Uhvatiti Snježanu Sinovčić Šiškov tijekom ljeta 2026. činilo se kao nemoguća misija, ali glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu u posljednje vrijeme ionako prkosi svim izazovima, pogotovo pretrpanom rasporedu. Vratila se s Pula film festivala, gdje su gledatelji mogli uživati u čak šest filmova u kojima je igrala, uključujući i nagrađeni film „Koke“ u kojem tumači glavnu ulogu, koja joj je donijela Zlatnu arenu. Na Splitskom ljetu igra u „Francuzici“, „Lisici“ i „Smij i suze starega Splita“, a čeka je i hrvatska praizvedba Krasznahorkaijeva „Herschta 07769“. Usprkos svemu tome, Snježana Sinovčić Šiškov pronalazi vrijeme za sitne radosti, šetnje s kujicom Linom, kuhanje, druženje s obitelji. Rekao bi čovjek, kad je vidi izvan kazališta ili filma – obična žena. A njezina je zvjezdanost i neobičnost baš u tome što joj ni u primisli nije biti zvijezda. Na putu je da postane legendarna glumica, a njoj je „samo“ do umjetnosti, čitanja i igre. Sugovornica iz snova.
Upravo se pripremate za dramsku premijeru 72. Splitskog ljeta, predstavu „Herscht 07769“. Pri dogovoru za ovaj razgovor oduševljeno ste mi govorili o Krasznahorkaiju, a i o ulozi koju imate u predstavi. Što vas je u oboma toliko fasciniralo?
- Teško je ne zavoljeti taj nevjerojatno lucidan roman, kompleksan i neobičan, roman-rečenicu s vizijom Europe koja se događa danas. Živimo u prostoru koji je nestabilan, gdje se mnogi junaci poput Floriana Herschta nalaze okruženi prijetnjama. Kad sam počela čitati „Herscht 07769“, isprva me začudio jezik našega prijevoda, koji pripada sjeveru Hrvatske, gotovo „mitteleuropski“, a onda sam shvatila čemu takav izbor – jer o takvu mentalitetu progovaramo. Redatelj Ivica Buljan ne želi mentalitet Mediterana, nego srednje Europe, zato je prevoditeljska odluka Xenie Detoni fantastična. Kad joj je Ivica rekao da bih htjela svoju ulogu temeljiti na Krasznahorkaievu govoru tijekom primanja Nobelove nagrade za književnost, u kojem očarano govori o anđelima, isprva je bila zgranuta i rekla je da je to „pop-art za bake u publici“, a ja sam se nasmijala i priznala da sam ja baš takva baka u publici.
Do posljednjeg se trenutka radi na predstavi, prekraja, vjerojatno ćemo tek pred sami izlazak na premijeru odlučiti kakva će moja uloga točno biti. Hvala kolegama koji su mi dopustili da ušetavam u njihove svjetove i budem treće lice koje promatra, a mnogo se toga neshvatljivoga događa u „Herschtu“.
Kako se slažete s redateljem Ivicom Buljanom? Jeste li zajedno gradili lik?
- Iako su probe iscrpljujuće i jedan termin radimo bez pauze, sjajno se zabavljamo. Ivica Buljan ima puno razumijevanja za nas, a cijela paleta lica koja dovodimo iz knjige dolazi na prostor scenskog zbivanja. Neka su naša lica kombinacija nekoliko lica iz knjige. Imali smo fazu „štrihanja“, ali ne opterećujemo se dužinom predstave jer smo sigurni da će biti zanimljiva.
Ideja je bila da igram Angelu Merkel. Želim kontakt s publikom, želim vidjeti taj svijet na sceni njihovim očima, ali i obratiti se direktno njima. Krasznahorkai u svom govoru obraća se čovjeku, proziva ga… Možda je rečenica „Čovječe, tko si ti?“ pravo mjesto za performativnost. I dramaturg Ivan Penović i Buljan sjajno su se probili kroz roman i daju nam krila da zajedno stvaramo. Izvukli su sličice da se od romana napravi kazališna predstava, čak nas zanima i fantasy moment u njoj. Krasznahorkai ne daje rješenja, a mi kao izvođači sebi moramo dati neke odgovore – nekad je naš odgovor čak i fantastika. Volim raditi s Ivicom jer mi daje jako puno materijala za rad i tjera me na razmišljanje. U tridesetima sam se, primjerice, susrela s kvantnom fizikom i jako sam je voljela, sad je očito vrijeme da se pozabavim njome zbog „Herschta“. Prevalila sam polovinu svojega života, ljudi tada logično već razmišljaju o odlasku. Ova je kvantna fizika na nivou mašte, što je meni koja volim čitati fikciju blisko, razumljivije od formula. I s Nenni Delmestre intenzivno sam razgovarala o tim temama kad smo surađivale. Kad radiš na predstavi, odasvud crpiš ideje.
Je li Vam ovo ljeto jedno od najnapornijih u karijeri? Posvuda ste, u kazalištu, na filmskom platnu…
- Ovo mi je ljeto trebalo biti slobodno, ne mogu se ne nasmijati dok to govorim. A ispalo je ovako: imam tri reprize na Splitskom ljetu, „Francuzicu“, „Lisicu“ i „Smij i suze starega Splita“. Svaka se od tih predstava izvodi dva puta, za njih je potrebno i po dva dana obnove, što znači da me dvanaest dana nema na probama „Herschta“, a to je jako puno. Pritom sam imala i obveze vezane za promocije filmova koje sam radila, osobito „Koke“ gdje igram naslovnu ulogu. Htjela sam se nagraditi odlaskom na Pula film festival jer sam prošle godine u Sarajevu imala tri filma, ali nisam mogla otići zbog obveza. Ove sam godine to odlučila nadoknaditi i obilaziti filmske festivale, ali Ivici Buljanu nije trebalo puno da me nagovori da ipak igram i u „Herschtu“.
Ne djelujete kao da ste pokleknuli pod teretom takva rasporeda, znači li to da ste radoholičarka?
- Ima li išta ljepše nego kad radiš posao koji te veseli? Volim različite medije, ne volim dosadu, ne volim učmalost… Veseli me kad iz kazališta odem na filmski set ili na radio, bio mi je divan i jedan izlet u kazalište lutaka. Sve gdje mogu istraživati, igrati se i veseliti se.
Slušajući Vas stječe se dojam da ste bili odlična učenica, jako studiozno, „štreberski“ pristupate svojim obvezama…
- Moram priznati da je ta „odličnost“ daleko od istine. Bila sam izrazito znatiželjna učenica, nikako odlična, čak bih rekla i donekle problematična. Ljubopitljiva, vrlo dobra učenica, ali mislim da sam svojim profesorima u gimnaziji oduzela mnogo živaca. „Puknuo“ me kasni pubertet, bila sam učenica koja je prisutna na nastavi, raspravljački raspoložena, ali nisam htjela pisati domaće radove. Ono što me zanimalo – radila sam sjajno. Još su me više od predmeta znali zaintrigirati dobri profesori, primjerice moja pokojna profesorica Colnago koja mi je predavala matematiku. Naučila me kako razumjeti matematiku jer je bila fantastičan profesor, a ja uopće nisam talentirana za prirodne znanosti. Prirodno sam obožavala hrvatski i filozofiju, pa i povijest umjetnosti. Ja sam reformirani Šuvarov đak, dopala me klasična gimnazija, prof. Pavić iz Hrvatskoga jezika jako se obradovala kad sam upisala akademiju… Međutim, taj moj pubertet u 3. i 4. razredu bio je nepodnošljiv. „Picavala“ sam kad god sam stigla, u Bobisu ispod stadiona i bazena ispijala sam kave i guste sokove, svojoj sam razrednici, prof. Dadić iz Engleskoga jezika, bila draga jer sam bila iskrena. Rekla sam joj da sam autodidakt i da mi je dosadno u školi, želim čitati što mene zanima i družiti se s ljudima koji mene zanimaju. I došla sam na razgovor s bedžom „Fuck the teacher“.
Je li u školi krenula ljubav prema glumi?
- Moja profesorica Anka Glavina Kovačić u osnovnoj je školi u knjižnici vodila dramsko-recitatorsku grupu i mnogo je djece navela na književni i kazališni put. Njezini su đaci i Goran Golovko, i Jolanda Tudor, Jasna Jukić i Robert Kurbaša… Bila je profesorica ruskog, francuskog i hrvatskog i znala je zaraziti učenike umjetnošću. Mene je poticala i na pisanje, a i prva ideja o mojoj potencijalnoj budućnosti u glumi došla je od nje. Svi su ostali bili uvjereni da ću studirati hrvatski jezik i književnost. Prijelomni je trenutak bio snimanje „Pada Italije“ na Šolti, gdje je moj tata imao kuću. Cijelo je mjesto statiralo u filmu. Tada sam imala šesnaest godina i upoznala sam taj zanimljivi glumački svijet koji me jako zaintrigirao. U HNK-u se raspisala audicija za tadašnji glumački studio za srednjoškolce i studente – tako su ih Restović i Carić oduševili teatrom. Položila sam audiciju i kao polaznica kazališnog studija već igrala neke značajne uloge. Nakon toga, studij glume u Sarajevu i odmah potom ansambl Drame HNK.
Je li sarajevska akademija bila dobar izbor za Vas, kad sad promatrate svoj obrazovni put?
- Apsolutno, presretna sam što sam studirala u Sarajevu. Ondje sam stekla prijatelje koji su zauvijek u srcu, iako smo rasuti po svijetu. Ja sam bila treća generacija mlade i jako ambiciozne akademije vrlo snažna sustava, točno se znalo što radimo. Boro Stjepanović bio je šef moje klase na Glumi, jedini čovjek koji je taj svoj sustav nauke o glumi prenio u knjige, što je i danas važna literatura, iako su došla neka nova vremena koja moraju imati svoje zakonitosti.
Trenutačno ste iznimno zaposlena i plodna kazališna, ali i filmska glumica. Zahtijevaju li kazalište i film drugačiji pristup, metode, obrazovanje?
- U moje vrijeme nije bilo studija koji „razdvajaju“ vrste glume. Ekstremno je važno što će ti profesor reći o glumi, ne moraš sve spoznati sam, bez pomoći. Iako nisam imala vježbe pred kamerom, imala sam profesore koji su me na to pripremili. Posebno pozdravljam kad studenti glume rade sa svojim kolegama filmskim režiserima. Primjerice, upotreba glasa u kazalištu i pred kamerama potpuno je drugačija, kao i na maloj sceni u usporedbi s velikom. O tehničkim aspektima da i ne govorimo. Ja u ovim godinama stalno zapitkujem – što znače ovi brojevi uz kameru, što to znači za mene, kako da hvatam svjetlo, kako da sve izgleda bolje… Tehnologija se razvija, treba učiti. Mladi glumci, pitajte, sve što vas zanima! Jedina je sramota prolaziti kroz proces i ne pitati.
Bez zadrške govorite o svojem uvjetno rečeno kasnom sazrijevanju u smislu najjačih glumačkih prilika i uloga. Gdje se dogodila prekretnica?
- Kao filmska sam se glumica profilirala mnogo kasnije nego u kazalištu. U mom se miljeu kazalište više cijenilo, postojala je ta nepoštena žanrovska podjela dramskih i „običnih“ glumaca. Boro Stjepanović upozorio me na to da moje vrijeme kao glumice tek dolazi u 40-ima – zbog konstitucije tijela i boje i jačine glasa. Stvorena sam na akademiji koja preferira komičare, ja sam kao netko s dramskim potencijalom bila „srednja žalost“, zbilja to mislim, komičari imaju veći potencijal, više ih se traži. Kad sam iz Sarajeva došla u Split, pekla sam zanat i profilirala se, ali nisam bježala od komičnih uloga. Tada nisam posjedovala brzinu, a dobila sam je kroz komične uloge, naučila sam kako trošiti scensko vrijeme, kako biti racionalna, imati osjećaj za ritam… Čekajući svoje dramsko vrijeme naučila sam što mi najviše odgovara kao glumici.
Početkom 40-ih, u svom dramskom zenitu, naišla sam na redateljicu Nenni Delmestre koja je donosila svježe, suvremene dramske komade i izuzetno mi odgovarala upravo u tom mojem stilu zbog kojeg su mi na akademiji predviđali uspješnu filmsku karijeru. Intenzivno sam surađivala s Nenni i prilagođavala glumačka sredstva današnjem vremenu, što je tražilo drugačiji pristup glumi, blizak filmu. Moram priznati da se neko vrijeme nisam dobro osjećala pred kamerom, to ponavljanje scena po petnaest puta, pa sve iste radnje iz drugog kuta… Takva mi vrsta preciznosti nije odgovarala i imala sam strašnu tremu. Činilo mi se da u tome ne nalazim svoj prostor koji mi kao glumici treba. Uložila sam sve u kazalište i nisam imala vremena za razbacivanje negdje gdje sam nesigurna – a control freak sam.
Kako ste se ipak odlučili na put u nesigurno – pred kamere?
- Prvi je veliki pomak bila serija „Loza“, gdje sam bila okružena dragim ljudima i povjerenjem koje mi kao glumici treba. Zatim je Bobo Jelčić okupljao tim za film „Sam samcat“, a to je režiser s kojim sam očajnički htjela igrati u kazalištu. Izbezumio me njegov film „Obrana i zaštita“, posebno glumci Bogdan Diklić i Nada Đurevska, koju sam obožavala i bila mi je uzor – to je ta gluma koja mene zanima. Isprva sam bila odbila prekrasnu Orianu Kunčić, fantastičnu casting direktoricu, ali uspjela me nagovoriti kad je došla u Split. Upravo je ona zaslužna što sam dobila ulogu, Bobo je pitao „Kako si ovo iskopala iz nje?“ Tu je zapravo sve krenulo.
Uočavate li razlike u pristupu snimanju kod različitih generacija scenarista i redatelja?
- Došlo je do smjene generacija, najstariji režiseri s kojima radim mojih su godina i imali su sličan umjetnički put pa slično osjećamo stvari. Drugačije se snima, često je cijela scena jedan take, ali što više radim, preciznija sam. Primjerice, kod Jelinovićeva filma „Koke“ scenarij je strašno čvrsto napisan, no on nam je dopustio da razbijamo rečenice, radimo mostove od njih i dobivamo na dokumentarnosti, istinitosti. Film „Sitni lopovi“ Mate Ugrina dobio je nagradu kritike u Karlovym Varyma – a on je vrlo precizan, s jako malo teksta, s doziranim, škrtim rečenicama, pokreti su spori… U tom filmu doslovno pazim kolika je dužina udaha dima cigarete. Filigranski je rađen, u čemu uživam. Rad s Matom Ugrinom jako me podsjetio na vrijeme kad je Juraj Lerotić radio sa mnom na „Sigurnom mjestu“. U početku je to iskustvo bilo vrlo traumatično i teško, casting je trajao baš dugo, scenarij mi se jako svidio, ali nisam znala hoću li moći proći kroz taj proces i odraditi posao kako taj materijal zaslužuje, a i iz toga izići da me materijal obogati, a da me ne ruinira svojom snagom. Zato je casting trajao šest mjeseci. Nije bio prvotni plan da on igra samoga sebe, a na kraju smo nas dvoje i Goran Marković s nama postali entitet, zajednica, neraskidivi. Često se privatno povežem sa suradnicima, obično me instinkt tako nosi. Predajem se do kraja i uživam u radu. Sve je dobro dok nema kalkulacija.
Što točno mislite pod kalkulacijama?
- Kalkulacija je kad se ne puštamo do kraja, nego kad lažemo. Ili suradnicima u profesionalnom odnosu, ili s onim što eksportiramo s onim što stvaramo. Glumac može kalkulirati tako da se neće potrošiti koliko je primjereno za ulogu, kad ekonomizira. A ja se puštam do kraja. Još je jedna kalkulacija ono kako ćeš izgledati na sceni ili pred kamerom. To prezirem. Ima autora koji zovu glumce u montažu da biraju ljepši profil. Meni je to poražavajuće i ponižavajuće. Pojavnost je dio nas, ali mi smo svi scenski znak baš ovakvi kakvi jesmo. Može me zanimati kako mi stoji pramen kose zbog kontinuiteta, a ne zanima me zato jesam li lijepa. Kod ljudi iza kamere znam naslutiti kad povremeno idu manipulirati glumcima, primjerice kad nekoga privatno pokušaju rasplakati s opravdanjem da će se onda emocija vjerno prenijeti i ispred kamere. To je vrijeđanje inteligencije i cijelog glumčeva osobnog i profesionalnog integriteta te uvreda i pljuska kakvu nikad ne bih mogla oprostiti. U karijeri sam radila i stvari za koje sam mislila da nisu osobito vrijedne mojega ulaganja, ali u trenutku kad ulazim u projekt, dajem se u potpunosti, sve je drugo pozerstvo i varanje.
Kakvi su dojmovi s Pula film festivala? Jeste li zadovoljni uspjehom filmova u kojima ste igrali?
- U Puli sam ove godine imala šest filmova, hrvatske filmove i manjinske koprodukcije. Naravno, filmovi se stvaraju jako dugo, a ove godine sretno ubirem plodove višegodišnjeg rada. „Male stvari“ Zvonimira Jurića predivna je i intimna obiteljska priča u kojoj imam malu ulogu, ali bila sam jako počašćena i s velikom sam radošću igrala jer je glumačka ekipa briljantna, a Jurić izvrstan režiser i baš dobar čovjek.
Mate Ugrin je debitant, a divan i vrlo promišljen, konkretan autor profilirana pečata, s kojim sam radila na filmu „Sitni lopovi“. Igrala sam ulogu bake koja mi se jako svidjela. Žena koja živi u malom selu u Istri jako je posvećena obitelji i dementnom mužu, sve stoički obavlja, s mnogo ljubavi, ali je svjesna i obveze prema sebi, što mi je posebno draga crta te divne uloge.
U filmu „Yugo Florida“ Vladimira Tagića prvi sam put glumila na srpskom, što mi je bio velik izazov, a sjajni Andrija Kuzmanović, čiju majku igram u filmu, rekao mi je „Majkić, govoriš sprski tačnije od moje keve“, što mi je bilo velik kompliment. Tagić savršeno artikulira svoje misli, zna točno što želi – ujedno je i umjetnik i teoretičar. Uživam slušati takve ljude i učiti od njih, voljela bih da mi je on profesor. Priča o ocu koji prije smrti odlazi sa sinom na posljednje putovanje nevjerojatno je topla i emotivna. S istim sam produkcijskim timom radila, na čelu s Milanom i Marijom Stojanović, „Leto kad sam naučila da letim“ – oni su mi već više od prijatelja, smatram ih svojom obitelji.
Film „Glavonja“ Marine Andree Škope i Vande Raýmanove dogodio mi se iako sam bila u vremenski zgusnutom periodu jer sam se zaljubila u scenarij. Oduševila me stiliziranost filma i podignutost na dječju razinu, a tema su autistična djeca te potreba i mogućnost da se ta djeca uključe u društvo. Priča sestre autističnog dječaka koja se srami, ljuta je i izolirana, uz približavanje njezina brata, uvuče vam se pod kožu. Takva djeca mogu beskrajno obogatiti naše živote. Igram strogu portirku u jednoj ustanovi, imam i svojih komičnih nedostataka.
Igrali ste i u „Svadbi“, koja je postigla povijesni komercijalni uspjeh. Jeste li to očekivali?
- S redateljem Igorom Šeregijem radila sam i prije i znam da ima nevjerojatan potencijal za komediju. On je prije svega dobar čovjek s mnogo energije i zaslužio je uspjeh jer je beskrajno pošten, što mi uspjeh „Svadbe“ čini još dražim. Kad sam dobila scenarij „Svadbe“, djelovao mi je potpuno uvrnuto. Igram ulogu bake, a oduševilo me kad sam vidjela kako Snježana Gorup radi masku, vidiš sebe u potpuno novom svjetlu. Uvijek ću pamtiti kakav smo dernek Linda Begonja i ja radile kad nam je rečeno da se maksimalno pustimo... Kad sam pogledala jednu svoju snimku, rekla sam „Majke ti, Šeregi, šta je ovo“, a on je bio oduševljen. Svi smo se bacili na glavu, iskreno i pošteno. Jako sam sretna što je taj film postao fenomen, iako nas je sve iznenadilo. Presretna sam što sam dobila priliku igrati sa Sekom Sablić, koju oduvijek obožavam, ali i svi su drugi kolege bili sjajni, maksimalno posvećeni. Posebno sam ponosna na Roka Sikavicu, koji je dobio Arenu za ulogu u Svadbi. Volim raditi s njim i u teatru i na filmu. On je „moje dite“.
Ovih dana svi govore o filmu „Koke“, za koji ste dobili i nagradu za najbolju glumicu…
- Film „Koke“ Igora Jelinovića upravo je krenuo u distribuciju. Zanimljivo mi je kako ljudi, gledajući taj film, prepoznaju svoje obiteljske priče. Jedna mi je rodica rekla da je plakala i od ljubavi i od tuge. Svi mi u svojem bližem okruženju imamo pitanje toga „obiteljskoga srebra“ – kako ga sačuvati i podijeliti, to je univerzalna priča. Neki mi ljudi kažu da sam igrala lik koji je beskrajno ispravan u svom postupanju, a neki moj lik ne mogu ni vidjeti i na strani su moje sestre.
Kako ste stvorili lik Koke? Je li potrebno inspiraciju za takve likove crpiti iz svojega života?
- Nitko od nas nije jednodimenzionalan. Netko će za mene reći da sam divna, krasna, najtoplija i najnježnija žena na svijetu. A netko će reći da se iza te moje slike krije jedna violentna napasnica. To će možda biti i istina. Različiti nas ljudi gledaju različito jer smo mi prema svakomu drugačiji. Ne želim da me svi vole – bio bi to distopijski prostor u kojem ne bismo mogli dugo preživjeti. Svi imamo vrline i mane. Kad mi je Igor Jelinović donio scenarij, znala sam da pred sobom imam lice koje ćemo graditi godinama i prema kojem ćemo imati ambivalentne osjećaje. Kad te netko objektivno zakine, na tebi ostane trauma, ožiljak. To sam lice morala smjestiti uza se, a s druge sam strane imenom Tonina u filmu odala počast svojoj starijoj sestri zbog njezine nježnosti i posvećenosti obitelji. Onu sam drugu stranu, silovitu, crpila iz sebe. Ne nepoštenje, ali hladnoću koja u nekim trenucima kida veze. Kao mlada sam bježala od tih emotivnih raskida veza, ali onda sam shvatila da moram odrasti. Što je veza jača, prekid je teži. Naučila sam uključiti svoj ratio, razgovarati sa sobom i s ljudima koji su me povrijedili, tu sam kirurški oštra. Kad smo pretolerantni, ljudi izgube svijest o granicama jer smo im mi to dopustili. Tonina, Koke, uzima sebi za pravo misliti da zna što je najbolje za cijelu obitelj. A ja, primjerice, mrzim donositi odluke umjesto drugih. S Igorom Jelinovićem radila sam i njegov diplomski film i bila sam vrlo polaskana kad mi je došao sa scenarijem „Koke“. Užitak je raditi na tako kompleksnim licima, s Igorom sam godinama radila na gradnji stila za taj film – ja sam trkač na duge staze.
Kako podnosite takav radni tempo? Hoćete li se moći nositi sami sa sobom i svojom radnom energijom?
- Dogodine punim četrdeset godina staža u HNK-u Split, a četrdeset je pet godina prošlo od mojega prvog profesionalnog ugovora s kazališnom ulogom. Ispoštovat ću zakonski rok o mirovini, a umiroviti se neću nikad. Glumit ću dokle god me zovu. Kažu da su rudari, novinari i glumci vrlo visoko na ljestvici preranog umiranja zbog stresa, zato se trudim biti u dobroj kondiciji jer volim i želim raditi. Samo neka me zdravlje posluži. Uloga će biti, kakav je to život, pa i umjetnost, bez staraca? Osim toga, znam se nositi i s porazima, a to savjetujem i mlađim kolegama. Ne dobije svaki put bolji glumac ulogu, nego onaj koji će nešto dobro donijeti filmu. Bit će točniji, prikladniji, bolje će odgovoriti redateljevoj potrazi za onim što filmu treba. Castinzi jesu stresni, ali su sve češći za odabir glumaca. Ja uvijek tražim cijeli scenarij jer bez konteksta ne znam igrati. Ako radiš nešto, to moraš i braniti, a ne možeš braniti ako ne znaš tko si i što si ti točno, od početka do kraja.
Hoćete li ipak ovoga ljeta pronaći malo vremena za sebe, ili su Vas ovi zbilja zvjezdani trenuci poremetili u tome?
- Nemam vremena za trošenje, nikad ga nisam imala. U nekim sam stvarima i lijena i komotna osoba. Recimo, ne da mi se šminkati i onda pola sata skidati tu šminku. Nisam sposobna biti zvijezda, lijena sam za to. Vrijeme koje bih utrošila za održavanje slike „zvijezde“ radije ću utrošiti za šetnju po parku sa svojom Linom. Medijska istupanja često doživljavam kao opterećenje jer se kao glumica nisam sazdala na tome da budem popularna. Razumijem koliko je teže kolegama slobodnim umjetnicima i onima koji žive od nezavisnih kazališta. Ja imam taj privilegij da sam cijeli život zaposlena u nacionalnoj kući, gdje publika dolazi gledati predstave, a ne zvijezde. Mi danas nemamo Borisa Dvornika, mi smo „ime“ kao ansambl, a ne pojedinačno. Otprilike znam koliko mogu i koliko vrijedim. Nisam zvijezda, glumica sam, dok mi razgovaramo obična sam žena koja voli kavu i diskusiju o književnosti, a nakon toga sasvim obično idem po namirnice za ručak. Ako će predstava „Herscht“ koju ćete uskoro gledati ili filmovi koje sam snimila ostaviti nekakav lijepi, pa neka bude i zvjezdani trag – ja sam svoj posao napravila.
