U posljednje vrijeme naziv Demontaža je sinonim za izvrsne tribine gdje redovito možete poslušati zanimljive sugovornike koje u GKMM dovodi nikad dosadni Nebojša Lujanović.

Kad su ti sugovornici Martina Mlinarević i Boris Dežulović, u startu možete slobodno pretpostaviti da će predviđeni vremenski okvir tribine biti pretijesan za sve što bi oni mogli ispričati, da će vjerojatno govoriti  duže nego je predviđeno, a na kraju ćete se uvjeriti da su mogli još stotinu pitanja otvoriti i o njima razglabati – svejedno biste poželjeli da je trajalo još barem nekoliko (desetina) minuta više. Naravno, pod uvjetom da ste stigli u GKMM na vrijeme, što je u sinoćnjem slučaju značilo pola sata prije početka, ako ste baš mislili sjediti. Ako vam ne smeta stajanje, mjesta ste mogli naći još petnaestak minuta. Deset minuta prije početka, ni igla se nije više mogla ugurati u dvoranu.

Na GKMM Facebook stranici još za trajanja Demontaže objavljen je status „Dvorane su upravo oborile rekord posjećenosti… ikad…“ To je to. Tome se nema što dodati ni oduzeti. Dodali bi se jedino oni posjetitelji koji su došli, ali nisu i ostali, jer naprosto – nije bilo mjesta.

U nastavku donosimo isječke iz tribine:

Upitan od Nebojše po čemu je to Martina „naša“, Boris je odgovorio: – Da se ne lažemo, ona je ljuta Hercegovka, koja je na primjer antifašistkinja, a uopće ne brije na Herceg-Bosnu, hrvatstvo i katoličanstvo…

Martina se uvodno zahvalila svima na dolasku i ispričala anegdotu: – Umirala sam od smijeha – u Zagrebu Goran i ja u bolnici, stiže Nebojšina poruka: „Pa, ne znam koliko knjiga da ti savjetujem da poneseš; mislim da će ovo probit sve, možda bi mogla i 50-ak knjiga prodat.“ Mislim se ja, kako ću reć čovjeku da je u Mostaru bilo 600 ljudi?… Došla sam iz Zagreba dan ranije da bih mogla prošvercat preko granice u dva navrata knjige…

Nebojša je razjasnio koncept tribine: – Mi ćemo o ozbiljnim temama neozbiljno: bit će teške teme, ali neće biti teških riječi. Što povezuje Martinu i Borisa? Borisov članak iz 2005. naslova otprilike „Konačno imam medicinski dokaz da imam muda“… radilo se o karcinomu testisa.

Boris: – Split je mali grad. Kad neko operira jaja, to svi znaju. Martina i ja imamo nešto zajedničko: to je mudrost i pamet. I rak dobijemo na onom organu koji imamo u paru. Ako već uzimaš rak, onda ga stavi tamo di imaš dva. Jedno jaje otišlo, drugo je ostalo. Mudri ljudi tako rade.

Martina je potvrdila da je bila inspirirana tim Borisovim člankom i ispričala kako joj je bilo onog dana kad je saznala da ima karcinom: – Točno sam stala pred kućom nakon što sam se izrevala 5 minuta, sabrala se i pročitala taj njegov tekst, i to je nekako bila prekretnica u cijelom tom danu, odluka da neću potpasti pod onaj klasični naš „Imaš karcinom, mrtav si, gotov si“. Jednostavno sam se u svakoj njegovoj riječi kroz sve naredne mjesece svoje borbe pronašla. Sve kako je opisao kako je sve teklo, to zaista jeste tako; i što ste naučili, i što vam liječnici kažu, i kol’ko je do vas i kol’ko do vaše glave…

Boris: – Ne pamtim da je neki moj tekst izazvao zanimanje kao taj, mislim na zanimanje u vrlo interaktivnom smislu; dolazile su mi poruke od ljudi koji su se našli u vrlo sličnoj situaciji… i onda ja otkrijem koliko je zapravo karcinom testisa česta bolest! Muškarci kriju te stvari, ne spominju to, jer je valjda neugodno, sramotno. I shvatim da je četvrtina mojih prijatelja već operirala to odavno. Ljudi se boje, tako da je taj moj tekst, ta neka ispovijed o bolesti i kako sam preživio, ispao neki life coaching u smislu: Muškarci, kad se tuširate, češkajte si jaja, dobro će vam ponekad doći. Ako  nešto pod rukom nije kako treba, slobodno se možete obratit doktoru…

Martina je ispričala svoju, vrlo sličnu, verziju priče: – Kad sam napisala tekst o spontanom pobačaju, tek tada sam saznala da je doslovno svaka žena iz moje okoline imala ne jedan, nego 2-3 spontana – a nemate pojma o tome. To je sve ono o čemu mi šutimo, čega se sramimo iz ne znam kojih razloga, što trpamo u sebe i što nas je jednostavno ova sredina navikla da o takvim stvarima ne pričamo. A to izaziva puno teže stvari, jer to je nešto što ne prebolimo, ne preživimo, ne preradimo u sebi.

Nebojša je upitao Borisa: – Borba s drugima i borba sa samim sobom. Što je to što te goni?

Boris: – Bezbroj puta sam pomislio kako mene jebe to što i dalje volim pisat. Pomislio sam kamo sreće da mi zaista to dopizdi pa da idem, ne znam – na koču, u Irsku, ili bilo di, ka sav normalan svit, ali moj je problem, kažem, što mene to i dalje veseli. Meni je recimo karcinom samo pomogao da napišem roman. Ponekad u takvim situacijama nastanu kvalitetna književna djela kao što je Martinin roman… Moj život nije bio takav kao Martinin. Nisam imao neprijatelja i svega što ima Martina. Njena je sudbina u tom smislu ponešto drugačija i puno teža. Puno je lakše bilo bit tri muškarca u Splitu, nego jedna žena u Ljubuškom.

Na pitanje „Što je to u njenim tekstovima što privlači ljude?“, Boris je odgovorio: – Mislim da je to iskrenost. Čak i one koji nisu skloni Martini i ljudima poput nje, ta iskrenost privlači kao neka magijska materija. Iskrenost je jedna zaboravljena vještina kao zanati koji izumiru.

Martina: – Mislim da sam baš nedavno Borisa pitala: „Kako ti se da više, otkud energija i snaga?“ On mi je odgovorio da tekst od prije 20 godina može hladno potpisat jer ništa se nije pomjerilo. Pokušavala sam shvatit otkud entuzijazam i ta snaga kad znaš da se ništa nije promijenilo, ali jednostavno to je ono u vama, to je ta vatra koja vam ne da da gledate te stvari mrtvo hladni i to je ta iskrenost. Ja jednostavno ne znam drugačije funkcionirat, ne znam drugačije pisat, ne mogu pisat neku fikciju nego ono što se meni dešava u ovom trenutku. Otkud to meni iz obitelji iz koje dolazim, niđe veze s vezom. Al eto, svak ima neku nesreću, pa i oni mene. Ja sam beskrajno sretna jer uz sve te probleme što mi je donijelo pisanje, daleko je više onih lijepih situacija, kao ovaj trenutak koji ću vječno pamtit – to ulaženje večeras kad kažem da će mi srce prekinut… Upravo zato sam radila sve ove promocije kroz sve vrijeme moje bolesti jer susret s vama je nešto što je mene osobno napunilo u tim trenucima, što mi je dalo prijeko potreban vjetar u leđa.

Za kraj, bolje od citata iz Martininog romana Huzur, vjerojatno nema:

„Zdravi da ste i voljeni. Da volite i kad niste voljeni, jer samo se voljenjem živi. Nek vas zaobiđu tuge što razaraju, uvučeni u skrovište najbližih lica da izdržite svaku nevolju. Mir duše vam želim. Nepuštajuće zagrljaje da ožive stećak u koji ste se sakrili, braneći se baš od zagrljaja. I ljubavi. Svoj Huzur nađite. Huzur budite.“

(Huzur – predstavlja mir u svim dimenzijama ljudskog života … Huzur kao ravnoteža duše, osjećanja, ravnoteža želja i stvarnosti, mašte i realnosti. Huzur kao iskonska sreća, jer čovjek može biti miran iako nije sretan, ali ne može biti sretan ako nije miran.)



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime