“Ekvinocij” Iva Vojnovića realistička je drama u kojoj je prikazan loš položaj “običnoga” čovjeka naspram bogatih. U središtu je radnje priča Jele, žene koja se pokušava izboriti za ljubav i dostojanstvo svojega sina.
Sam naslov „Ekvinocijo“ ne odnosi se na ravnodnevnicu, već na snažno nevrijeme. U Vojnovićevu djelu taj pojam ima i još jedno značenje. Ekvinocijalno nevrijeme i uzburkano more nisu samo prirodna pojava, nego odraz nemira koji se događa u životima i dušama likova.
„Ekvinocijo“, u režiji Krešimira Dolenčića i produkciji Dubrovačkih ljetnih igara, premijerno je izveden 27. srpnja 2024. na istezalištu barki Posat. Upravo je izbor ambijenta jedan od njezinih najvećih aduta.
Na sinoćnjoj se izvedbi priroda pretvorila u još jednog lika predstave – jaki vjetar koji zasigurno nije bio poželjan za ekipu iza kulisa upotpunio je kazališni doživljaj ambijentalne predstave. Ovim putem treba posebno pohvaliti operatera zvuka Aljošu Reljića jer je, unatoč snažnom vjetru, zvuk bio fantastičan.
Scenografija (Dinka Jeričević, Marta Dolenčić, Marta Mršić) je suptilna i nenametljiva, kao da stvarno pripada prostoru gdje se predstava izvodi. Na skelu koja ujedno služi za rasvjetu postavljene su ribarske mreže, stare škure, a na podu su drvene gajbe, vrše, pletene stolice i kostur broda.
Dolenčić je savršeno dočarao atmosferu staroga Dubrovnika, istodobno uspjevši djelo iz prošloga vremena približiti današnjem gledatelju. Iako je radnja smještena u drugačije društveno i povijesno okruženje, odnosi među likovima, njihove emocije i sukobi lako se mogu preslikati na današnjicu. Režija je precizna i promišljena, a mizanscen funkcionalan i smislen. Emocije svakoga lika jasno su prenesene publici, dok je ritam predstave odlično vođen. Ni u jednom trenutku pažnja publike nije opadala, što pokazuje koliko je predstava uspješno održavala napetost i interes gledatelja. Režija je posebno dojmljiva u prizoru samoga ekvinocija, kada na scenu izlaze svi pučani i njišu se pod naletima nevremena. Slijepi Vlaho (Maro Martinović) slikovito opisuje ono što se događa s Jelom, dok ona u pozadini oplakuje sina. Pohvale i za koreografkinju Zrinku Japunčić. Istodobno sijevaju munje (oblikovatelj svjetla Tomislav Maglečić), grmi i snažno puše vjetar. Scena je vizualno i emocionalno iznimno snažna. Upravo u tom trenutku predstava doseže svoj vrhunac.
Zrinka Cvitešić kao Jele posebno se ističe snažnom i uvjerljivom izvedbom, a njezina uloga prolazi kroz iznimno širok dijapazon emocija. U početku ne prihvaća Anicu, uvjerena da njezini osjećaji prema Ivu nisu prava ljubav, već tek zanesenost, čime se jasno vidi koliko je vlastito iskustvo oblikovalo njezin pogled na ljubav. Jele je požrtvovna majka koja duboko voli svojega sina, ali pod teretom grijeha iz prošlosti cijelo vrijeme nosi dozu tuge, boli i gorčine. Dolaskom Marinovića u Dubrovnik njezina se potisnuta bol pretvara u mržnju i osvetoljubivost, no iza svega toga i dalje ostaje ranjena žena koja se pokušava nositi s posljedicama prošlosti. Glumačku izvrsnost Cvitešić posebno pokazuje u scenama razgovora sa sinom o vlastitoj prošlosti, kada mu priznaje da mu je Niko otac. Na kraju Jele ponovno pokazuje koliko je snažna njezina majčinska ljubav – stavlja sinovu sreću ispred vlastite.
Goran Višnjić izvrsno je utjelovio Nika Marinovića, bogataša iz Amerike koji vjeruje da novcem može kupiti sve. Njegov lik sa sobom nosi aroganciju, bahatost i razvratnost, ali šarm i zavodništvo. Istodobno nosi proračunatost kojom za sve zlo koje je učinio pronalazi opravdanje. Posebno je dojmljiv glumački tandem Višnjić i Cvitešić u scenama njihovih sukoba, osobito u trenutku kada Niko Jeli govori da nije on kriv što je njegov grijeh njemu donio sreću, a njoj jad. Niko čak planira iz Dubrovnika povesti mladiće kao jeftinu radnu snagu, čime se dodatno otkriva njegova beskompromisna potreba za moći i zaradom. Paradoksalno je to što u Ameriku idu njegovim brodom “Sloboda”.
Goran Grgić utjelovio je Franu Dražića, oca Anice koji joj brani da se uda za čovjeka kojeg voli. Želi da se uda za Niku koji će mu pružiti materijalnu sigurnost do kraja života. Sjajno je prikazao figuru pater familias koji podcjenjuje žene (u jednome trenutku govori kako se prema supruzi treba odnositi kao prema magaretu). Pokazuje grubu stranu kada se sukobljava s kćeri (Lara Nekić) oko veze s Ivom Ledinićem.
Mrkša i Nekić kao zaljubljeni par na scenu su donijeli ne samo mladenačku razigranost, već i teške emotivne trenutke raspada ljubavi kada Ivo odguruje Anicu od sebe govoreći da joj je važniji novac od poštenja.
Ivo (Karlo Mrkša) vrijedan je majstor koji voli majku i ne želi je ostaviti. Ivo se kroz predstavu ističe iskrenošću, poštenjem, snagom i ljubavi prema Anici. Posebno je glumački snažan njegov sukob s majkom u trenutku kada shvati za njegovu namjeru da ubije Nika.
Anica (Lara Nekić) pokrila je širok raspon emocija. Posebno se ističe njezina tuga i bol u trenucima kada je otac prisiljava da se uda za Nika, što glumica prenosi kroz bolne i potresne jecaje. Istodobno pokazuje veliku hrabrost kada se drsko suprotstavlja Niku i pruža mu otpor, ali kada shvati da je Niko snažniji od nje, njezina se hrabrost pretvara u strah i nemoć. Upravo ta postupna promjena emocija pokazuje glumačku uvjerljivost.
Maro Martinović kao Vlaho Slijepi na sceni je kao glas mudrosti. Oslonac je Jeli kada joj je teško, zagovara poštenje i potiče na dobro. Iako je slijepac, vidi više nego drugi i zbog toga je na neki način moralni svjetionik ostalim likovima.
Joško je Ševo (Pavo) u predstavu donio humoristične elemente. Konstantno ponavljanje iste priče o tome kako je “tri dana i tri noći” plivao zbog nevremena koje je potopilo brod izmamilo je osmijehe gledatelja. Kata, njegova žena (Olivera Baljak) odvraća mu na svaku njegovu. Njih su dvoje na smiješan način dočarali bračni život Dubrovčana.
Mirej Stanić (Mare Pendova) publiku je očarala, a da gotovo nije ni progovorila. Htjela je doći do Nika da joj kaže je li joj sin živ. On je ni ne pušta u kuću govoreći gazdarici da otjera siromahe, ali kada Niko s popisa pročita da joj je sin umro, ona slomljena od bola ne želi u to vjerovati.
Brbljava i upućena u sve događaje, Marija od poste (Perica Martinović) donosi vedrinu i živost na scenu.
Lucija (Nika Lasić) oslonac je Anici, “zamjenska majka” te joj pomaže da pobjegne.
Ostatak je kreativnog tima upotpunio ovaj kazališni doživljaj: glumci Toni Kukuljica, Branimir Vidić, Maro Drobnić, Roko Roca, Toma Tolj, Luka Bokić, Nikolina Krupec, Nea Martinović, Petrunjela Baće, Jelica Čučević, Ante Toni Đurković, Erin Saltarić, Nea Njirić, Eva Gluhan, Paula Knez i Božo Petric te skladatelj Stanko Juzbašić, kostimograf Leo Bulaš i asistentica Ana Trischler, oblikovatelj zvuka Đoni Čučević, inspicijent Roko Grbin, asistentica redatelja Roza Jurić te glazbenici na snimkama Vid Veljak, Stanko Juzbašić i Davor Rocco.
Kvalitetu predstave potvrđuje i velik broj nagrada koje je osvojila. Na 32. dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta „Ekvinocijo“ je osvojio čak četiri nagrade od sedam nominacija: proglašen je najboljom dramskom predstavom u cjelini, Krešimir Dolenčić dobio je nagradu za najbolje redateljsko ostvarenje u drami, a Zrinka Cvitešić i Goran Višnjić nagrađeni su za glavne ženske i muške uloge. Zrinka Cvitešić za ulogu Jele osvojila je i nagradu Orlando za najbolje umjetničko ostvarenje u dramskom programu 75. Dubrovačkih ljetnih igara te Nagradu Zlatni studio za najbolju žensku ulogu.
Ipak, nagrade same po sebi nisu dovoljne da bi neka predstava bila dobra. U slučaju „Ekvinocija“ one su prije potvrda onoga što se može prepoznati i tijekom same izvedbe - predstava je živjela s publikom, koja je izašla puna dojmova, a upravo su doživljaj i pohvale publike njezina najveća nagrada.