama, što se tiče starije populacije, gerijatrijske, starijih psihijatrijskih slučajeva, djece s posebnim potrebama. Na svim razinama i socijalnih usluga i intelektualnih postoje udruge. Međutim, te velike udruge ne mogu sve opslužiti koliko je potrebitih, tako da koliko sam upoznata sa splitskom volonterskom scenom, dobra je ali mislim da bi trebalo još više jer puno puta sam vidjela i svjedočila u mom Zvonu da dođu ljudi, najčešće mladi i oni su sad zagriženi volonteri i onda to traje tjedan-dva i onda dođe ljeto i ne pojave se nikad više. Očito nisu istinski volonteri, ali sve hoće, hoće i onda doviđenja.

Što bi ti s respektabilnim iskustvom u volontiranju poručila mladim ljudima koji nisu nikada zakoračili u tu sferu načina života, što bi im ti rekla?
– Ja bi im svakako preporučila da vide što je to, da dođu i pokušaju volontirati, da jednim dijelom daju sebe, da se samo tako obogaćuju. To je jedna dvosmjerna komunikacija koliko oni daju u stručnom pogledu, koliko ja njima, jednako tako, i puno više, oni daju meni. Koliko oni mene obogaćuju, koliko oni mene u duši ispune, ne mogu opisati riječima. Ima ljudi koji to doživljavaju da je njima draže materijalno i to me u jednu ruku smeta. Svi su ljudi deklarativno za pomaganje. Ja sam čudna jer ja ne gledam materijalno, ne gledam sve kroz novce. Gledam kroz dobrobit i altruizam, čovječnost, takva sam i draže mi je da je tako, drukčije ne znam. Očito su za mene ti krivi.

Radiš li na vlastitom usavršavanju?
– Uvijek. Stalno sam na tečajevima, uz to što sam završila petogodišnji studij fizioterapije, završila sam i Bobath tečaj, tečaj za neurološke pacijente, za moždani udar, Parkinsonovu bolest, raditi rehabilitaciju kod takvih pacijenata,tečaj normalnog pokreta, Marte Meo, sad planiram na tečaj limfne drenaže. Mislim objediniti puno tih tečajeva i onda kako mi je kod kojeg pacijenta potrebno, tako to primjenjivati.

Kad si čula za Splitski Cvit?
– Čula sam krajem godine, 2017. i istinski sam bila u šoku iz nekoliko razloga. Bilo mi je neugodno zbog nominacije. Prvo je bio Ponos Hrvatske i mislila sam da je s time kraj. Onda su bile nagrade grada Splita i mislila sam da je stvarno kraj. A onda čujem ovo, i mislila sam da me ljudi zezaju. Morala sam zvati udrugu da provjerim. Mislila sam da će ljudi gledati da sam skupljačica nagrada. Čemu to, što će okolina gledati i govoriti? U jednu ruku mi i laska, ali ima ljudi koji su zaslužniji, koji su više dali…

Što kažeš o ideji manifestacije Splitskog cvit?
– Odlična ideja. Da jedna udruga promovira žene, vrijedne žene svaka iz svog područja, nešto tako hvalevrijedno, taj projekt da se nominiraju žene iz kulture, sporta, obrazovanja, medicine i svaku godinu se iznjedre žene. Meni je drago, ali mi je i neugodno i imam osjećaj strahopoštovanja. Jedna skupina žena ima više radnog staža nego ja godina. Očito je i ovo neka priča pa sam i ja u njihovom društvu.

Znaš li tko je zadnjih dana pobjeđivao ili bio nominiran?
– Kad ja kao laik čitam i promatram, i kad sam prošlih godina gledala, to su stvarno javno eksponirane žene, uzmimo Đordanu Barbarić, predsjednicu Anđela, doktorica Buklijaš, stvarno su to žene s pozamašnim karijerama.

 

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0