Izloženost šećeru tijekom prvih 1000 dana djetetova života, od začeća do otprilike dvije i pol godine, povezana je s većim rizikom od razvoja anksioznosti u odrasloj dobi, pokazuje nova studija.
Prema rezultatima istraživanja, količina šećera kojoj je osoba izložena tijekom prvih 1000 dana života mogla bi ostaviti dugotrajan trag na mentalnom zdravlju te povećati vjerojatnost pojave anksioznosti mnogo godina kasnije.
Ograničen unos šećera u ranom djetinjstvu bio je povezan s razlikama u sklonosti prema slatkoj hrani, psihijatrijskim i drugim ishodima povezanima s mentalnim zdravljem, ali i sa strukturnim razlikama u mozgu.
„Razumijevanje punog utjecaja koji šećer može imati na naše fizičko i mentalno zdravlje tijekom cijelog života moglo bi pomoći u oblikovanju javnozdravstvenih politika i promjeni naših prehrambenih navika“, rekla je Hana Navratilova, glavna autorica istraživanja, piše Euronews.
Istraživači sa Sveučilišta Surrey analizirali su medicinske podatke više od 45.000 ljudi rođenih između 1951. i 1956. godine. Riječ je o razdoblju koje obuhvaća poslijeratno ograničavanje potrošnje šećera u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i godine nakon ukidanja tih mjera.
U Ujedinjenom Kraljevstvu šećer je bio racionaliziran tijekom rata i u poslijeratnom razdoblju, od 1940. do 1953. godine. Odraslim osobama unos je bio ograničen na otprilike 40 grama dnevno.
Studija, objavljena u časopisu Translational Psychiatry, uspoređivala je ljude koji su ograničenom unosu šećera bili izloženi još u maternici, a zatim i tijekom prvih šest, 12, 18 ili 24 mjeseca života, kao i one koji su bili izloženi ograničenjima samo tijekom trudnoće, s osobama koje nikada nisu živjele u razdoblju racionalizacije šećera.
Rizik od anksioznosti bio 33 posto manji
Osobe koje su najdulje bile izložene ograničenoj dostupnosti šećera kasnije su pokazivale manju sklonost slatkoj hrani, ali i znatno manji rizik od anksioznosti u odrasloj dobi.
Kod njih je rizik od anksioznosti bio 33 posto niži nego kod osoba koje nikada nisu bile izložene ograničenju šećera.
Kod skupina koje su prošle kroz razdoblje racionalizacije šećera anksioznost i depresija u prosjeku su se javljale i kasnije tijekom života.
Medijan dobi u kojoj se prvi put pojavila anksioznost iznosio je oko 62 godine među osobama koje su najdulje bile izložene ograničenju šećera, dok je u skupini koja nikada nije prošla kroz racionalizaciju iznosio oko 55 godina.
Istraživači napominju da je konzumacija šećera naglo porasla nakon ukidanja racionalizacije, ali da su učinci ranog ograničenja ostali vidljivi desetljećima poslije, piše Euronews.
„Unatoč tome što su sudionici nakon ukidanja racionalizacije počeli konzumirati više šećera, čini se da prehrambeno okruženje u najranijoj dobi ipak ima dugoročnu važnost za mentalno zdravlje“, rekao je Nophar Geifman, profesor na Sveučilištu Surrey i jedan od glavnih autora studije.
Zašto bi se to moglo događati?
Prvih 1000 dana života smatra se ključnim razdobljem razvoja mozga, a prehrana tijekom tog vremena može dovesti do dugotrajnih strukturnih promjena u mozgu, navode autori istraživanja.
Prethodna istraživanja na koja se autori pozivaju pokazuju da prehrana bogata šećerom može smanjiti gustoću i dostupnost neurona povezanih sa serotoninom, neurotransmiterom koji ima važnu ulogu u regulaciji raspoloženja.
Zbog toga istraživači smatraju da bi ograničen unos šećera u najranijoj životnoj dobi mogao pomoći u zaštiti tih moždanih puteva.