U Javnoj ustanovi u kulturi „Zvonimir” Solin prikazana je nova kazališna produkcija o kojoj će se mnogo govoriti – autorski projekt Silvane Stanić i Tomislava Pavkovića prema monolozima Alda Nicolaija pod nazivom „Priroda i društvo“. Autorski je tim uz kvalitetne dramaturške zahvate publici predstavi spretno tkanje Nikolaijevih monologa koji su doneseni kao monodrama junakinje Marte, žene koja se ni po kojem kriteriju ne uklapa u učmalu sredinu u kojoj živi. Martu je srčano, duhovito i upečatljivo utjelovila glumica Silvana Stanić, a režija Tomislava Pavkovića još je jednom dokazala ljepotu one „manje je više“ i postigla sjajan učinak bez pretjeranih distrakcija, čisto i jasno, primjereno publici i poruci koja jasno zvoni još dugo nakon izvedbe.
Oštra jezika i blage ruke domaćice, bujne svezane kose, u prelijepoj ružičastoj haljini (rad Silvane Stanić), na trenutke s pregačom, s rukama u ladicama i kutijama, prebirući po uspomenama i čisteći naslage prošlosti, lebdeći u nostalgiji i promašajima – takva se pred nama ukazala Marta u izvedbi Silvane Stanić. Već se iz prvih replika izgovorenih mački (!) vidjelo koliko će biti prikladna njezina monodramska struktura. Marta zapravo razgovara s duhovima prošlosti, a kad iznosi stajališta o ženama, obraća se jedinom ženskom biću u toj prostoriji – mački, koja je i sama „potrošena od majčinstva“, ali barem ima tu zadovoljštinu da svoje poteze smije opravdati nagonima – jer takvom ju je učinila priroda. S druge strane Marta, kronično razočarana, gotovo malodušno opisuje svoje djetinjstvo, majčin bijeg nakon poroda i posvajanje jedne cvjećarice, čiji je zanat u Martu za vječnost utkao mirise i dodire cvijeća, do to mjere da se kao djevojka i žena ni u kojem trenutku ne osjeća dovoljno podraženom i zadovolj(e)nom ako njezina osjetila nisu izložena cvijeću.

Stanić ni u jednom trenutku od svoje junakinje nije stvarala grotesknu paćenicu i žrtvu koja u biološkim i društvenim činjenicama (podrijetlo i napuštenost) traži opravdanje za svoje postupke. U njezinu se zvonkom glasu jasne dikcije i kvalitetne dinamike osjetila neprilagođenost u krutim sustavima, primjerice u školama časnih sestara. Slučajno ili namjerno, junakinja neobično nalikuje na Emmu Bovary, mudru i putenu ženu koja vječno traga za strašću, a usput je miješa s ljubavlju, koja samo naizgled želi stabilnost, a zapravo živi za avanturu, što je Silvana Stanić, osim kroz izvrsno posredovan tekst, osobito uspješno sugerirala svojim scenskim pokretom, stalnim plesom i osvajanjem „teritorija“ pozornice u potrebi da se što nesputanije kreće. Marta se u „Prirodi i društvu“ usuđuje prikazati ono skandalozno – ženu koju socijalni konstrukti „moranja“ (braka, majčinstva, bivanja savršenom domaćicom koja je svima na usluzi i ne traži ništa zauzvrat, a nezahvalnost podnosi stoički) ne zadovoljavaju i koja odbija provesti još jedan dan u glumi.

Nikolai je svojim tekstom dao priliku da se sagleda prizma gnjileži loša braka, koji je tek u groteskno-strasnom početku igre lovca i lovine bio zabavan. Martin suprug ne razumije njezine želje ni potrebe, a djeca su im oboma zelena kvačica u rubrici odrađeno – suprugu jer se od njega sociološki gledano ne očekuje mnogo, a Marti jer se usuđuje zamjerati svojoj djeci njihovo vječno uzimanje – usluga, zalaganja i ljubavi – bez ikakve povratne reakcije. Ona u svojoj zrelosti shvaća da se ljubav života može pretvoriti u ljubav nekadašnjeg trenutka, a idilična slika majke s djecom lako postane iskrivljena slika domaćice i sluškinje s gospodarima – koje po prirodi (majčinstvu) i društvu (okolini) naprosto treba voljeti – bezuvjetno.

Ljuta ironija rečenice „Živimo u antropocenu, u doba sumraka čovječanstva“ izvire iz svake pore izvedbe. Martin opis odgoja vlastite djece, od naprednog spolnog odgoja preko učenja kineskog i dječje parapsihologije hiperbolizira bizarna, nepotrebna i štetna roditeljska nastojanja da se djecu u tom strašnom svijetu izloži nepotrebnim obvezama i potpunoj ispunjenosti vremena, a u pozadini stoji strah od dosade i kolektivnog suočavanja s obostranim manjkom razumijevanja i ljubavi. Simptomatičan je i opis kćerine upućenosti u „tečaj kućanskih poslova bez da im robuje“ – ondje gdje se jednako apsurdno sudaraju tradicionalizam i feminizam.

Dok se Marta pita je li se davala previše, njezina su uska tamna haljina i raspuštena neukrotiva kosa signal da dolazi novo vrijeme – dan kad će nahraniti mačku i osvijestiti da je očistila sve što je mogla te da je sad na njoj red. Opet ćemo se referirati na nezaobilazne Francuze – slično je napravio Rastignac pokopavši Goriota i gledajući privlačna svjetla Pariza. Kad završi dužnost, počinju prava – glasno nam i intrigantno progovara „Priroda i društvo“, predstava koja je je snagom teksta i kvalitetom izvedbe kroz minimalizam postigla to da je publika gleda, propituje i o njoj razgovara danima nakon što se svjetla pozornice ugase.

![[RECENZIJA] Autorski projekt „Priroda i društvo“ kroz žustar pogled žene koja se ne uklapa u malograđansko stanje uma silvana-stanic-nn-naslovnica](https://www.dalmacijadanas.hr/wp-content/uploads/2026/10/silvana-stanic-nn-naslovnica.jpg)
