Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Čuveni ribič, vitez i ponos ribičkog plemena Danilo Čorak bio je vrlo popularan i ekstravagantan splitski lik. Osim što je bio boem bio je i lutalica, poet, prijatelj i pratitelj umjetnika, pjesnika, slikara i pjevača. S njim se istovremeno dopisivao i talijanski pjesnik i nobelovac Salvatore Quasimodo i slavna pjevačica Teti del Monte koju je upoznao u kavani Greco u Rimu. Majka mu je bila sestra istarskog barda Rikarda Katalinića Jeretova, a braća su mu pošla stopama oca trgovca.
Dok su oni vani završili fakultete i uputili se u poduzetništvo Danilo je plandovao i ludovao. U nekim privatnim zagrebačkim koledžima dogurao je sve do mature na Trgovačkoj akademiji. Kada je trebao polagati maturu zaljubio se u Omišanku Ninu. Naposljetku je završio školu rezervnih oficira, a dok je bio u vojsci u Sarajevu u kavani se upoznao s Tinom i od tada, pa sve do njegove smrti razmjenjivao je s njom pisma.
S Tinom je odlazio na prstace, ali ulov nikada nije prodavao
- Kada se Tin Ujević preselio u Split oko njega se sjatio krug boema. Dunaj Rendić i žena mu Pupica, slikar Ivo Sikavica, kipar Dešković, pjesnik Klisa Jelić, novinar Bezić, glumac Biluš i Danilo koji je često s om odlazio na prstace u Vranjic, do Milne na Braču, a još češće put Omiša do Bajnica i Krila. Danilo bi nosio svoje udice i mamce, a pjesnik štap i torbu punu knjiga i papira. Danilo kao pravi stravstveni ribar nikada ni jedne ribe nije prodao već je poklanjao.
Borčić kaže da bi u kategoriju splitskih čudaka spadali i neki umjetnici kao što su ekscentrični pjesnik Oskar Ganza Gamos, potom novinar i pjesnik Petar Šabić Golub. Gamos je bio urednik i izdavač humorističkih listova Boemska noć i Infišjacun. Bio je u to doba jedan od najčuvenijih čudaka i boema obučen u crni mantil. crne naočale s kravatom i crnim šeširom s velikim obodom poput onih koji su nošeni u doba Garibaldija. Izgledao je kao fantom u mantilu.
- Stariji su Splićani pričali da je Gamos vrlo rijetko govorio, ali kad bi otvorio usta uvijek bi rekao nešto što je bilo na mjestu.
Ljubavna priča koja je nadahnula Miljenka Smoju
Poslijeratni estradni junak i Smojin miljenik Šanto Radovniković u međuratno se vrijeme našao u javnom fokusu. Ljubavna romansa Roka i Cicele poslužil
S obzirom da su oboje imali nadimak nitko ih po imenu nije poznavao nego samo po nadimku. Njega su zvali Baluska, a nju Cicela. Rokov otac je bio splitski konopar i ribar, pa je Roko s njim često išao u ribolov. I Roko je kao mlad bio konopar, ali privuklo ga je more, pa se još za malena dao u ribare. Kao dijete je služio ribare i živio s njima po brodovima, prao ih, nadivao udice parangala, palio vatru, pripremao brudet ribarima dok su oni išli prodavati ribu. Pomagao je sve što treba na brodu.
- Roko bi kapu s glave skidao jedino kada bi mu koji ribar dao par srdela više koje ne bi mogle stat u šaku. Uvijek je pušio, ali nikada u životu nije kupio kutiju duhana. Čik, koji bi obično kupio po podu, uvijek mu je visio na donjoj usni.
Dujka nije znala čitati niti obavljati kućanske poslove, no zato je u psovanju bila erudit. Tako je i nastala nekadašnja uzrečica Beštimaš ka Cicibela. Nikada se nije prala ni češljala odbijajući novčane ponude da to napravi. Dujkin otac Špiro bio je fakin, a kako su je uvijek vodili sa sobom po oštarijama odmalena su je navikli na kap vina za okripu što joj nije bilo mrsko.
Spavali su u barci, a potom u kanalizacijskim cijevima
Roka je upoznala u Barićevoj krčmi iznad Piškere gdje je bila stalna gošća. On je tada živio u staroj barci na Matejuški. Soba za spavanje im je bila ispod prove, pramca broda, a štitila im je samo pola tijela dok su im kao pokrivači služile dvije vreće. Kada više nisu imali nikakav brod spavali su u cementnoj cijevi za kanalizaciju i to svatko u svojoj cijevi.
- Poslije brojnih otpjevanih serenada, prepirki i Rokovih molbi da se vjenčaju napokon su se vjenčali u Crkvi sv. Križa 16. veljače 1903. godine. Djece nisu imali, ali su zato nabavili psa Belinu koji ih je zabavljao lajanjem. Voljeli su se i živjeli kako su mogli, a ribari s Matejuške su im davali srdele kojima bi Roko s krme broda lovio ribu. Staru lađu su napuštali samo u slučaju velikih kiša.