Predstava „Skup“ Marina Držića, u režiji Paola Magellija, adaptaciji Željke Udovičić Pleština i koprodukciji dvaju krunskih nacionalnih ljetnih festivala – Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta (HNK Split i Kazalište Marina Držića), sinoć je premijerno izvedena u Meštrovićevim Crikvinama u Splitu. Držićeva eruditna komedija, pisana po uzoru na Plautovu Aululariju, tematizira bolesnu škrtost starca Skupa koji pronalazi munčjelu punu zlata i u nju usmjerava sve svoje emocije, nadanja, strahove i planove.
Željka Udovičić Pleština i Paolo Magelli u Držićevu su svijetu apostrofirali prešutno prisutnog antagonista čiji utjecaj ili izostanak kroje sudbine svih likova, a to je novac. Ondje gdje je tezoro glavni lik nastaje šuplji prostor, lišen ljubavi. Ipak, likovi se, svjesno ili nesvjesno, kroz sjajne glumačke kreacije barem donekle opiru diktaturi materijalizma – Dobra u simpatičnom utjelovljenju Barbare Nole, koja je znalački razradila stereotipe zabrinute majke i dominantne sestre, zbilja želi svojem bratu „punu kuću“, ženu i nastavak loze – opet pragmatični moment – ali nije hladno proračunata, nego i brižna. Vrckasti sluga Munuo shvaća da blago vrijedi samo ako rezultira ljubavlju – onom između njega i mlade sluškinje Grube ili još važnije, u empatično-odgovornom svijetu renesansnog sluge u kojem je ostalo mnogo viteštva – između gospodara Kamila i njegove Andrijane.
Ono što Držićev tekst mlađim generacijama čini teško prohodnim, osim arhaična jezika, logična je nemogućnost interpretativnog čitanja dok se čita „u vlastitoj glavi“. Predstave poput ove neizmjerno komplimentiraju drami jer glumačka vještina popunjava sva ta prazna mjesta koja nastaju bezizražajnim čitanjem, s kojim pod ruku često ide i okrnjeno razumijevanje. Sjajan je primjer Zlati Kum, u besprijekornu novom čitanju Milivoja Beadera, gdje je liku koji se često percipira samo kao onaj s najdubljom kesom unio toliko životnosti, šarma, poštenja i humora da ne možete ne reagirati na njegove urnebesne ponavljajuće zaključke „Neću se ženit!“
To da je Marjan Nejašmić Banić majstor scenskoga govora opće je poznata činjenica, ali koliko može staviti tijelo i pokret u službu komedije situacije, novost je onima koji ga prvi put gledaju u ovakvoj ulozi. Ondje gdje bi se moglo ziheraški ići na grimasu ili karikaturalni govor, on bira pokrete – različite vrsta trčanja i skokova – jedan kad slijedi gospodara, drugi kad prisluškuje, treći kad krade škrinjicu sa zlatom, četvrti kad publici uzbuđeno priopćava što je učinio. Taj njegov arlekinski sluga Munuo, čiji je pogon spačka – ali u službi dobra, u ovom će „Skupu“ zasigurno biti jedan od najdražih likova.
Tko pogleda Varivu u izvedbi Nives Ivanković, vjerojatno će u budućnosti u svakoj Varivi tražiti baš nju. Premudra i prejezičava sluškinja, oči i uši kuće, centralno je lice komedije bez kojega Skup ne bi bio Skup – oni su paradoksalni antipodi – ona poštena, on nemoralan; ona pomoćnica, on spletkaroš; ona brižna, on sebičan – a jedno bez drugoga ne mogu. Ivanković dominira svojim grotesknim hodom, izlazi na scenu s crijevom za polijevanje kao s puškom, s kremom za brijanje na nogama, s halterima, s kubankom u ustima, – sve da ta stara sluškinja ispadne što groteksnije, a baš je zato ljudi i vole. Ona se ne štedi, urla, psuje, proklinje, gura, baca, njezine metode pomoći Andrijani nisu sofisticirane – ali su iskrene. Time su i ona i Gruba, uz Dobru, majčinski likovi.
Anđela Ramljak kao mlada sluškinja Gruba pokazala je izniman sluh za Držićev jezik, osobito uspjelo baratajući lokalizmima, a sjajna je i u psihološkom profiliranju. Njezina je Gruba sveprisutna, pronicljiva, mudra i vjerna. Magelli se posebno poigrao modernizacijom kod njezina lika. Dok kod ostalih odijelo ili košulja čine čovjeka, Gruba je prpošna vintage-pin-up djevojka (odlični kostimi Lea Kulaša) na motociklu (diskretna i funkcionalna scenografija Miljenka Sekulića). Maro Martinović kao Dobrin prijatelj Dživo odlično nosi i svoje karakterne iskričavosti i sjajan kolorit, bivajući još jedan lik susjeda kakva mora imati svaka komedija.
Dorian Vicić kao Kamilo i Nea Martinović kao Andrijana odlično su održali dinamiku gradnje zabranjene ljubavi a da nisu iskliznuli u karikaturu – što se moglo dogoditi s obzirom na petrarkističke ljubavničke ispade na krovu kuće, za što je Meštovićev Kaštilac bio idealan. Martinović je bila komična u monologu u kojem kontemplira o bacanju kroz prozor bez Kamilove ljubavi, a Vicić je bio urnebesan pri susretu s majkom – koja se mora nositi s novonastalom situacijom da ženi sina, a ne brata. Bojan Beribaka, Hrvoje Sebastijan i Mihovil Rismondo upotpunili su živu sliku Dubrovnika u kojem svi tobože gledaju svoja posla, a zapravo stalno sudjeluju u privatnim dramama i komedijama samim svojim prisustvom.
Frano Mašković naočit je glumac kojega je na prvu teško zamisliti kao lik starca Skupa, ali njegov je angažman u gesti, glasu, pokretu i percipiranju Skupa takav da predrasude odmah padnu u vodu. Njegovo tijelo odjednom je izjedeno paranojom, njegove iskrivljene kretnje izgledaju kao da mu ruke stalno petljaju po škrinji sa zlatom, a odlučnost u tomu da zadrži tezoro vidi se u konfliktima s drugim likovima – primjerice kad tobože davi Pjerića (odlični Nikola Radoš) jer mu nije čuvao kuću od lopova. Bolno je koliko Skup ignorira kćer, a Mašković se tu također ne štedi – pregovore oko njezine udaje tretira kao politički akt, oblikujući prepredena ljigavca koji samo traži domadara da na njemu parazitira – ili se barem riješi kćeri. Kod Maškovića i Ivanković maestralne su sekunde micanja iz renesansna Držića u suvremenu Hrvatsku, gdje škrti Skup kuka da je „kilo blitve po zlato“, a u kočijaškoj raspravi s Varivom viče „Kopile nosila, oca mu ne znala“. Ondje gdje je Držić na trenutke neočekivano pristojan, živa usmena književnost dodaje točno onoliko bezobrazluka koliko treba da smijeh izbije na površinu.
Estetski gledano, „Skup“ se zbog poštivanja prostora koji svojom kamenom vizurom savršeno odgovara starom renesansnom gradu tek suptilnim migom odmiče u moderno i suvremeno – motociklom, kostimima, oblikovanjem svjetla, videa i glazbe. U svjetlu Aleksandra Čavleka ima i disko-momenata, ali i dubrovačkih česmi; u videu Ivana Marušića Klifa javlja se i hamletovska lubanja s groba u koji je Skup sakrio blago, ali i projekcija svevremenskih zlatnih novčića koji su mjera svih stvari. Ivana Mazurkijević i Damir Martinović-Mrle svojom su vizijom glazbe u „Skup“ donijeli dašak elektroničkog westerna, koristeći manje cezure za pojačavanje atmosfere ironije i zajedljivosti, nimalo ne narušavajući koncept koji istinski respektira originalni tekst, ali sinkopirajući komičnost likova i intriga u koje se upliću.
„Skup“ nije skrenuo u samodostatnost, nije se modernizirao toliko da nestane i Držića i renesanse, nije larpurlartistički zatvoren – energičan je, duhovit i glumački moćan, pragmatične režije i jasne pouke. Pohvalan je trud uložen u podržavanje Držićeva jezika i melodijske linije njegove rečenice. Predstava je to koja očigledno poštuje tekst iz kojega je proizišla, a gdjekad ga prigodno „posoli“ suvremenom doskočicom, podsjećajući nas da glad za novcem i voajerizam u kojem je uvijek ugodno vidjeti da susjedova trava nije zelenija postoje uvijek i svugdje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.