S promjenama u umjetničkim vodstvima i ansamblima često idu i skokovi u epohe, pa je tako u Splitu već godinama popularno najavljivati renesanse jer svoje prethodnike umjetnički i politički vođe doživljavaju kao kakvo mračno doba. Tako su i protagonisti „Don Carla“ na konferenciji za medije s neuvijenim očajem oko toga u što se Opera HNK-a Split bila pretvorila, od čega ih je boljelo srce, govorili o potrebi da se Splitu vrati „prava Opera“, da se vrati razina daleko od te uništavajuće i ponižavajuće koju su neki od njih iskusili, a neki o tomu čuli iz daljine. S takvim se žarom i entuzijazmom govorilo prvenstveno o solistima „Don Carla“ da smo u najmanju ruku očekivali nekakvu post- ili neorenesansu, a dobili smo, iz poštovanja prema velikom trudu i iznimno teškim uvjetima u kojima se Verdijevo kompleksno djelo izvodi – prosječan proizvod. Dok neki pišu o ovacijama mundijalovskih razmjera, mi koji nismo sjedili pored pojačala, a igrom smo slučaja bili baš blizu pojedinih zaposlenika kazališta koji valjda po sili dužnosti moraju živinski skandirati svojim pulenima, svjedočili smo velikom dijelu publike koji je bio dobrano načet i izmoren razvučenošću djela koje se dinamički nije razradilo (osobito u režijskom smislu), dosadom nedogađanja na pozornici, a i pojedinim solističkim izvedbama koje prema svojim ulogama pokazuju ako ne nepoštovanje, onda manjak rada.
Dakle, nakon što smo od voditeljskog dvojca čuli da će Splitsko ljeto blistati i u prostorima poput knjižnice Dalmȁtina i Žrnóvnica te da ćemo uz operu gledati i Krasznahorkaijev Harscht i Balet tri (sic!), krenuo je trosatni maraton s Verdijevim hrabrim djelom, s kojim se i sam mučio i dobivao podvojene kritike, ali i bivao hvaljen zbog hrabrosti da se odmakne od povijesnih podataka o svojim junacima da bi u njih upisao duboke psihološke razdore. Operom je ravnao maestro Simon Krečić, a režiju potpisuje Goran Golovko, uz asistenticu Jelenu Bosančić Petrašić. Vizualni aspekt djela ostat će jedan od najboljih, uz izuzetno diskretnu i skladnu scenografiju Marina Gozzea u geometrijskom ključu, koja je komplimentirala Peristilu, a ne ga zaklanjala. Zlatni lukovi poslužili su i kao zgodan pomični element, uz korektan scenski pokret (Lev Šapošnikov) i ozbiljan angažman kod studenata glume UMAS-a, čiji je nastup u službi čuvara ognja bio onaj zbog kojega je vrijedilo sabrati se i malo entuzijastičnije zagledati u operu. Ta moderna verzija flagelanata koji se bičujući samokažnjavaju pred gledateljima ili usred gledališta donijela je element uzbuđenja i šoka, za čime je cijela izvedba vapila.
Estetski, ali i sadržajno gledajući, Zbor HNK-a bio je na visini zadatka. U raskošnim, detaljima protkanim kostimima Mladena Radovnikovića blistale su zboristice, fokusirane i konkretne, pjevački najbolje ondje gdje bi se greška najviše čula, u a cappella dijelovima, gdje ih je sjajnom sugestivnošću vodio maestro Krečič, ali zasluge za pripremu svakako idu zborovođi (Maro Rica). Izvrsni su bili i pjevači kao flamanski izaslanici, ujednačeni i zvonki, kako i fratri sa sjajnim bojama glasova i artikulacijskom jasnoćom. U te artikulirane nastupe ubrojit ćemo i „manje“ uloge, koje vesele u moru poluinterpretacija, gdje je Branka Pleština Stanić bila stabilna i ljupka kao Tebaldo, a Tina Matković, pjevajući iz zvonika Glas s neba, zvučala je bestežinski i eterično.
Pohvale u solističkom dijelu idu Tomislavu Mužeku u naslovnoj ulozi te Ivici Čikešu u ulozi njegova oca, kralja Filipa II. Mužek ima dovoljno lirsko-dramskog da pokrije i područje nesretne ljubavi prema Elizabetti, koja mu zbog političkih razloga postaje pomajka, i dramatičnih okršaja i političkih previranja zbog kojega će biti progonjen kao neprijatelj domovine. Mužek je pokazao izdržljivost i tehničku potkovanost u najzahtjevnijoj ulozi koja obiluje izazovima visokog registra, ali i sjajnu transformaciju iz mladenački zaljubljena ljubavnika do potpuna očajnika, gdje je nadahnuto i dojmljivo mijenjao pjevni karakter u smjeru tame i očaja. Potonje je odlično pristajalo uvjerljivom Ivici Čikešu, čiji je dramski bas odražavao autoritet i moć, ali i izvrsno pjevan i dočaran slom u tužnoj ljubavnoj spoznaji „Ella giammai m'amò“ (Ona me nikad nije voljela). Pored njega je Boži Župiću kao Velikom inkvizitoru bilo izrazito teško doći do izražaja, osobito uzevši u obzir i nesretnu estetsku činjenicu da mu je kao dodijeljen bizaran kostim u kojem je izgledao kao gazda Marko iz „Era“, drugačija je bila samo boja – što nije komplimentiralo tako snažnoj ulozi u kojoj autoritet Crkve ruši državne autoritete i prezentira svoju moć.
Grga Peroš imao je dobrih trenutaka kao Rodrigo, Markiz od Pose, koji je postao nesretna žrtva političkih okolnosti. Njegov plemeniti bariton logičan je izbor za elegantne vokalne linije i pamtljive duete poput vrhunca muške solidarnosti u duetu s don Carlom, ali dojam je kao da je Peroš pjevao s nižom energijom od one blistave u „Aidi“ ili „I pagliacci“ te nije uspio doseći vrhunac svojih prijašnjih izvedbi jer je nedostajalo punoće u dubinama. Daleko je od vrhunaca bila Katarina Kikić Marić u ulozi kraljice Elizabette, rastrgane između kraljevske dužnosti i odanosti suprugu Filipu te ljubavi prema njegovu sinu, don Carlu. Iako je bilo prozračnosti u visokim tonovima gdje ju je čekao teški pianissimo, vibrato u glasu konstantno je zvučao nestabilno, a nedostajalo je snage i volumena u donjem i srednjem registru. Volje je bilo, ali rezultat je prosječan.
Maurska pjesma već je nagovijestila muke po visinama Martine Mikelić u ulozi Eboli, koja je tražeći ekspresivnost u koloraturama djelovala zgrčeno, gotovo karikaturalno, namjerno ili nenamjerno izbjegavajući svaki konkretan izdržaj visokih tonova, a i srednji je registar zvučao zagasito i sirovo. I glumački i pjevački težak zadatak skoka iz zaljubljenosti u don Carlosa prema otrovnom bijesu i osvetoljubivosti interpretiran je uz veliko naprezanje, s mnogo promjena registara, posebno u „O don fatale“ gdje Eboli shvaća kako je njezina ljubomora uništila živote drugih. Visoki tonovi izlazili su u nesigurnim tračcima, s potpunim ignoriranjem dugačkih tonova na visinama, a duboki registar i tamna boja glasa bili su nedovoljni da zamaskiraju sve ono što je bilo u vokalnom i karakternom raskoraku s likom Eboli.
Luka Gudelj i Lovre Gujinović u ovoj bi postavi sa svojim ulogama praktički išli u kategoriju neocijenjen – jer nisu odskočili, ali ni oštetili likove kakvim velikim propustom. Mate Akrap svojim je ponirućim basom komplimentirao ulozi sablasnog fratra koji nalikuje na duha pokojnog španjolskog cara. Orkestar je disao skladno sa sjajnim maestrom Krečičem i njegovim nenametljivim autoritetom, lijepo ušavši u mističnu i prijeteću atmosferu već s drvenim puhačima u uvodnim scenama u samostanu. Limeni puhači sudjelovali su gotovo kao ravnopravan lik, svojim oštrim i prijetećim zvukom proizvodeći sjajan mimesis snage španojske vlasti i Crkve. Gudači su osobito srčano predvodili u oslikavanju scena melankolije i tuge (primjerice plačno violončelo u shrvanoj ariji kralja Filipa), postigavši zastrašujući trijumf s limenim puhačima u sceni spaljivanja heretika. Krečič je i s Orkestrom i sa Zborom održavao dramsku napetost i pazio da instrumenti ne preglasaju glasove, istovremeno nijansirajući dinamiku i razumijevajući psihološku profilaciju – i instrumenata i glasova u službi libreta.
Gluma, nažalost, nije pratila raspoložen Orkestar i Zbor. Režijski statične postavke i manjak solističke inspiracije u prevažnim su dijelovima rezultirali neupečatljivim, malne dosadnim neutralnim hodom, s povremenim „bljeskovima“ dramatičnih trzaja glavom koji su više bili karikatura nego gesta. Uz sve razumijevanje prema opernom načinu pjevanja koji u svojoj specifičnosti nema istu artikulaciju kao drugi žanrovi, ipak je izrazito teško bez kakva tekstualnog predloška pratiti radnju gotovo četverosatne predstave, osobito bez prvoga čina u kojem se objašnjava tragika ljubavnog trokuta oca, sina i Elizabette. Jasno je i da se publici ne može sve servirati na pladnju, ali bilo je kroz povijest zgodnih i suptilnih rješenja, od titla do projekcija kratka sažetka radnje prije sama čina. Da je režija čišća, jasnija i uzbudljivija, kao u primjerice „Aidi“, ili spektakularnija i rizičnija, kao primjerice „Carmina Burana“, „Don Carlo“ bi bio recepcijski zanimljiviji. Teško se ne zapitati je li dio publike „izdržao“ operu jer se mora, jer bonton nalaže, jer protokol, jer otvaranje, i bi li strpljenje bilo jednako da su okolnosti manje zastrte velom svečana otvaranja.
Na kraju, pošteno je zapitati se i ono što se vrh HNK-a sigurno zapitao, ali ipak odlučio pokušati nakon 18 godina – je li ova dugačka, slojevita, pjevački izuzetno zahtjevna opera pravo rješenje za Peristil, koji opterećuje svojim zakonitostima zvuka, turističkim šuškanjima i šetanjima, vrućinom i svim ostalim nedaćama, koje izvođači, ali i svi vrijedni radnici iza scene bez čijeg rada nema spektakla, moraju stoički podnijeti. U tom „moranju“ ima svijetlih točaka, ali ima i solista koji naprosto nisu dorasli zadatku. Kad se tomu doda režija koja nije uspjela doskočiti razvučenosti i statičnosti, koja je tek povremeno bljeskala (spektakl strave prije javnog spaljivanja heretika – snažno podvučen moćnim oblikovanjem svjetla Srđana Barbarića), stereotipna gluma u duetima rastrganih duša ljubavnog četverokuta, solistički izleti s pola snage – teško je Don Carla nazvati spektaklom.
Don Carlo će svima biti lijepa uspomena – na fotografijama. Na snimci – kako komu. Sreća da ona ovaj put postoji pa će ono što je dobro biti zabilježeno, a ono što je loše jasno dokumentirano. Ishitrene najave u kojima se kolektivno oduševljenje prelilo i na žučljivo globalno kritiziranje prethodnika obilo se o glavu na tridesetak stupnjeva peristilske vrućine, pod stvarnim i metaforičkim teretom uloga koje su zahtijevale manje priče i više rada.