Zbirka pjesama „Tkanje“ don Ante Žderića (Matica hrvatska, 2026.) još je jedan zreo poetski uradak čovjeka u čijem se radu vide višestruki talenti – erudicija iza koje stoji načitanost, znatiželja, filozofija, sociologija, introspekcija i iznad svega duboki, necenzurirani i iskreni razgovori s Bogom. „Tkanje“ je sastavljeno od fino isprepletenih različitih stilskih uzora, pjesničkih oblika i tema. Lirski subjekt don Ante Žderića ne progovara uvijek istim glasom, poigrava se ritmom, rimom i figurativnošću, ali uvijek zvuči autentično, često i upozoravajuće, kao duh svojega vremena koji riječima skladišti trenutke i otima ih zaboravu, a pritom pokušava djelovati odgojno – i na sama sebe, i na okolinu.
U naslovnoj pjesmi „Tkanje“ ističe svoj umjetnički postulat pamćenja očekivanih životnih opreka, i radosti i suza, referirajući se na popularnu kulturu „šake suza i vriće smija“, svjestan da je ljudski život zbroj dobroga i lošega. S dirljivim lirskim senzibilitetom govori o duši, koja je u njegovoj percepciji široka i jaka kao svemir, dok u „Priči“ promišlja o posljednjim rečenicama „s ovu stranu našeg groba“ – u oba se slučaja neodoljivo inspirirajući Silvijem Strahimirom Kranjčevićem, genijem iza takozvane poezije ostavljenog čovjeka i Boga. Svijest o pantha rei, o tome da „pod nebom ništa / stalno posve nije“ čitatelja navodi na preispitivanje svojih uvjerenja i prioriteta.
Don Ante Žderić rado koristi šimićevski motiv zvijezda koje simboliziraju ideale, stavljajući ih u opreku s ljudskim, često prizemnim – materijalizmom, egoizmom i ignorancijom. U dugačkom tkanju pjesama koje su oblikovane vezanim stihom, s posebnim naglaskom na rimu, često i pravilnu izmjenu slogova u stihu, ipak se najviše ističu pjesme pisane slobodnim stihom, poput antologijske „Ti“, upućene Bogu. Žderić u njoj i u mnogim drugima, približavajući se baroknom svjetonazoru i uzorima, tka prikaz ljubavi razmetnoga sina i milosrdnog oca, čija je ljubav neiscrpna. Ne boji se oslikavanja ljudske malenosti te zorno opjevava strah, beznađe, ljudsku neslogu i buku svijeta. U toj kuli babilonskoj jasno se čuje glas samo onoga tko ima snage zavapiti prema nebu i zatražiti pomoć.
U pjesmi „Zvona“ autorov lirski subjekt aforistično primjećuje da „Ne zvoni zvono radi Boga, / ono zvoni radi nas“, gradeći opet barokni motiv prolaznosti, pješčanog sata života koji se oglašava i za rađanje života i za pozdrav smrti. U pjesama u kojima govori o smrti osjeća se utjecaj Andrića („Jadni nemir“), jer autor ne bježi od poetike sumnje – ne zbog straha što će biti „s onu stranu“, nego zbog svijesti o ljudskoj grešnosti s ove strane. U „Velikom petku“, pjesmi rečeničnoga ritma, pjesnik/pripovjedač ne skriva svoju skepsu pred misterijem uskrsnuća („Ja bih prvi bio uvjeren / kako je sve gotovo“), zbog čega čitatelj ne osjeća dociranje ni teologiziranje – jer Žderićeva je primarna potka razumijevanje.
U potresnoj pjesmi „Lijepo odjeveni ljudi“ usuđuje se dirnuti u površinsku svetost pojedinačne percepcije ratne pogibelji dajući glas mladiću koji počiva pod svojim epitafom, promišljajući kako „nekim novim klincima / govore o hrabrosti i junaštvu“ oni koji polažu cvijeće na njegovu grobu i imaju taj luksuz da mogu gledati svoje sinove kako odrastaju. Autor ne bježi od smrti kao od biološke konačnosti te često piše varijacije na temu odlaska i propadanja ljudskoga tijela, no kao protutežu uvijek nudi pjesmu u kojoj je noseći motiv nada ili spas. U onomatopejskoj pjesmi „Deng, deng“ izrazito naturalistički dočarava zvukove udaraca o čavle kojima se razapinje Boga, dok se u „Zveckanju“ poziva na zvuk izdaje i Judine prodaje Isusa za srebrnjake. Nemilosrdno opisuje grijeh imajući na umu da se milosrđe kao odlika s punim pravom može pripisati samo Ocu.
Pjesme koje obiluju osjećajnošću bogate su stilskim izražajnim sredstvima, poput poliptotona u „Pisah po nalogu srca, srcem cijelim“, zaokruženo paralelizmom i poantom „Jer Tvoja smo djeca, jer samo smo ljudi“. Isusa i doslovno i metaforički uzdiže ondje gdje je jasniji pogled na svijet, „S križa će ti tek sve biti jasno“, ukazujući na prijetvornost i izdaju lako potkupljivih i moralno iskrivljenih. U potresnim slikama rado poseže za glasovnim figurama, poput aliteracije u „Krista, koji kraljuje s tog krvavog drveta“. Sjajnom metaforom „teatra svakodnevlja“ osvrće se na ljudsku potrebu za pljeskom i odobravanjem koji hrane našu gordost, dok u simbolističkoj pjesmi „Stijeg narodima“ sjajno poentira da „U nekoj vječnoj procesiji / Raspetoga slijedimo“. U posljednjoj trećini zbirke ponajviše se bavi motivom zagrljaja, odnosno neiscrpna potencijala Oca da otvori srce i naručje svim odbjeglim sinovima koji se okupaju od vanjske prljavštine, „ali duša im zaudara“ dok im se ne oproste grijesi. Paradoksalno, ali estetski vrlo logično, nakon referenca na Veliki petak te muku i smrt, krajem zbirke diskretno se okreće prema Božiću, prema potrazi za Bogom koja treba početi u štali, prema slijeđenju svjetla iz kojega je nastao raj. Bez uljepšavanja, opravdavanja i simplifikacije lirski subjekt don Ante Žderića moćno zaključuje da bi Krist, da se danas rađa opet, „isto bi počeo u štali / i na križu bio propet“.
Glasna, ogoljujuća poezija koja će na trenutke zaprepastiti, a na trenutke utješiti. Riječi razočaranja i riječi nade, uz stalnu svijet o vlastitoj ograničenoj poziciji malenoga traga u svemiru, ali i oduševljenosti veličinom i dobrotom Boga – sve je to lirika don Ante Žderića. „Tkanje“ je stilski zreo rukopis duboke kontemplativnosti i prepoznatljive iskrenosti, koja u moru nedefiniranosti, prosječnosti i mlakosti dolazi kao melem na ranu i podsjetnik da oni koji se napajaju s bogata izvora često beru prekrasne plodove – i duševne i umjetničke.