Za postavljanje Krasznahorkaijeva romana-rečenice na pozornicu Splitskog ljeta trebalo se poklopiti nekoliko faktora: netko dovoljno lud da mu to padne na pamet, netko dovoljno uporan da u tome ustraje, netko dovoljno odvažan da se ne prestraši početne rečenice „Nada je greška“ i netko dovoljno sposoban da 448 stranica „Herschta 07769“ dramaturški prevede i uredi na kazališni jezik. Za rukom je to pošlo redatelju Ivici Buljanu i dramaturgu Ivanu Penoviću, koje stavljamo na čelo veličanstvene skupine od preko trideset umjetnika, glumaca i glazbenika, a koliko ih je tek iza scene, u svim aspektima tehnike, bez kojih ova suluda ideja ne bi zaživjela.
„Herscht 07769“ krunsko je djelo mađarskog nobelovca Lászla Krasznahorkaija. Mađarski teoretičar Gergely Angyalosi nazvao je Krasznahorkaija jedinim i vjerojatno posljednjim metafizički nadahnutim piscem suvremene mađarske proze. I otkud taj Mađar na Splitskom ljetu, lokalnom festivalu, koji se ne boji repriza jer poznaje ukus publike, koji štoviše mora svake godine opravdavati svoj umjetnički okvir ekonomskim razlozima? „Herscht 07769“ nije lijep, sasvim sigurno nije tipičan za ovu sredinu, jezik mu je iščašeni in continuo, tema mu je neugodna, mračna, distopijska i potpuno defetistička. Teško je reći je li zbog svega toga ili svemu tomu usprkos ovo jedna od najboljih predstava koju je dramski ansambl HNK-a Split, s dobrodošlim slovenskim pojačanjima, odigrao kao da prije „Herschta“ nije postojalo ništa i kao da se poslije „Herschta“ više nikad neće odigrati ništa slično.
Dramaturg Ivan Penović Krasznahorkaijev roman strukturira kao niz slika, scena koje imaju prostorno-vremensku logiku, omogućava dijalog ondje gdje pisac pripovijeda, a još uz sve to i bježi od svojega pripovjednog glasa. Penović je pred sobom imao blago rečeno anti-roman, veličanstven i beskrajno turoban i kompliciran, a sveo ga je na konkretnu dramu u kojoj je nastao prostor za sve likove, a svi su oni samo silnice koje vode do atipična junaka, naivna, znatiželjna i opterećena mladića Floriana Herschta. Ivica Buljan odlučio se za najteži mogući prikaz stvarnosti, scenski simultanizam, nešto zbog čega su pred, primjerice, Krležinom dramom „Kraljevo“ redatelji desetljećima strepili i odustajali. I savršeno je pogodio s idejom paralelnih događaja na pozornici. Ansambl Drame neuništiv je stroj koji nema odmora, koji ni na sekundu, pa čak ni u bizarnoj pauzi predstave, ne izlazi iz likova. Gledatelj istodobno promatra kafiće i poštu, grafite i orkestar, grupiranja i urušavanja, i to u prostoru koji se opire ikakvu redu, oko kojega vrišti industrijalizacija i raspad iste, u kojemu danju vlada zadah ostavljenosti i spaljene zemlje, a noću vladavina glodavaca i zaborava. I to je bio pun pogodak za Krasznahorkaijev imaginarni gradić Kanu, za mjesto koje naizgled ima sve, a u srži se raspada pod naletom mržnje, beznađa i straha.
Svi su likovi u predstavi postavljeni u relaciji prema Florianu Herschtu, čime su se glumci obilno i spretno služili pri oblikovanju likova: Tajana Jovanović i Andrijana Vicković kao sveznajuće naprasne susjede koje guraju nos u dinamiku odnosa Herschta i profesora Köhlera, Zorana Kačić Čatipović i Marijan Kukulj kao djelatnici pošte i lucidno-zajedljivi prvi svjedoci Florianova pokušaja komunikacije s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, Andrea Mladinić (Nadir) i Monika Vuco Carev (Ilona) kao topli, domaćinski likovi, dašak doma i brige, Bruna Bebić kao majčinski zabrinuta, ali i paranoično prestrašena gospođa Hopf, Marija Šegvić kao „čuvarica knjiga“ Sybille Ringer, glas razuma i posljednja nit podizanja Florianove glave iznad površine metafizičkog ludila… S druge je strane u mnogim muškim likovima kao kontrast ženama posijana upravo pragmatičnost i hladnoća, gdje povremena toliko dobrodošla komika proizlazi iz njihove distanciranosti od Florianovih problema (primjerice kod Bojana Brajčića kao Hoffmana), koji se ipak prelijevaju u probleme grada i društva, gdje će ta morbidna mentalna pukotina dobiti svoj vrhunac u Miji Jurišiću kao Marku Ringeru.
Glavni trokut odnosa u priči na leđima je Floriana Herschta, njegova ekscentričnog šefa Bossa i misterioznog profesora Köhlera. Goran Marković igra potonjega, fizičara i meteorologa, čiji je sav život podređen redu i disciplini – sve dok se pametni Herscht ne zapita je li ljudska civilizacija došla do svojega vrhunca, a sad slijedi strmoglavi pad, doslovni apokaliptični raspad. Marković u svoj lik unosi mnogo anksioznosti, brige, samoobrane i mističnosti koja pleše po rubu fikcije, a sve da se obrani od neobične povezanosti s mladićem koji, idealistički naivno, traži pomoć od najjače – Angele Merkel. Na svoj ga čudan i iskrivljen način voli i Boss, čudni biznismen i predvodnik skupine ekstremista koji preziru migrante i Židove. Boss Floriana uzima pod svoje okrilje i donekle ga štiti od istine, osvijestivši njegovu tjelesnu snagu, ali i očitu psihičku labilnost.
Marko Mandić kao Boss dokaz je da Splitskom ljetu treba dobri stari običaj dovođenja iznimnih glumaca izvan matičnog ansambla, jer njihova je suigra rezultirala eksplozijom fantastičnih rješenja. Mandić izgleda, hoda i postupa kao Boss, žilav je i snažan, iz sekunde se njegov pogled mijenja iz ispitivačkog u ubilački, njegova je spretnost čudesna, a posvećenost ganutljiva. Kombinezon s natpisom „Alles wird rein“ („Očistit ćemo sve“) dvoznačno je mračno geslo firme koja se bavi uklanjanjem grafita, ali i šake njegovih mračnih sljedbenika koji žele etnički čistu državu. Herscht ne ulazi u njegove razloge, stoički trpi „čvoke“ po glavi, kao papiga pjeva njemačku himnu i sluša kanski orkestar jer je Boss opsesivni Bachov obožavatelj. Kad Boss spozna da netko oskvrnjuje njegovu svetinju, posebno Bachovu kuću, borba „čišćenja“ postaje osobna. Sjajno je bilo vidjeti s jedne strane njega, a s druge odličnog Nikšu Arčanina kao dirigenta orkestra, jednoga potpuno poremećene svijesti i jednoga koji se slama jer je otpor pred ekstremističkim luđakom nemoguć. Marko Mandić uspio je biti i vrhovni vođa luđaka, i beskompromisni šef, i zaštitnik mladića koji je trebao biti tek plan B u borbi, i njegov razarač. Ideje koje je Ivica Buljan stavio pred slovenskog dramskog prvaka ne daju se slabićima. Njegov je lik razoran u svojem ludilu i (auto)destrukciji, a tijelo koristi i napreže do granica izdržljivosti, gdje postojanje Bossa na trenutke nalikuje na groteskno mučenje. Četiri je sata majstor transformacije donosio krv, znoj i stravu, pretvarajući „Herscht“ u triler s elementima horora, bez uljepšavanja, bez odstupanja. Stvar je i vlastite interpretacije, ali trebalo je, viseći s napuštene trafostanice na Dujmovači, dodati Herschtu mobitel, koji je više Sotonina jabuka nego poklon, izgledajući pritom kao Michelangelova freska „Stvaranje Adama“. Jer Boss i Herscht voljeli su se, ali nisu se mogli dodirnuti zbog laži među njima.
Dok srčano piše pisma Angeli Merkel, glumac Stipe Jelaska kao naslovni (anti)junak Herscht pred gledateljem mijenja sto nijansi jedne napaćene duše, društvenog marginalca slaba posla i još jadnije perspektive, koji s djetinjim povjerenjem u sustav čeka svojega Godota, odnosno odgovor sustava na pitanja maloga čovjeka. Isprva čudesno naivan, bezazlen, šarmantan, drag i nezaštićen, Herscht u nekom trenutku u tijelu i pokretu mladoga glumca postane čovjek pretopljen oceanom strahova i opsesija. Taj je „klik“ iz dječarca u histerika kod Jelaske je trenutačan i šokantan. U scenskom govoru oduševljavaju njegova organska rješenja baš ondje gdje se kod autora govor raspada – kad se izvrću činjenice o Bossu, kad Florian dobiva corpus delicti u ruke, kad shvati da ga Boss nikad ne zove na mobitel. Spoznaja da nije voljen – nego manipuliran – Floriana gura preko ruba. Kako se Jelaska transformirao dovoljno govori činjenica da ga publika, s ponešto drugačijom frizurom i izrazom lica potpunoga psihopata, isprva uopće nije prepoznala. Glumac je to kojemu godine, rad i želja za napretkom donose uloge kakve će ga obilježiti i na koje može biti istinski ponosan.
Teško je uopće formulirati rečenicu u kojoj laički želite reći da vas je glumački gledano oduševio kvartet koji izgleda kao da se neviđeno zabavljao igrajući povampirene osvetoljubive naciste. Bossovi „lovci na grafitere“ u srži su ljigavi, opasni i odbojni likovi koje su Elvis Bošnjak, Katarina Romac, Vicko Bilandžić i Luka Čerjan na neshvatljiv način učinili jednim od najboljih dinamičkih skokova predstave. Glumački kvartet splitske Drame otpustio je sve kočnice, letjele su šake i uvrede, noževi i pištolji, bespoštedno, krvavo i nasilno. Njihov je teror nad gradom planiran i sustavan, gdje Jurgenov (Vicko Bilandžić) sraz s Nadir (Andrea Mladinić) i Rosariom (Robert Waltl) predstavlja posljednji čavao u lijesu nade u humanost. Dramatičan je i susret s policijom kad inspektori (Ana Marija Veselčić i Deni Mašić) hladno zaključe da ne mogu uhititi nekoga jer razmišlja kao nacist. Velike pohvale za posvećenost i rizik u ulogama idu i mladim glumačkim snagama, novopečenom diplomiranom glumcu Deniju Mašiću i studentu UMAS-a Leonu Macanoviću, koji su se naglavce bacili u nemale glumačke izazove i ostavili izvrstan dojam, osobito u dramatičnoj završnici predstave. Kad kao last man standing, ironično, ostane sjajna Katarina Romac kao divljakuša i nasilnica Katrin te Stipe Jelaska kao potpuno slomljeni Herscht, gledatelj se ne može ne sjetiti Bossove proročke rečenice „Koliko je bezazlen, toliko je i nepredvidiv.“ Ono što sad već može ići u domenu predvidivog činjenica je da HNK ima nevjerojatan ansambl Drame, sastavljen od glumaca koji se ne utapaju u sebeljublje velikih likova ni u kompleks takozvanih malih likova.
Kao šećer na kraju ove bizarne sage o usponu i padu umjetnosti i čovječnosti izdvajamo kreaciju Ivice Buljana i Snježane Sinovčić-Šiškov. Dok je prvakinja Drame promatrala gledatelje s vrha zgrade, odajući počast, kako je i sama najavila, „Nebu nad Berlinom“ i Krasznahorkaijevu govoru o anđelima, osjetila se nelagoda. Više od krvi, golotinje i nasilja smeta gola istina, oštro izrečena surova stvarnost, jedan bezobrazno oštar „quo vadis, čovječe“ glumice čiji pogled reže i boli. Kao Angela Merkel, ispitivačkog pogleda i znakovitih gesta rukama, uzurpirala je prostor kao netko tko je bezobrazno sveprisutan, a ondje kad treba odlučiti, spasiti, odgovoriti – nema ga. Kao Krasznahorkaijev glas bila je i eho savjesti – i nije je bilo jednostavno slušati bez navale emocija.
Uz Buljana i Penovića te njihove umjetničke suradnike i asistente Roberta Waltla i Jakova Tralića posebno valja pohvaliti kostimografiju Ane Savić Gecan i scenografiju Aleksandra Denića. Kad se prostor pametno iskoristi, ispuni bojama i rekvizitima stvarnosti, oplemeni morem kostima gdje je jedan upečatljiviji od drugog – Dujmovača više nije Dujmovača, ona je zbilja bila Kana, takva kakvom su je oni stvorili. Dizajner svjetla Srđan Barbarić majstorski je gospodario i dnevnim i noćnim svjetlom, a posebno posljednjom dramatičnom scenom tijekom Krasznohorkaijeva govora. Velike pohvale idu i inspicijentici Sonji Dvornik pod čijim je budnim okom četverosatna (ni sekunde zamorna) predstava tekla besprijekorno. Najvišu ocjenu zaslužuje autor glazbe Lukša Vučić te maleni orkestar velika zvuka. Bez glazbe bi Boss bio prazan lik – njega suoblikuje činjenica da je opsjednut Bachom, a Vučić Bachovu složenu polifoniju i matematičku strukturu ironizira – jer ima li veće ironije od poludjela ekstremista koji štuje kasni barok? Suprotnost u gotovo komičnim njemačkim šlagerima, pa autorski izlet u dramatični filmski stil koji svojim rubno disonantnim zvukom stalno sugerira kvarove i rezove pokazuju dubinsko razumijevanje zadatka, ali i talent mladoga glazbenika.
Kao kakav anđeo spoznaje u posljednjim sekundama Sinovčić-Šiškov pomalo je andrićevski lik, koji se usuđuje reći „jest bijedno živjeti i trudno / čovjeku na ovoj zemlji“ i ostavlja nas u dilemi – za koga navijati? Kako izgleda svijet u kojem se na nasilje odgovara nasiljem? Što je ekstremizam i kako na njega reagirati? Može li netko tko sluša Bacha biti poremećen? Može li roman biti ideološka dijagnoza? Ako da, je li joj predstava lijek?
Boss u jednom trenutku govori „Ako nemamo velik cilj pred sobom, nećemo napraviti ni koraka.“ Ne znam koji je bio cilj predstave „Herscht 07769“, ali ona je golem korak za kazalište, za umjetnost općenito. Predstava je to koja je umjetnost, koja može biti i krimen, stavila na prijestolje Splitskoga ljeta. Raskrinkala je ideološke ratove, utopila je ideju pravedničkog nasilja, pronašla je jezik dijaloga s publikom u djelu čiji se junak raspada u shizofrenoj nemogućnosti komunikacije. Dokazala je, naposljetku, da se ljepota krije na čudnim mjestima, u mračnim tekstovima, u svjetovima bez smisla i u cinizmu kojim se umjetnost brani od raspada. „Herscht“ je mnogo više od predstave – „Herscht“ je revolucionarni krik protiv dekadencije, nasilja i potonuća, a na taj se revolucionarni brod treba čim prije ukrcati. I vjerovati kapetanu Ivici Buljanu.