Kada sam prošle godine prihvatio poziv Željana Rakele za sudjelovanje u Balkan Rallyju, čija je putanja bila od Splita preko BiH, Crne Gore, Kosova, Albanije i Grčke do Meteora i natrag, prva postaja bila su Pljevlja na sjeveru Crne Gore.
Ovaj gradić poznavao sam gotovo isključivo iz meteorologije, jer se vrlo često spominje u kontekstu najhladnijih gradova ovog dijela Europe kada je u pitanju minimalna temperatura zraka. Sjećam se da smo u Pljevlja ušli s prolomom oblaka u kolovozu. Lako za mene i nekoliko suputnika koji smo bili u Rakelinom jeepu, ali ostalih 60-ak bili su motoristi, okisli do kože i prilično promrzli.
Ipak, sve što je uslijedilo kod naših domaćina brzo ih je zagrijalo. Servirana nam je domaća hrana uz znameniti pljevaljski sir, ali i mesne proizvode. U gostoprimstvu je prednjačila direktorica lokalne turističke zajednice Dijana Jurić, njezin suprug Nikola te vodstvo lokalnog BMW moto kluba.
Sutradan smo s njima obišli lokalne OPG-ove, prirodne i kulturne znamenitosti u gradu i oko njega. Kratko, ali slatko iskustvo bilo je dovoljno da se rodi ideja da jednom ovdje dovedem udrugu Žrvanj, što se dogodilo sredinom ovogodišnjeg lipnja. Bio je to godišnji izlet udruge koja se bavi kulturnom i prirodnom baštinom, a pokazat će se — odabir je bio pun pogodak.
Neotkriveni dragulj sjevera Crne Gore
Ruku na srce, Pljevlja će vrlo teško biti prvo mjesto na koje ćete pomisliti ako vam netko spomene Crnu Goru. No, da odmah preskočim cijeli nadolazeći tekst i istaknem jednu od misli ovog putovanja: pokazat će se da je upravo “izoliranost” ovog gradića, izvan turističkog pa i avanturističkog fokusa, ono što ga čini posebnim.
Ovaj neotkriveni dragulj na krajnjem sjeveru zemlje vjerojatno će u budućnosti, osobito nakon ulaska Crne Gore u Europsku uniju, biti znatno svjesniji svog potencijala nego što je to slučaj danas.
Ova kotlina koju “krasi” najveći dimnjak neke termoelektrane na ovim prostorima zapravo je crnogorski epicentar arheologije, čudesne prirode, planina od kojih pojedine prelaze 2000 metara, jako dobre gastronomije koja se često bazira na domaćim i svježim namirnicama te multikulturalnosti. Grad je i lijep i čist, a u njemu smo se brzo udomaćili.
Put iz Splita i vozač koji je postao “naš”
Krenuli smo 11. lipnja u jutarnjim satima autobusom iz Splita, nas 28. Vozio nas je Gordan Zadro i njegov I. & G. Tours. Znate da sam se vozio različitim autobusima, ali Gordan je u kratko vrijeme osvojio srca sudionika izleta zbog svoje profesionalnosti i opuštenosti.
Osim što je sve odvozio besprijekorno po često nezahvalnom terenu, bio je na raspolaganju i izvan stvari koje smo dogovorili, uvijek spreman na šalu i dozu razgovora.
Gordane, sad si “naš”!
Izgleda da je pravilo da me na putu za Pljevlja prati kiša, pa je tako djelomično bilo i ovaj put. Bila je to jednodnevna promjena vremena koja je desetak dana uoči izleta prijetila čak i njegovim otkazivanjem, ali se na kraju svela na manje od dana, i to točno za vrijeme naše vožnje, što nam ni najmanje nije omelo izlet.
Naprotiv, vrijeme je veći dio dana bilo sunčano uz izrazito ugodne temperature zraka. Naime, Pljevlja se nalaze na nešto manje od 800 metara nadmorske visine pa smo se prilično odmorili od ranih dalmatinskih vrućina.
Đurđevića most: simbol sjevera Crne Gore
U tijeku je obnova legendarnog Đurđevića mosta, jednog od simbola sjevera Crne Gore. Most premošćuje kanjon rijeke Tare, jedan od najdubljih kanjona u Europi i jedan od najatraktivnijih prirodnih lokaliteta Crne Gore.
Zbog položaja iznad divlje Tare postao je jedan od najprepoznatljivijih prizora sjevera Crne Gore. Poznat je i kao veliko inženjersko djelo iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata. Građen je krajem 1930-ih, a u vrijeme izgradnje bio je među najimpresivnijim cestovnim mostovima u ovom dijelu Europe.
Posebno mjesto ima i u ratnoj povijesti: tijekom Drugog svjetskog rata dio mosta je srušen kako bi se zaustavilo napredovanje neprijateljskih snaga. Zanimljivo je da je u rušenju sudjelovao i jedan od inženjera koji ga je gradio.
Sada ga obnavljaju Kinezi i radi se o najopsežnijoj obnovi posljednjih desetljeća. Zbog toga se često zatvara za promet, i to veći dio dana. Mi smo imali sreće da smo prešli odmah kroz čelične konstrukcije postavljene radi obnove.
Malo iznad mosta nalazi se restoran Suza Evrope, gdje smo zastali na “kajsiju” s pogledom na most.
Dolazak u Pljevlja i prva večer
U Pljevlja smo stigli u ranu večer te odsjeli u hotel-restoranu Taša, gdje smo se prvo razmjestili po sobama, a potom krenuli na večeru.
Kao po nekakvom scenariju, kiša je padala dok smo prilazili Pljevljima, stala kada smo stigli u grad, a ponovno krenula kada smo pošli spavati. Sobe su bile dvokrevetne i trokrevetne, a igrom slučaja samo je moj otac dobio trokrevetnu sobu u kojoj je bio sam. Ovaj detalj postat će zanimljiv nešto kasnije...
Rafting na Tari: hladnoća, brzaci i skok za pamćenje
Petak je svanuo prekriven oblacima i niskom maglom. Kiše nije bilo, ali je temperatura pala na svega 8 stupnjeva. To bi inače vjerojatno bila super vijest da nije slijedio rafting na Tari.
Nakon doručka autobusom smo se prebacili do spomenutog Đurđevića mosta, gdje nas je dočekala rafting ekipa. Nisu svi išli na rafting; ranije je dogovoreno da će dio ekipe ostati uz most i imati slobodne aktivnosti, dok će se drugi “baciti” u brzace Tare.
Uslijedilo je presvlačenje. Valjalo se obući u opremu za rafting koja je uključivala baš sve — od kacige do čizama.
Požurivali su nas za vrijeme preobuke jer smo sami bili krivi za malo kašnjenje. Naime, most se uskoro ponovno trebao zatvoriti pa ne bismo mogli stići do polazne točke za rafting. Zbog toga je jedna naša članica skiperima rekla da se “ispričava” zbog kašnjenja, a jedan od njih do kraja rafting ture nije se prestao iskreno smijati njezinu “ispričavanju”. Naime, u Crnoj Gori taj izraz nije uobičajen pa je našem domaćinu bio urnebesno smiješan, a mi smo se smijali njegovoj reakciji.
Pomisao da ćemo se močiti u hladnoj Tari dok je vani jednoznamenkasta temperatura nije bila nimalo primamljiva, ali sve je krenulo svojim, odnosno Tarinim tokom. U početku mirna rijeka kasnije je postala dinamičnija pa je i ekipa uskoro živnula.
Na jednom mjestu u Taru se ulijeva ledeni brzac čija je temperatura jedva iznad ništice, a to se pod rukom itekako osjeti. U našem gumenjaku sprijeda smo bili Tonči i ja, a svi smo dobivali upute što činiti.
Na otprilike pola ture izašli smo na kopno i prošetali do mjesta gdje potok izvire iz utrobe brda i strmim obroncima se obrušava u samu Taru. Nastavili smo rafting u još dinamičnijem ritmu, a posebno lijep trenutak bio je prolazak ispod samog Đurđevića mosta.
Pri kraju je uslijedio vrhunac: ponuđeno nam je da skočimo u rijeku, tko želi. Nakon početnog nećkanja, a osobito nakon što je “rukavicu bacila” Željka, odlučio sam se okupati u Tari.
Mogu vam reći da je iskustvo nezaboravno. Ruke su prilično “odumrle” tih pet minuta, ali barem tijelu nije bilo posebno hladno jer smo svi imali vodonepropusna odijela. Sve u svemu, rafting je siguran, na njega bez problema mogu i starije osobe i svakome bih ga preporučio.
Rakija, Kinezi i tajna putovanja
Po dolasku na kopno opet su nas dočekali jeepovi kojima smo se vratili do restorana u blizini mosta, odakle smo krenuli. Presvukli smo se, osvježeni i zadovoljni te jedva dočekali ručak.
Jedva dočekali jer su prije nas sjele stotine Kineza pa nije bilo nimalo jednostavno doći na red. Gazda Đole čekanje je komentirao čašćenjem rakijom, a da će nas nekada u budućnosti opet ugostiti pobrinula se naša Nađa. O čemu se radi, neka ostane tajna putovanja...
Husein-pašina džamija i susret s gradom
Po povratku u Pljevlja uslijedilo je upoznavanje samog grada. Za to se pobrinula još jedna sjajna domaćica putovanja, Emina iz Turističke zajednice.
Prvo smo posjetili znamenitu Husein-pašinu džamiju, jedan od najpoznatijih islamskih spomenika u Crnoj Gori, koja se smatra jednim od najljepših primjera osmanske sakralne arhitekture na Balkanu.
Sagrađena je u drugoj polovici 16. stoljeća, a vezuje se uz Husein-pašu Boljanića, osmanskog velikodostojnika rodom iz okolice Pljevalja. Posebno je poznata po vrlo visokom i vitkom minaretu, koji se često navodi kao jedan od najviših na Balkanu.
Unutrašnjost džamije krase bogati ukrasi, kaligrafija, floralni motivi, mihrab i mimber. Danas je jedan od glavnih simbola Pljevalja i važna točka kulturne baštine sjevera Crne Gore.
Učili smo, fotografirali, divili se novim iskustvima.
Zavičajni muzej i Diatreta
Nakon toga odlazimo u impresivni Zavičajni muzej Pljevlja, gdje nam je domaćin bio djelatnik muzeja Miloš Gačević. Ovog istinskog zaljubljenika u znanost i kulturnu baštinu upoznao sam lani, kada je nesebično stigao izdaleka kako bi otvorio muzej za nekolicinu Splićana.
Poznat je, među ostalim, i po tome da radi na uspostavljanju i razvoju međureligijskog dijaloga, a nama se pokazao kao izvrstan vodič kroz muzej koji je odgovorio baš na svako naše pitanje. A vjerujte, nije ih bilo malo.
Zavičajni muzej u Pljevljima jedna je od najvažnijih kulturnih ustanova sjevera Crne Gore jer čuva arheološku, etnografsku, povijesnu i umjetničku baštinu pljevaljskog kraja.
Posebno je važan zbog nalaza iz rimskog razdoblja, kada je na ovom prostoru postojalo značajno antičko naselje kojemu se ni danas ne zna ime. Do eventualnog otkrića naziva ga se Municipij S, jer postoje mnoge indicije da mu je ime počinjalo slovom “S”.
Među najpoznatijim eksponatima ističe se Diatreta, iznimno vrijedna rimska staklena čaša, jedan od najrjeđih takvih nalaza u svijetu. Muzej prikazuje i život ljudi ovog kraja kroz različita povijesna razdoblja, od prapovijesti do novijeg doba.
Za posjetitelje je važan jer Pljevlja ne prikazuje samo kao industrijski grad, nego kao prostor duboke i slojevite povijesti.
Park, večera i najava planinarskog dana
Prije večere uslijedila je šetnja izrazito lijepim gradskim parkom koji isprepleću potočići, mostići, ali i vrlo skladno uređeni kafići. Boraviti ovdje ljeti iskustvo je za pamćenje.
U Taši opet večera, zaplesalo se i zapjevalo, ali i bodrila reprezentacija BiH koja je te večeri igrala. Ipak, nije se bančilo dugo u noć. Subota je bila dan koji smo čekali — planinarenje na preko 2000 metara.
Ljubišnja: domaćini koji su nam otvorili put prema vrhu
Sljedeće retke posvetit ću ljudima koje nismo poznavali do te subote. Radi se o dvojici posebnih ljudi, Danku Despotoviću i Goranu Marjanoviću iz kluba PSK Vitor, koji su nekoliko dana prije našeg dolaska istražili planinarsku stazu na Ljubišnju.
Naime, velik dio službene planinarske staze prema vrhu zatrpala je lavina pa je trebalo utabati zaobilazni put. Inače, lavina se dogodila prošle zime. Zanimljivo, za njom je ostao trag u obliku vrane. Uvjerite se sami!
Ljubišnja, točnije Velika Ljubišnja, smještena je zapadno od Pljevalja, između kanjona Tare i Ćehotine. Njezin najviši vrh je Dernjačište / Dernečište, visok 2.238 metara.
Ljubišnja je poznata po gustim crnogoričnim šumama, prostranim pašnjacima, ljekovitom bilju i pogledima prema Durmitoru, Magliću i drugim planinama sjevera Crne Gore i BiH. Zbog položaja na granici Crne Gore i Bosne i Hercegovine ima i snažan planinarski i krajobrazni značaj.
Naši domaćini organizirali su nimalo jednostavan prijevoz iz Pljevalja automobilima do najviše točke do koje se može doći na planini, a to je oko 1800 metara nadmorske visine. S obzirom na to da do vrha ostaje nešto više od 400 metara, naivan čitatelj pomislio bi da je to lagan zadatak.
Naši članovi uvjerili su se da nije.
Radi se o prilično strmoj dionici na kojoj smo zbog brzog umaranja radili česte pauze, ali dolazak na vrh bio je višestruka nagrada. Veličanstveno je bilo promatrati Durmitor i Maglić pod snijegom, ali i planine u čak tri države.
Posebno me raduje da su do vrha stigli i naši stariji članovi, što je dokaz da su godine samo broj i da je snaga volje često presudan faktor. Bravo, ekipa!
Zanimljivo, neposredno ispod vrha puhao je izrazito jak sjeverac. Na samom vrhu gotovo pa bonaca. Ovakvu pojavu ni sam nisam mogao objasniti, ali sam, kao i ostali, uživao u blagodatima vrha planine i kristalno čistog neba s neograničenim pogledom na sve strane.
Nakon više od pola sata na vrhu uslijedio je spust koji je donio svoje izazove. Tako je Tonču točno u gležanj pogodio jedan kotrljajući kamen, srećom bez većih posljedica.
Pri dnu staze naišli smo na svježu medvjeđu kakicu koja nas je samo podsjetila da u planini nismo sami. Još smo prije ulaska u automobile posjetili jedan lijepi izvor i dodatno se osvježili.
Danko i Gorane, hvala na svakoj minuti strpljenja s nama. Uživali smo u svemu i učinili ste naš izlet sigurnijim i ljepšim. Čekamo vas u našoj Žrnovnici!
Piše: Milijana Kovačević
Plan B za one koji nisu raftali i planinarili
Ono što je u Žrvnju velika prednost jest individualiziranje programa organizirane aktivnosti, tako da svatko dobije sebi primjereno i što više. Ovog smo se puta, s obzirom na naše mogućnosti i preferencije, podijelili u dvije skupine. U prvoj su bili oni koji će svladavati složenije sadržaje, rafting i planinarenje, a mi drugi, koji to ne želimo ili si ne možemo priuštiti, imali smo poseban program.
Uz Taru, most i domaćine
Već drugog dana podijelili smo se na one koji idu na rafting po ljepotici Tari i njezinu kanjonu i nas nekoliko koji ćemo prirediti ispraćaj raftingašima prijelazom preko legendarnog mosta na rijeci Tari, koji Kinezi već poduže renoviraju. I njih smo pokvarili, pa umjesto da most završe za ugovorenih osam mjeseci, rade to već dvije godine, rekoše nam domaći. Bio je predviđen i organiziran razgled okolice. Ovog drugog nije bilo pa smo se sami snašli.
Nekima je bila dovoljna šetnja lijepim kampom uz rijeku i okolicom te ispijanje kave na ljuljački, dok su drugi tražili i pronašli put do nestašne bistrovode rijeke. Svi zadovoljni! Povratak raftingaša unio je šušur u prostor oko rijeke i restoran u kojem smo ručali. Sve lokalno, naravno, uz mnogo pošalica i razloga za smijeh. A najbolji su bili Nataša i Đole. To je posebna priča.
Trećeg dana opet smo se razdvajali. Dio ekipe u boljoj kondiciji peo se na, pokazalo se, zahtjevniji nego što se očekivalo vrh planine, što je neke umorilo, a druge motiviralo da iznenade i pobijede sebe te osvoje ciljani vrh.
Pljevlja iz druge perspektive
Skupina drugih mogućnosti i interesa imala je posve drugačiji i iznenađujuće bogat, gotovo cijelodnevni program po gradu Pljevljima i okolici, sve uz nadasve ljubazne domaćine, dragu, toplu, spremnu dati maksimum od sebe vodičku Eminu, voditeljicu Turističke zajednice grada Pljevlja Dijanu, njezina supruga Nikolu, također gradskog funkcionera. Posebno me veselio susret s učiteljem Dejanom Vojinovićem, koji radi zanimljive sadržaje s učenicima, pa smo dogovorili suradnju. Možda budu junaci neke od mojih kolumni u jednom zagrebačkom stručnom časopisu.
Počelo je tako što su nas ljubazno ukrcali u automobile i odvezli do obiteljskog OPG-a. Dočekali su nas domaćini, tako toplo i ganutljivo da sam cijelo vrijeme imala dojam kako sam u posjetu dragim rođacima koje nisam dugo vidjela. Priča o nastanku OPG-a vrlo je zanimljiva. Zapravo je to bio mlin na rječici koja izvire usred imanja. Mlin i dalje radi, iako je vrlo star, ali je sada sve u funkciji turizma. Svi su objekti vremešni, no vlasnici ih osuvremenjuju i čine luksuznim turističkim objektima, ne narušavajući njihov prvobitni izgled.
Uz lijepu riječ, za dobrodošlicu počašćeni smo sjajnim pljevaljskim sirom, kajmakom, uštipcima, pekmezom od šljiva, raznim vrstama rakija i likera te sokom od bazge i aronije. Doista je bilo čarobno.
Dalje su nas naši vodiči odveli do bogatog arheološkog nalazišta. Mnogi spomenici iz sjajnog Gradskog muzeja ondje su pronađeni, ali ih ima puno i po livadama, a mnogo ih je još u zemlji. Pljevlja leže na riznici impresivne prošlosti. I vanjski kop rudnika nalazi se na jednom takvom nalazištu i bivšoj žitnici Pljevalja i šire!
Obišli smo i umjetno jezero, nastalo iz neke druge potrebe kopanja, ali je voda sebe podarila građanima i sad oni ljeti uživaju na svom „moru“. Usput smo sretali drage ljude koji su kosili zrele livade i srdačno nas pozdravljali.
Obišli smo i centar grada koji doista dojmljivo izgleda. Od vrelog sunčanog dana, mnogo koraka i impresivnih spoznaja, na odmor, osvježenje i okrepljenje njam-njam tufahijama lijepa nas je Emina odvela u čuvenu pljevaljsku Milet baštu. Nauživali smo se i više puta se vraćali u tu ljepotu za dušu i tijelo.
Usput su šopingholičarke po dućančićima mogle sebe usrećiti divotama koje su kod nas mnogo skuplje. Mene je fascinirao susret s travom rutvicom. Bilo ju je u mnogim dvorištima, a mislila sam da raste samo u mediteranskoj klimi. Okućnice su pune cvijeća raznih vrsta i boja, tako raskošno rascvalog da mi je mamilo uzdahe.
Pljevlja su definitivno grad cvijeća, usprkos rudniku lignita i mrkog ugljena te termoelektrani iz koje neprestano suklja gusti, bijeli dim. I grad zelenila. To je grad-rajski vrt stabala, stabalaca i grmova izuzetne ljepote i sjajnih zelenih listova. Kako im uspijeva ovim zagađivačima prkositi?
Zadivio nas je i obilazak sportskog centra, ribogojilišta, parka spomenika, poodavno već ugašenoj, nekad moćnoj konfekcijskoj industriji, u obliku industrijskih krojačkih nožica. U Park šumi, uz žuboravi potočić koji napaja ribogojilište i tvori fine, zelene sedrene barijerice i male vodopade, nalazi se, pod jednim moćnim stablom divljenja vrijednim, botanički vrtić neobičnih biljaka. Uzdisala sam od oduševljenja.
Vraćajući se put našeg hotela, u pratnji ljubaznog gradskog funkcionera, gospodina dobro informiranog i sa zanimljivom osobnom pričom o izboru zanimanja, tijeku školovanja i konačnom djelatnom finalu, nailazili smo i na brojne škole raznih razina.
Posebno me se dojmio svečani defile završenih osnovnoškolaca. Zgodno ih je bilo vidjeti, ali osobno to ne odobravam. Sve se pretvorilo u slavlje i pokazivanje. Tako se ne priprema za stvarni, vrlo zahtjevan život, ali nova su vremena.
Etno kuća, manastir i čarolija za kraj
Poseban je doživljaj bio odlazak u Etno kuću Ruža – Muzej žene, gdje nam je ljubazna i zanimljiva domaćica, osnivačica i vlasnica muzeja, poslužila delicije spravljene od dvije vrste pljevaljskih mirisnih ruža. Cijeli svoj dom pretvorila je u muzej Ruža i Žene. Zanimljivo!
Cijeli smo dan voženi i nahodali smo se, ali doista nismo bili umorni, a u Bašti smo se opet okrijepili. Zanimljivo nam je bilo da služe i kačamak, s kajmakom i sirom. Od kukuruznog je brašna. To je kod nas pura. Nismo ga probali jer nije bila ura za to, pa ga nisu služili. Možda ga probamo u Žrnovnici, ako nam dođu na Purijadu.
Predvečer je još, nakon svega, za što nisam vjerovala da ću izdržati i priuštiti sebi, došao najveći i najteži izazov – posjet doista jako udaljenom Manastiru Svete Trojice. Gotovo je trebalo trčati da se stigne. Tri puta sam bila spremna odustati. Maša me bodrila. Uspjele smo. Ali smo u povratku zalutale. Maša je vodila.
Spasile su nas dvije predivne završene šestoškolke, koje žude za čarima velikih gradova, ne sluteći da su u golemoj prednosti što odrastaju u gradiću kao što su Pljevlja. Zimskom zagađenju zraka usprkos.
Sve u svemu, bilo je ča-ro-bno!!! I doista nezaboravno!!!
Intuicija mi šapuće da sam sigurno nešto zaboravila. Vjerujem, ali toliko je toga bilo i ne znam kako je stalo u samo jedan dan, za one koji nisu planinarili.
Manastir Svete Trojice i “pustošenje” suvenirnice
Silazimo natrag u grad, gdje nas ponovno “preuzima” Emina, a potom krećemo pješice kroz park i uzbrdo do nove znamenitosti ovog grada.
Poznati stari manastir u Pljevljima zove se Manastir Svete Trojice i nalazi se nedaleko od grada, oko kilometar i pol sjeverno od Pljevalja. Prvi put se spominje 1537. godine, a smatra se jednim od najvažnijih duhovnih i kulturnih središta ovog dijela Crne Gore, osobito prostora Stare Raške, Polimlja i Potarja.
Tijekom 16., 17. i 18. stoljeća bio je glasovit prepisivački i književni centar, u kojem su nastajale rukopisne knjige, a posebno se ističe rad poznatog prepisivača Gavrila Trojičanina.
Manastir je poznat i po vrijednoj riznici, freskama, ikonama i rukopisima, zbog čega nije samo vjersko mjesto nego i jedan od čuvara pismenosti, umjetnosti i identiteta pljevaljskog kraja.
Danas je među najvažnijim znamenitostima Pljevalja i nezaobilazna točka za svakoga tko želi razumjeti koliko je ovaj kraj povijesno slojevit.
I ovdje smo imali organizirano stručno vodstvo, a nakon temeljitog razgledavanja uslijedilo je “pustošenje” suvenirnice. Kako smo se zadržali malo duže od planiranog, ubrzali smo kraj kako bismo stigli na večeru.
Pritom su neki toliko žurili da nisu ni primijetili da preskaču ogradu groblja gdje počiva narodni junak Boško Buha.
Bez obzira na sve, stigli smo na treću večeru ovog izleta. Do tada smo se dobro uskladili s konobarima pa smo i naručivali nešto ranije. Dio ekipe, uključujući moje cimerice, ove večeri pošao je upoznati noćni život Pljevalja.
Problem je nastao po povratku kada nisu mogli ući u hotel, a ja sam bio nedostupan u dubokom snu. Tada se netko sjetio da postoje dva kreveta u sobi u kojoj spava moj otac, tako da je te večeri dobio neplanske cimerice.
Rudnik uglja: gospodarsko srce Pljevalja
Svanula je nedjelja, posljednji dan izleta. Po meni, izrazito dobra ideja domaćina bila je da prije odlaska posjetimo dvije vrlo različite točke.
Prva je bila rudnik u Pljevljima, najvažniji gospodarski segment ovog grada. Ušli smo u radnički autobus gdje su nas dočekale vrećice s lunch paketom, točno onakvim kakav dobivaju radnici, te zaštitna kaciga.
Svaka čast na ideji, ovakvo što izlet čini nezaboravnim, vjerujte. Potom nas je dočekalo vodstvo rudnika i odvelo u obilazak.
Rudnik uglja u Pljevljima jedan je od najvažnijih industrijskih sustava u Crnoj Gori i desetljećima je snažno oblikovao život grada. Pljevlja su upravo zbog bogatih nalazišta ugljena postala prepoznatljivo rudarsko i energetsko središte, povezano i s radom Termoelektrane Pljevlja.
Rudnik je mnogim obiteljima bio izvor egzistencije, ali je istodobno ostavio i ozbiljne ekološke izazove. Bilo kako bilo, radi se o površinskom rudniku u kojem radi velik broj stanovnika ovog grada.
Iako se računa da termoelektrana, osobito zbog najavljenog ulaska u EU, neće raditi “beskonačno” dugo, procjenjuje se da bi mogla raditi još 15-ak godina. Gledati svu tu mašineriju bilo je impresivno, a neki su se za uspomenu popeli i fotografirali na strojevima.
Meandri Ćehotine: prizor koji se teško opisuje riječima
Zadnja, ali nimalo manje impresivna točka bili su Meandri Ćehotine, jedan od najljepših prirodnih prizora u okolici Pljevalja i posljednjih godina sve prepoznatljivija turistička atrakcija sjevera Crne Gore.
Rijeka Ćehotina ovdje stvara niz velikih zavoja, pa krajolik iz zraka izgleda gotovo nestvarno, poput prirodnog crteža urezanog među brda. Nalaze se u blizini sela Mataruge, na području između Pljevalja i granice s Bosnom i Hercegovinom.
Posebno su privlačni fotografima, planinarima i izletnicima jer se s vidikovaca pruža snažan pogled na mirnu vodu, zelene padine i široke riječne krivine.
Zanimljivo je da je prizor dodatno došao do izražaja nakon stvaranja akumulacije Otilovići, kada je viša razina vode ispunila riječne zavoje i učinila ih još atraktivnijima.
Ako prolazite ovim dijelom Crne Gore, ne propustite ovaj prirodni biser. Teško ga je opisati riječima i dočarati fotografijom.
Dijana Jurić, čelna žena pljevaljske Turističke zajednice, bila je jedna od ključnih osoba u organizaciji ovog sadržajnog i uspješnog izleta. Upravo je ona, zajedno sa suradnicima i domaćinima na terenu, pomogla da članovi Udruge Žrvanj u samo nekoliko dana upoznaju najvažnije prirodne, kulturne, povijesne i gastronomske adute Pljevalja i okolice.
„Želim se zahvaliti članovima Udruge Žrvanj što su za svoj godišnji izlet izabrali upravo Pljevlja. Naši gosti imali su priliku uživati u raftingu na rijeci Tari, kroz jedan od najdubljih kanjona u Europi, gdje ih je ugostio naš Đole Kljajević. Također su obišli i dio seoskih domaćinstava koja se nalaze u samom kanjonu“, istaknula je Dijana Jurić.
Nakon Tare i njezina kanjona, program se nastavio u samom gradu. Članovi udruge posjetili su Zavičajni muzej Pljevlja, koji Jurić opisuje kao jedan od najljepših muzeja ne samo u Crnoj Gori nego i u regiji. Uslijedio je i posjet Husein-pašinoj džamiji, jednom od najvažnijih simbola pljevaljske kulturne baštine.
Posebno joj je drago, kaže, što se dio grupe popeo i na najviši vrh Ljubišnje, Dernjačište.
„Planinski vodiči Danko i Goran uložili su sve svoje napore kako bi uspon prošao sigurno i kako bi se sudionici osjećali lijepo i ugodno“, naglasila je Jurić.
Članovi Žrvnja obišli su i Manastir Svete Trojice, udaljen nekoliko kilometara od grada, a na putu do njega prošli su i kroz gradski park Vodice, koji Jurić izdvaja kao jedan od najljepših parkova u Crnoj Gori. Trećeg dana posjetili su rudnički kop nedaleko od centra grada, a izlet je zaključen obilaskom meandara rijeke Ćehotine, prirodnog fenomena koji je dodatno došao do izražaja stvaranjem umjetne akumulacije jezera Otilovići.
Važan dio posjeta bila je i lokalna gastronomija.
„Vjerujem da su naši gosti uživali i u lokalnoj gastronomiji. Imali su priliku kušati pljevaljski sir, koji se našao na devetom mjestu Atlasove liste 100 najboljih sireva svijeta, zatim pljevaljsku saksiju, tufahije i druge specijalitete našega kraja“, rekla je Jurić.
Tijekom boravka grupi se pridružila i turistička vodičica Emina, a posebnu zahvalu Jurić je uputila kustosu Zavičajnog muzeja Milošu Gačeviću, koji je, kako ističe, s velikim zadovoljstvom primio grupu i nesebično podijelio svoje znanje, iskustvo i ljubav prema kulturnoj baštini Pljevalja.
Na kraju je poručila da ovaj susret nije ostao samo na razini turističkog posjeta.
„Drago mi je da smo upoznali ovako drage i divne ljude. Iz ovog susreta izrodilo se prijateljstvo, a vjerujem da će se iz njega razviti i lijepa buduća suradnja“, zaključila je Dijana Jurić.
Hvala domaćinima i ekipi
Nakon toga smo se pozdravili s našim domaćinima koji su nam priredili izlet za dugo pamćenje. Hvala vam od srca!
Tako smo sredinom nedjelje krenuli natrag. Još bih spomenuo višesatno neuspjelo pokušavanje kontaktiranja restorana Vlahinja na Bilećkom jezeru. S druge strane, bez problema smo se unaprijed naručili u restoranu TT, gdje je hrana bila izvrsna, i to za iznimno povoljnu cijenu.
Tako je Žrvnjeva crnogorska avantura uspješno privedena kraju. Zahvaljujem svim članovima koji su izlet učinili ovako lijepim, a osobito gošćama iz prijateljskih Gojzerica, bez kojih ovaj izlet jednostavno ne bi bio isti.