Obožavam miris lavande! Oduvijek! Nikad, ali baš nikad nisam zaboravila nakapati ulje u kutove stana i ladica ormara. Moja soba oduvijek mora mirisati na lavandu! I sad se vi pitate zašto do sada nisam o njoj ni slova napisala… Nisam, jer mi je saznanje da ova naša hvarska zapravo nije prava lavanda izazvalo traumu. Prava lavanda, navodno, raste negdje drugo! Negdje drugo, kaže gospodin Google! Eto zato! Ne mogu se nositi s tim saznanjem.
Jer kako da prihvatiš da ti je djetinjstvo mirisalo na – botaničku zabunu? Da su svi oni ljubičasti snovi, sve vrećice pod jastukom, svi ormari puni “prave domaće lavande” zapravo bili nešto što se stručno zove – lavandin? Hibrid! Mješanac! Dijete “prave” lavande i još nečega, tamo neke francuske rodbine.
Kažu da je prava ona fina, aristokratska, sitnog cvijeta. Raste u Provansi, pozira na razglednicama i miriše suptilno, gotovo sramežljivo. A ova naša, hvarska, rasprostranjena po škoju, koja prži pod suncem i daje ulje na litre, to je radna klasa lavandi. Snažna. Izdržljiva. Glasna.
I tu je nastao moj unutarnji sukob.
Jer što ako ja zapravo volim tu “nepravu”? Što ako mi je draža baš ta koja se ne pravi fina, koja miriše jače nego što bi itko botanički odgojen smatrao pristojnim? Što ako su mi draže naše hvarske padine nego francuske razglednice?
Nije pitanje je li prava – nego čija je
Možda prava lavanda stvarno raste negdje drugo. Ali moja raste tamo gdje sam je prvi put udahnula. U sparnim ljetima. U vrućem zraku koji miriše na moja mladenačka ljeta u Makarskoj s rođacima, miriše na sol, sunce i bezbrižnost.
I možda, samo možda, nije pitanje je li prava – nego čija je.
Pitala sam dvije Hvaranke što njima znači levanda.I svaka je odgovorila na svoj način:
Tonka Alujević:
Bilo bi logično da netko odgojen na Hvaru divinizira levandu. Likovno ona je meni savršena u okviru sivih gomila, ali njezin miris ne podnosim. Rasla sam kao mali Buda, bez svjesnosti o bolesti, smrti i nedaćama, u kućici s puno topline, cvijeća, stabala i ljubljenih beštijica — sve dok mi u 14. godini nije umro dragi dida. Dogodilo se to na početku vrućeg kolovoza, a kako u to vrijeme nije bilo mrtvačnice, umrli je morao biti doma. Radi dezinfekcije žene su didu namazale uljem od levande. Boca im se prolila i kuća je mjesecima vonjala na levandu. U početku nisam znala zašto me već na kap levande boli glava i muka mi je. Tako je ostalo do danas jer mirisi ostaju duboko u nama vezani za okolnosti.
Koristim Pradin parfem koji u sebi ima fragansu smokve. Miris ružmarina i smilja za mene je velika radost i veselje jer su u kuću dolazili preko dlake pasa koji bi se vratili iz buška.
Tako kaže Tonka, ali zato, za kraj kolumne, evo “mirisne pjesme u prozi” moje Luči Lončar:
Autentično u osobnom iskustvu
Hvarsko sam dite, a to znači da mi je levanda u krvi. Kažem levanda, jer sam puno godina kasnije saznala da na otoku uopće ne raste lavanda, već lavandin, ali o tome drugom prilikom. Kao dijete bila sam ponosna što idemo žeti levandu. To nije bio običan posao, bio je to mali ritual ljeta. Okupili bi se svi iz vale i zajedno otišli u polje. Bilo je puno dice, smijeha, dozivanja i nekog posebnog zajedništva koje se ne zaboravlja. Sjećam se kada su mi prvi put dali srp u ruke, kako sam sama sebi izgledala velika u tom trenutku — pa čak i onda kada sam zarezala prst i kada mi je ostao ožiljak na malom prstu. Ožiljak pun lipih uspomena na ljubičasta polja, zujanje pčela, marende u poju, smijeh i ciku dice, na neko lipo vrime, jednostavnu sreću — onu koja dolazi iz prirode, tišine i osjećaja pripadnosti mjestu.
Dakle, rekla bih, nije važno što je “pravo” u znanstvenom smislu, nego što je autentično u osobnom iskustvu.
I za kraj, samo da dodam — jako jednostavno se dobiju novi mladi grmići naše lavande. Odrežeš grančicu od petnaestak centimetara, otkineš donje lišće i zabodeš je u zemlju. I onda čekaš.
I možda je baš u tome čar — uzmeš nešto malo, gotovo neprimjetno, i pustiš ga da se primi. Kao i uspomene. Ne pitaš jesu li “prave”, nego samo vidiš hoće li pustiti korijen. A one koje vrijede, gotovo uvijek puste.
Rajčice vam trunu na dnu? Ovo je greška koju mnogi naprave baš kad biljka počne rađati
Biljka koju Dalmacija ne smije izgubiti: Raste samo kod Sinja, a prijeti joj nestanak