Kišan i naizgled miran jesenski dan u Sloveniji pretvorio se u tragediju koja je potresla cijelu regiju. Lavina na planini Tošc, u srcu Pokljuke, odnijela je živote trojice planinara iz Dalmacije, dok su gorski spašavatelji u izuzetno teškim uvjetima vodili borbu s vremenom, snijegom i vlastitim strahovima.
Među njima bio je i instruktor spašavanja Sašo Dudić, koji je u svom potresnom zapisu prenio kako je izgledala jedna od najzahtjevnijih akcija u posljednjih nekoliko godina, od trenutka kada je primio poziv za uzbunu, do dramatičnog izvlačenja spašavatelja helikopterom iz opasne planinske grape.
Zbog stradavanja braće iz Lukšića, Kaštela će proglasiti Dan žalosti
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Probudim se u kišan dan.
Vani je tako mračno da već u sedam sati palim svjetlo u kuhinji. Glas u glavi mi govori da će to biti miran dan koji ću moći provesti s obitelji. Dan ranije imali smo koordinacijski seminar u Ajdovščini za buduće spašavatelje i instruktore, pa sam se slobodnom danu veselio još i više. Dvadeset minuta do osam oglasi se alarm. Teško vjerujem. Pogledam na telefon, a na ekranu piše: „Spašavanje ispod Robleka.“
Automatski zgrabim ključeve i telefon, kad mi pogled uhvati petogodišnji sin.
– Tata, obećao si da idemo u kazalište.
U pravu je. Obećanja se moraju držati, i zato sam se odlučio da ću taj dan posvetiti njemu. Danas je njegov dan.
Na telefonu pratim što se događa – stižu ažuriranja, broj spašavatelja raste, a ja se pred Lovrom pravim da me ta intervencija ne zanima. Ubrzo vidim da su došli do teško ozlijeđene osobe na koju je palo slomljeno stablo i kritično je ozlijedilo. Umirim se. Znam da naše cure i dečki na terenu rade usklađeno i pouzdano.
Krećemo na prvu dječju matiné predstavu ove godine. Obnavljamo pravila ponašanja u kazalištu, udobno se smještamo i prepuštamo novoj kazališnoj sezoni.
Usred predstave – telefon počne pištati. Izvadim ga iz džepa i brzo utišam. Znam koliko glumce na pozornici može zbuniti zvonjava u dvorani. Neugodno mi je, ali ipak pogledam – što se to može događati na ovako miran, kišan dan?
„LAVINA ODNESLA TRI PLANINARA NA TOŠCU! OBAVEZNA ZIMSKA OPREMA!“
Mozak na trenutak stane. Lavina? U listopadu? Zimska oprema… Tošc... Takvih intervencija, srećom, nema mnogo – a pogotovo ne u listopadu. Ekipa je već iscrpljena od jutarnjeg slučaja. Nema druge, moram ići.
Šapnem Lovru:
– Ako ti se predstava ne sviđa, reci mi.
Okrene se prema meni i šapne s iskricom u očima:
– Najbolja je!
Nemam srca prekinuti ga i izvesti van. Čekam kraj predstave. Tijekom pljeska mu objašnjavam situaciju. Iako mali, dobro zna što kod nas znači „intervencija“. Posluša svaku moju riječ – obuje cipele, navuče jaknu i žuri za mnom do auta.
Brzo vozim prema kući, usput razmišljam gdje mi stoji zimska oprema. Lovru objašnjavam plan. Klima glavom i ponaša se ozbiljno, kao odrasla osoba. Pucam od ponosa i adrenalina. Kod kuće uzimam opremu, ostavljam Lovra, govorim mu da ga najviše volim i da se vidimo uskoro.
Krećem prema Pokljuki. Na kraju ceste prema planini Konjščica hvatam dvojicu kolega koji me čekaju da brzo navučem jaknu i zavežem čizme. Pješke nastavljamo dalje. Uskoro je jasno da je ovo jedna od onih intervencija zbog kojih znaš zašto si postao gorski spašavatelj – i istodobno se pitaš, što ti je to trebalo.
Put kroz šumu je dug, ali puni smo energije pa se šalimo, pitamo o jutarnjoj intervenciji… Sprdamo se tko je manje pojeo za doručak i tako tjeramo misli od onoga što slijedi. Na planini susrećemo još nekoliko spašavatelja i zajedno nastavljamo prema vrhu Tošca.
Staza postaje strma, oni ispred nas gaze snijeg i traže prolaz. Informacije kapaju jedna za drugom – svaka crnja od prethodne. Tempo je brz, razgovor je odavno utihnuo. Ostajem sam sa svojim korakom i mislima koje pokušavam tjerati iz mračnih kutaka.
Počinjem razmišljati o energiji – u sedam ujutro sam pojeo jogurt i popio čašu vode. To je to. Znam da ću navečer biti doma… ili sutra. Pada snijeg, vidljivost loša, vjetar zimski. Umirim misli – adrenalin će me držati.
Na putu susrećemo dvojicu Mađara koji su išli za grupom Hrvata. Dvije spašavateljice ih odvode dolje jer su u šoku. Mi nastavljamo dalje. Hodamo već sat i pol, a još nismo stigli na mjesto nesreće. Ispred mene leži lavinski pas i njuškom otkida ogromne ledene kugle s krzna. Zaustavljamo se i pomažemo mu. Nakon par minuta prsti su mi ledeni, ali pas ustaje i veselo trči dalje.
Nakon još pola sata stižemo do usjeka. Sve je puno ljudi, boja – narančasta i crvena svuda. Netko mi prilazi, zahvaljuje se sa spuštenom glavom. Vidim četvero hrvatskih planinara – preživjeli su lavinu, ali su gledali kako njihova trojica prijatelja nestaju u snijegu, nemoćni pred prirodom.
Probijam se do sidrišta, radimo plan. Prvi se spušta po užetu u strmu grapu. Sa stijena se ruši snijeg, postavljamo promatrače i određujemo smjer bijega. Na mjestu nas je tridesetak – iz Radovljice, Bohinja, Jesenica. Sve teče uigrano.
Jedan mi pruža tešku torbu sa stometarskim užetom. „Evo, ovo je za dolje.“
Osvrćem se tko će prvi – nitko. Stavljam torbu na leđa, vežem se na uže, provalim par nervoznih šala i spuštam se.
Ispod stijene voda od otopljenog snijega teče kao slap. Iznad sebe vidim spašavatelja s lavinskim psom – pomažem mu preko stijene, tješim psa, naviknut je, ali i on pod stresom. Produžujemo uže dublje u grapu i nastavljamo pretraživati snijeg. Nakon oko 200 metara užeta – kraj, a ispred nas još barem 300 metara lavine.
Dok planiramo što dalje, sondiramo područje. Sonda udara u mekanu zemlju, vraća se – nema ljudi. A onda me kolega pozove:
– Sašo! Probaj ovo.
Zabijem sondu u snijeg – udari u nešto mekano, ali otpor. Sasvim drukčiji osjećaj. Izleti mi psovka. Vadimo lopate, kopamo. Na oko metar i pol dubine – ruka. Vičemo, dolaze ostali, u par sekundi otkopavamo cijelo tijelo. Prekasno. Nema pomoći. Tišina.
Zovem liječnika da dođe potvrditi najgore. Ostajem s kolegom kod unesrećenog kad čujem ono čega se najviše bojim:
– LAVINA!
Podignem pogled – ogromna bijela masa kotrlja se prema nama. Skočimo u stranu. Pas ostaje – ali ga Grega s ruba grape hvata i povlači za pojas baš kad ga je lavina već zahvatila. Nevjerojatno, svi smo živi. Provjera:
– Jeste svi dobro?
Sa svih strana čujem „Jesmo!“.
Udaram šakom u snijeg, pokušavam izbaciti osjećaj iz tijela.
Vrijeme se konačno popravlja, a nad nama po prvi put tog dana lebdi helikopter. Telo unesrećenog stavljamo u transportnu vreću i vitlom ga dižu u helikopter. Odlučujemo prekinuti potragu do sutra – preopasno je, mrak se spušta.
Treba izaći iz grape – a preduga, strma, nesigurna. Odlučujemo da će helikopter svakog od nas, jednog po jednog, izvući vitlom. U prvoj turi idu najpromrzliji. U drugoj sam ja. Letalac se spušta, kopčamo pojas, gubim tlo pod nogama. Minutu kasnije sam u helikopteru, ruke ledene, jedva se držim za sajlu. Gledam pilota – miran, precizan, dok podiže sve nas i pse.
Spuštaju nas u dolinu. Posada odlazi po gorivo, dok još pet spašavatelja i jedan pas ostaju u grapi. Sat kasnije – svi su spašeni. Zahvaljujući posadi Slovenske vojske i letaču-spašavatelju.
Kod kuće imam svoj ritual – nakon svake teške akcije stanem pod vrući tuš. Tamo sve preradim. Kad izađem, ostavim to u kabini.
Ni ovaj put nije drukčije. Teško spavam, pun adrenalina, i smijem se sam sebi jer sam mislio da mi jogurt neće dati dovoljno snage za cijeli dan u planini.
Ujutro idem na posao, a kolege se vraćaju na Pokljuku – pronašli su i preostala dva planinara, ali, nažalost, bez života. U našim planinama dogodila se ogromna tragedija. Tri su života ugašena, a ni naša brza reakcija nije mogla nadjačati snagu prirode.
Dolje u dolini – novinari, mediji, komentari. Svaki ima „stručno mišljenje“ o kojem ga nitko nije pitao. Žalosti me što se stara izreka „Planina nije luda, lud je onaj koji ide gore“ toliko izopačila da više ne znaš tko je zapravo lud – onaj koji ide, ili onaj koji s visine sudi.
Nesreća nikad ne miruje. A ja znam da sam postao gorski spašavatelj zbog spašavanja – ne zbog osude i kritike.
Treba pohvaliti i istaknuti izvrsnu suradnju svih uključenih u ovu iznimno zahtjevnu intervenciju.
Obiteljima i prijateljima poginulih izražavam iskrenu sućut. Svima ostalima želim zimsku sezonu koja će biti sigurnija i ljepša od njenog ovogodišnjeg, prerano tragičnog početka.
Sretno! Zapisao: Sašo Dudić, instruktor spašavanja u planinama - stoji u objavi na slovenskom jeziku.
Gradonačelnik Ninčević: Među preminulim planinarima je i naš sugrađanin Marijo Boko
