Kazališni kolektiv Zašto?Teatar u Omišu je premijerno predstavio novi projekt - predstavu „Bijele noći“ po noveli Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Režiju i adaptaciju predstave potpisuje Jakov Tralić, Sanjara tumači Mate Tavrić, a Nastenjku Ira Osibov. Glazba je djelo Bartula Radmana, kostimografija Sanje Jureško, a scenografija i oblikovanje svjetla Jakova Tralića.
„Bijele noći“ nadahnutog mladog tima tipičan su pokazatelj one dobre stare „manje je više“. Njihov scenski minimalizam ni u jednom trenutku nije otišao u sferu gdje bismo predstavu okrutno i neprecizno nazvali niskobudžetnom. Ona je naprosto diskretna u vizualnim rješenjima, a efektna u emocijama i recepcijskoj vrijednosti. Jakov Tralić izvrsno je oblikovao svjetlo komorne pozornice Ilirskoga sjemeništa, tako da su početni i završni prizor nalikovali na hladnim zrakom obavijeni noćni Sankt Peterburg, a čitav je njegov redateljski koncept veliki kompliment pripovijetci F. M. Dostojevskog, koju je prikazao s mnogo poštovanja i suptilno aktualizirao bez groteske i izvrtanja. Silueta Sanjara, protagonista koji žudi za ljubavlju, na prvi je pogled neobično nalikovala na stare poštanske markice s likom Gogoljeva Akakija Akakijeviča, u magli ruske zime, stegnuta prsluka i stisnuta srca. Teško je misliti da je to slučajno.
Dijalog s publikom i razgovor sa samim sobom Sanjar (Mate Tavrić) metaforizira kroz snopove svjetla visećeg reflektora, apostrofirajući onoga komu se obraća. To hiperrealistično ogoljivanje posebno je efektno jer su oba protagonista, Sanjar i Nastenjka, čeznutljivo bolesni za idejom ljubavi i pripadanja. Kostimografsko rješenje Sanje Jureško zbilja je savršeno – gornji dio Nastenjkine odjeće (sportska brendirana crna majica) pripada suvremenu svijetu, a bogata voluminozna suknja tradicionalnom (Dostojevskijevu vremenu); s druge strane Sanjar nosi košulju, prsluk i sako klasičnoga odijela, a hlače su dio trenirke, iste marke i boje kao Nastenjkin gornji dio. Jer oni su zbilja yin i yang – suprotne, ali međusobno ovisne i nadopunjujuće sile.
Mlada Nastenjka, koju s lakoćom veteranke i šarmom zaigrane djevojčice tumači Ira Osibov, žudi za ljubavlju jer je, doslovno (iglom za odjeću) i metaforički (društvenim sponama) vezana za posesivnu baku. Ironija je u tomu što Nastenjka svoju slobodu traži u vezanju – u njezinu slučaju za odsutna ljubavnika, koji je na duži period nestao zbog egzistencijalnih pitanja i nemogućnosti da joj odmah ponudi brak i zajednički sretan život. Kao i nesretna Lucija Stipančić, Nastenjka nehotice pronalazi žrtvu koja će, voleći je, u njezino ime slati ljubavna pisma svojem protivniku. Čarolija je interpretacije Ire Osibov u njezinoj moći da Nastenjku prikaže bliskom, ranjenom i nevinom, čak i kad je iz radnje jasno da je junakinja Fjodora Dostojevskog u ljubavi proračunata i hladnokrvna. Miješamo njezinu potrebu sa željom jer Osibov u nju stalno upisuje naivnost, osvježavajuću iskrenost, a djelomično i banalnost djevojačke ljubavi koja već na prvom ili drugom pogledu skreće u duboki patos zbog kojega se pakiraju kovčezi i režu žile. U mladoj glumici dovoljno je vještine da se s treptajem oka iz djevojčice pretvori u fatalnu ženu, a iz prijateljice u kraljicu frendzonanja.
Mate Tavrić besprijekorno je oživio Sanjara, mladića koji šeće noćnim Sankt Peterburgom i grči se u vlastitim emocionalnim nemirima. Fantastično je rješenje za skok iz dijaloga s Nastenjkom u unutarnje monologe Sanjara, gdje Tavrić glasom majstorski izvodi ono što pjevači zovu modulacijom, a jezikoslovci code-switchingom. Njegova struja svijesti ima dublji glas, ranjeniji, svjestan svoje nezahvalne pozicije zaljubljenoga kojemu je striktno rečeno da se ne zaljubljuje. Osim ugodna glasa i dinamike scenskog govora, Tavrić se jako oslanjao na mikroekspresiju lica koju njegova Nastenjka nije smjela vidjeti, uljuljana u lažnu sigurnost iskrena prijateljstva sa strancem. Treperavi pogledi postrance, podignuta obrva, osmijeh koji tek se tek ovlaš rastegne, zagrljaj koji je planski nespretan – jer ne znači oboma isto – sve je, uz pomoć stabilne, fokusirane i po glumačkoj kemiji savršene partnerice, ispolirano do blistava sjaja.
Atmosferu mračne peripetije nosi prelijepa glazba Bartula Radmana, dovoljno klasična da bude svevremenska, a motivski mračna da podržava radnju i pitanja – gdje je granica ljubavi i prijateljstva? Možemo li nekomu zapovjediti da (ne) voli? U kakvu je svijetu živio Dostojevski kad je svaka ljubavna izjava završavala jezičnim kalamburima? U kakvu svijetu žive ti naši polovično sastavljeni suvremeni junaci u crnim trenirkama, koji se ne znaju izraziti, koji bi otvarali dušu usputnom prolazniku, a zatim zatvarali srce onomu tko se „navuče“ na našu priču?
U sitnim grotesknim pošalicama „Kakav ste vi čovjek? Dajte životopis!“ Dostojevskijeva Nastenjka nije daleko od suvremenih ljudi koji društvenim mrežama i njihovim stranputicama pokušavaju pronaći, istražiti i zadržati ljubav. Ali te su mreže pune rupa iščašene komunikacije, koje se stalno otvaraju u njezinoj društveno neodrživoj iskrenosti i neobjašnjivoj dobroti i razumijevanju njezina prijatelja. Možda je najbolnija a i najvažnija tema ove pripovijetke pitanje trajanja ljubavi. „Volim, ali proći će“ stravičan je koncept generalizacije koji se ne može preslikati ni na (samo) ta dva Dostojevskijeva lika koje su mladi student režije Tralić i njegovi nešto iskusniji, ali i dalje žarki, goreći i mladi kolege glumci izrezali iz realizma i zalijepili u postmodernu. A onda u nas usmjerili svjetlo reflektora. Da se pogledamo i zamislimo što je za nas ljubav i možemo li u miru živjeti sa samoćom. Prekrasno je vidjeti kazalištarce koje tek čekaju najveće utakmice u nogama kako mudro biraju tekstove, suradnike i umjetnički put. Skromno, ali glasno; komorno, ali vrijedno; minimalistički, ali za pamćenje.