U ponedjeljak u 17 sati u hotelu Zagreb na Duilovu održana je komemoracija za braću Stamenov. Milan Miki Stamenov i Aleksandar Bugi Stamenov umrli su 3. ožujka u neposrednoj blizini planinarskog doma Umberto Girometta na Mosoru od posljedica srčanog udara, a njihov prerani odlazak pogodio je cijelu planinarsku zajednicu Hrvatske, njihov voljeni Mosor i Split u kojem su živjeli. 6. ožujka pokopani su u obiteljsku grobnicu na Lovrincu.
Kako se velik dio članova HGSS-a u to vrijeme nalazio na vježbi u Austriji, današnja komemoracija u čast braće Stamenov održana je pred velikim brojem gorskih spašavatelja iz svih krajeva Dalmacije i ostatka zemlje. Bili su tu predstavnici planinarskih društava, Grada Splita, Splitsko-dalmatinske županije, ragbi kluba Nada, prijatelji pokojne braće, ali ne i predstavnici splitskog KBC-a u kojem je Miki ostavio svoj radni vijek.
- Oba su brata živjeli s ovim društvom i su bili i hrvatski branitelji što nije nevažno - kazao je pročelnik HGSS-a Vinko Prizmić.
- Pjesnik kaže da kada umre čovjek Zemlja stane, a kada umru dva ovakva čovjeka, ovakva dva brata Zemlja postaje teža, iskusnija i ljudskija. Sve ono materijalno što smo stekli u životu ništa ne znači kada odemo s ovog svijeta, ali znači to da nas se oni koji su nas poznavali sjećaju s radošću jer smo im uljepšali život. Neka im je mir u dušama jer nisu zaludu hodali po ovom svijetu - uvodno je rekao Prizmić.
Miki je bio fizioterapeut splitskog ragbi kluba Nada, a surađivao je i s hrvatskom ragbi reprezentacijom. Predsjednik kluba, Branimir Kovačević, imao je samo riječi hvale za pokojnog Mikija:
- Bio je duša od čovjeka. Utkao je sebe u sve naše uspjehe, nije se isticao, bio nam je stalna tiha podrška. U 33 godine neprestanog rada bio je uvijek dobre volje, vrckav, uvijek spreman, a ponekad i nespreman za šalu. Brata sam mu upoznao igrom slučaja na planini. Bio sam u Nadinoj jakni kada mi je prišao, javio se i kazao da njegov brat radi s nama. Bio sam tada jako ponosan - kazao je Kovačević.
Riječ je potom uzeo Frane Bebić, pročelnik splitske stanice HGSS-a.
- Kada čovjek napusti ovaj svijet, za sobom ostavlja prazninu. Prazninu osjećamo mi, vaši prijatelji, koji smo se naučili živjeti s vama, s vas brati plodove radosti koje ste svakog dana rađali i samo vama svojstvenom širinom nudili. Sada kada više niste među nama, nama ovdje ostaje negativ vaših bića. Negativ u obliku nedostatka svega onog što ste davali. Negativ kojeg sada osjećamo kao rupu, kao nevjericu, neprihvaćanje i nerazumijevanje činjenice što niste sada među nama. Naše je poimanje da ste tu, na ovom tužnom okupljanju, negdje među nama, stojite i s poštovanjem odajete počast ljudima koje toliko volimo. Vama karakteristično, skromno, skupljenih ruku pred sobom. Ne možemo pojmiti da ste zapravo vi pred nama, a ne među nama. Sutra će taj osjećaj odrastati u nama, s vremenom ćemo se uvjeriti i pomiriti s tim.
Rupa će se puniti s poplavom osjećaja: tugom, sjetom, ljutnjom, ali i smijehom i radošću. Jer, sjećajući se vas, dragi prijatelji, nećemo biti neskromni i ne dozvoliti da opetovano u sebi iznova budimo osjećaje sreće i veselja iz sjećanja koja ste nam ostavili i koja neće tako lako blijediti.
Vaša rupa, negativ, bol, kako god je nazvali ili zamislili, velika je. Velika je jer je od vas.
Kao kod djece u obitelji, teško je krenuti uopće pričati o jednom djetetu, a da ne osjetiš nepravdu da si zapostavio drugo. Tako i sada. Najradije bi pričali o Vama, a ne o Bugiju ili o Mikiju. Kao u Pupačićevim stihovima: “Kad sam bio tri moja brata i ja, kada sam bio četvorica nas”.
Najradije ćemo pričati priče o “Bugiju i Mikiju”, o dva brata koji nisu znali živjeti jedan bez drugog.
Dužnost mi je dati notu o vašem radu u gorskoj službi i planinarstvu u čemu ste nosili, možda na neiskusno oko skromnu, ali zapravo kolonu ovih organizacija. Nećemo biti u stanju zanemariti predanost koju ste davali na Mosoru. Kao kolege smo ponosni što smo imali dvojac koji je donosio sigurnost ove male i prelijepe oaze koju imamo na planinarskom domu. Gotovo da nema osobe koja se unesrećila na tom području, a da nije prošla kroz vaše ruke. Miki koji bi vješto umatao rane i imobilizirao iščašene gležnjeve na livadama Mosora, Bugi koji je znao organizirati svoje kolege spašavatelje činio vas je jedinstvenim tandemom na ovom području, slobodno mogu reći - endemom.
No, vaš je pečat dosezao i puno dalje od ovog mjesta. To mogu posvjedočiti kolege iz cijele Hrvatske koji su vam došli odati počast. Brojne akcije spašavanja i vježbe HGSS-a, speleologori i druga planinarska druženja živjela su bogatstvu vašeg rada.
No, radost koju ste donosili na vratima doma, kao na vratima raja, drugarskim pozdravom, čajem i komadom tek odrizane pancete, vesele riječi i pokoji vic, i sve slatko upakirano u vaše simpatično slovo “R” koje vas je još više vezalo jedno za drugog i po kojem smo u svakom trenutku znali da ste to vi. Zvuk, slika i mirisi su to koje ćemo pamtiti.
Dragi naši prijatelji, otišli ste prerano. Očekivali smo ostariti s vama, ispričati još mnoge anegdote i viceve, skupiti vam drva i oguliti krumpir. Morat ćemo bez vas, ali s puno promišljanja i sjećanja što bi Miki rekao i kako bi se Bugi nasmijao.
Napustili ste ovaj svijet na vašem najsvetijem mjestu, mjesto koje će nas rezati u srcu svakim sljedećim prolaskom. Neka vam je laka zemlja i neka sada vaše duše uveseljavaju nas i svakoga tko bi sada mogao biti s vama - kazao je Frane Bebić.
Od svojih prijatelj potom se, u ime Grada Splita, oprostio Stipe Božić, istaknuti HGSS-ovac, alpinist, splitski gradski vijećnik...
- Ovdje sam u svojstvu predstavnika Grada Splita, ali i prijatelja Mikija i Bugija. Netko će reći da oni ne predstavljaju "kremu" planinarstva ili gorskog spašavateljstva, ali oni su primjer kako i "obični" ljudi dugogodišnjim radom mogu ostvariti sjajne rezultate i neizbrisiv pečat. Iza ova dva čovjeka ostala je fantastična priča o blagosti, ljudskosti. Možda će i nama pomoći da, po uzoru na njih, budemo mrvicu bolji. - rekao je Božić.
Damir Gabrić govorio je ispred Splitsko-dalmatinske županije.
- Svi ste ovdje obitelj Mikija i Bugija. Svima vama u ime županije, župana Blaženka Bobana i osobno ime izražavam sućut zbog gubitka ova dva dragocjena čovjeka. Svi vjerojatno znate da su planine uvijek bile mitska mjesta, puna tajnovitosti. Kroz povijest su se najvažnije stvari za čovječanstvo događale u planinama. U Bibliji piše da je Mojsije svoje zapovjedi našao upravo u planinama, a kažu da je to zato što je čovjek želio biti najbliže Bogu, najbliže savršenstvu. U ratu, pa tako i u Domovinskom, vojska se uvijek borila ovladati planinom da bi imala dominaciju nad drugom vojskom. Ne možemo reći da je ljubav naših pokojnih prijatelja prema planinama bila uvjetovana željom za ikakvom dominacijom, već obrnuto. Oni su u svakom trenutku željeli nekome pomoći.
Jesu li težili savršenstvu? Nisu, ali su ga postigli! Upravo su postigli savršenstvo iz činjenice što su pomagali drugima. Bili su dobri ljudi. Vidimo da je danas ovdje puna dvorana, a naših se prijatelja s tugom, ali i radošću prisjećamo. Sve vas molim da čuvamo njihovi staru majku i da evociramo uspomenu na njih kao savršene ljude. Neka ih Bog čuva jer će s nekog pijedestala većeg od planine pratiti svoju voljenu planinu i sve nas - kazao je Gabrić.
Posljednji govornik na komemoraciji bio je domar planinarskog doma Umberto Girometta, Špiro Gruica. "Špiro je doživio nešto što nijedan od nas spašavatelja nije doživio, a toliko toga smo doživjeli. U nekoliko minuta je izgubio dva bliska prijatelja" - kazao je Vinko Prizmić prije Špirovog govora.
- Spletom životnih okolnosti, bio sam posljednji koji se te večeri družio s njima. Trebala je to biti još jedna lijepa večer u divnom ambijentu na Mosoru gdje smo svi bili sretni i veseli, ne sluteći da će se dogoditi tragedija koju ne možete zamisliti ili shvatiti. Život je takav, u najtežim trenucima morate biti hrabri, odvažni. Morate pomoći. Sudbina je htjela da supruga i ja nismo mogli pomoći, a dali smo sve od sebe. Život počinje s izvorom života, a oni su, sudbinom, svoj život završili na izvoru. Poznavajući Mikija, koliko je volio Mosor i koliko je bio sretan na Mosoru, usuđujem se reći da je na nebesa s ovog svijeta otišao kao sretan čovjek. Toliko je volio planinu, toliko je uživao u njoj. Nakon teških radnih obveza došao bi na Mosor. Petkom bi me nazvao i rekao: "samo da znaš, ja dolazim". Teško je shvatiti da više takvih poziva neće biti, ali svi ćemo ih se sjećati kao dobrih i plemenitih ljudi koji su nesebično davali sebe da bi pomogli drugima. Zato još jednom, neka im je slava - kazao je Špiro na kraju komemoracije.
Prisutni su se potom upisivali u knjigu žalosti.