Gledanje monodrame „Prkos“ moglo bi se bez ustručavanja podnasloviti kao „Ljepota prvoga susreta“. Jer prvi susret sa snažnim, kvalitetnim tekstom koji znalački oslikava svoje vrijeme, društvene prilike i poziciju žene, uz maestoznu izvedbu mlade glumice Anđele Žužul, svrstava se u red onih zbog kojih se gledatelj osjeća privilegiranim. Tragikomediju prkos autor Ivan Branko Šamija gradi kroz lik Imoćanke i njezinih 40-ak godina života, baš u onom razdoblju kad je Drugi svjetski rat oblikovao identitetska polja, migracijska kretanja i silovit udarac na opstanak tradicionalne seoske obitelji. Režiju potpisuje Jure Radnić, kostimografiju Sonja Obradović, skladbe Tvrtko Hopek, oblikovanje svjetla Bartul Pejković, oblikovanje tona Franko Perić, a fotografije Ivan Gudić.
Prvi pogled na pozornicu kod potpisnice ovih redaka donio je samo skepsu. Naime, prije nego što je kazališna čarolija počela, očima neizvođača iz posljednjeg reda publike vidjela sam samo tamne daske Gradskog kazališta mladih i jednu stolicu – dovoljno za zabrinutost. Međutim, autorski je tim u tili čas od stilskog minimalizma, koji gledatelj kasnije shvati kao odraz duha onoga vremena, napravio djelo koje je preplavilo pozornicu i gledalište. Anđela Žužul sjedila je monumentalno kao Pietà, u prelijepoj crnoj šuškavoj haljini, nesumnjivo udovičkoj, uz groteskni miks zvukova sirena i gusala, kad joj se iz prsa oteo krik: „Uvik san prkosila sudbini! Šta čekaš, prokletnice? Iskupi sve moje grije!“
A sudbina i njezin prokletnički element kroz „Prkos“ se osobito poigrava ženama – od izbora muževa, koji su redovito barem donekle uvjetovani okolinom u kojoj se nalaze, do stereotipne ženske uloge u obitelji, koja se vrlo brzo s brige o kućanstvu i djeci prelije i na brige o pasivnim muževima, često poročnima ili barem sumnjivima. Žužul sa žarom u očima oslikava mladenačku zaljubljenost i oduševljenje radnim navikama muža svoje junakinje Anđe, opisujući brigu o zemlji kao najveće postignuće, što ona iskonski i jest, vraćajući suvremena gledatelja u epohu i prostor kad je komad polja znači razliku između obilja i neimaštine, života i smrti. Sjećanje na sretne dane dramaturški i estetski prati novi kôd, glumica evocira vitalnost i snagu, skida sa sebe crninu, prikazuje se u ljepoti seoske djevojke u bijelo-crvenoj nošnji, ponosna i radosna.
Kao i u mnogim snažnim tragikomedijama, rat označava prekretnicu u radnji. Protagonistica Anđa se, s odmakom u kojem publici prepričava svoj doživljaj suprugova obznanjivanja da ide braniti domovinu, ne daje ni u plač ni u hinjeni heroizam. Ona mu, iskreno i žučljivo, psuje „Boga ćaćina“, razmišljajući o budućnosti kuće – nje same, škrtog svekra, pričljive svekrve i malene djece. Politike u predstavi ima jer je politika loša premisa u kojoj se rat učinio konkluzijom, ali nema politikanstva. Pisac je tek jednom snažnom sentencom kroz usta ogorčene žene rekao sve što je trebalo reći: „Političari? Da nisu kukavice, išli bi i oni u rat!“
Najsnažniji je dio predstave opis majčina odnosa s djecom, počevši od nošenja sa sinovim žustrim karakterom u sukobu sa susjedovim djetetom, koje će kasnije rezultirati maltretiranjem majke, političkim zaplašivanjem i njezinom žučljivom samoobranom. U tim su trenucima iz očiju sjajne mlade glumice frcale iskre, a prkos se personificirao kroz ženu koja kao Mila Gojsalić uzima oružje, spremna spaliti sve pred sobom da obrani svoj dom. Pokazalo se i kolika je zabluda tobožnja „praznoća“ scene te kako koncizno redatelj Jure Radnić promišlja o emocionalnim skokovima u prizorima, posebno u sceni kad dio majčine haljine postane smotuljak, „paketina“, novorođenče čije beživotno tijelo zamišljamo u rukama tužne majke, ali tužne onako kako se tugovalo sredinom prošlog stoljeća, krnje se tješeći da slabašna djeca naprosto moraju otići i da ne vrijedi jadikovati „jer je to tako moralo biti“. Anđela Žužul ni u jednom trenutku ne klizi u patetiku – i kad interpretira tugu, dozira je stabilno ukopana u svoj lik, u svjetlo nekog drugog vremena, u ženu koja nema luksuz slamanja. A to radi tako spretno da stalno imamo osjećaj da je scena puna, bogata, gotovo kao da igra i sve spomenute likove kojih, osim u njezinim pismima i sjećanjima, nema.
Odlično gospodarenje prostorom i dizajnom svjetla prikazali su nam i junakinju koja ne gubi svoju tjelesnost, koja je vjerna mužu, ali i željna dodira, koja je ogorčena što joj je ostavljena hladna postelja. Spoznaja da joj je muž vjerojatno živ u inozemstvu tek je donekle tješi – živ a odsutan daleko je od njezinih snova. Povremeno primanje novca, a još više njezino raspolaganje njime, samo je još jedna u nizu kategorija snalažljivosti u kojoj majka koja je i majka i otac drži sve temelje kuće, školuje i podiže djecu, dobro znajući da je iluzorno očekivati išta zauzvrat. Tekst povremeno bljesne i sjajnim humornim dijelovima, koji se opet rađaju iz muke: „Samo ti šalji (novac, op.a.), ne moraš ni pisat!“ Miks je tragedije i komedije protagonističina spoznaja da, gdje god njezin muž dođe, odjednom počne kriza, što ona izgovara pišući mu s neuvijenom ironijom.
Redatelj Jure Radnić oblikovanjem je završnih scena kao strog psiholog potpuno demistificirao rat – onaj rat u kojemu muškarci donekle uspješno ratuju i donekle spretno bježe, a žene ostaju prikovane za ognjišta, čuvajući djedovinu koja bi svoj naziv u brojnim slučajevima trebala više dugovati ženskoj liniji. Jer one su te „prkosite“, te koje su krive jer su ostale žive pa se moraju boriti i kad oružje prestane zveckati, koje su proklete jer su snalažljive, na koje su nakalemljeni križevi jer su njihova leđa otpornija. Anđela Žužul personifikacija je ženskog prkosa – njezina je gluma sva centrirana u očima, prodornima i živopisnima, njezino lice pripovijeda, a neobično gromak, moćan glas, uz prekrasnu dikciju i dinamičku snagu, doprinosi crescendu iz ratne žrtve u heroinu. Spretno se kreće, gospodari pozornicom, od dva kvadrata pred gledateljevim očima gradi kuće i polja, i mirnodopska i minska, od haljine prostire i krevete i mrtvačke pokrove, a vikom izaziva i smijeh i sažaljenje.
Kad ugasne i to posljednje ratno ludilo, kad se glas ženskog ojkanja opet izmiješa sa sirenama, gledatelj ganuto shvati da su se ugasili i mnogi prkosni životi, dobrano izmučeni postratnim nasljeđem koje nisu zazivali ni skrivili. Shvati, naposljetku, da je privilegiran ako priču o prkosnoj junakinji koja sama ostaje na kućnom pragu gleda u svojoj malenosti i miru.