Politički filozof Žarko Puhovski osvrnuo se na način na koji se u Hrvatskoj obilježava Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, pritom iznoseći niz kritika na račun odnosa hrvatske politike prema zločinima iz Drugog svjetskog rata i poraća.
U razgovoru za N1 Puhovski je ocijenio kako se u Hrvatskoj taj spomendan obilježava jednostrano te da se u javnom prostoru govori prvenstveno o žrtvama komunističkog i talijansko-fašističkog režima, dok se, prema njegovu mišljenju, žrtve ustaškog režima nedovoljno spominju.
"Govori se o komunističkim i fašističkim zločinima..."
Puhovski smatra da je ideja Europskog dana sjećanja važna upravo zato što bi sve žrtve trebale biti jednako tretirane, bez obzira na to tko je počinitelj zločina. Problem, tvrdi, nastaje u hrvatskom društvu koje je i dalje opterećeno različitim povijesnim nostalgijama. Među njima je naveo nostalgije prema NDH, Jugoslaviji i Austro-Ugarskoj, a upozorio je i da se u raspravama gotovo potpuno izgubilo pitanje autoritarne prirode Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Posebno se osvrnuo na predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, koji je povodom spomendana posjetio Goli otok i Kampor na Rabu, dok nije posjetio mjesto nekadašnjeg ustaškog logora Slana na Pagu.
Puhovski je ustvrdio da se općenito "govori o komunističkim i fašističkim zločinima, ali ne i ustaškima", a Jandrokovićevo tumačenje novije hrvatske povijesti opisao je kao revanšističko, a ne tek revizionističko.
Spomenuo Milanovića, SDP i Možemo
Kritike nije usmjerio samo prema vladajućima. Puhovski je za N1 upozorio i na izostanak reakcija SDP-a, Možemo te predsjednika Republike Zorana Milanovića. Komentirao je i obilazak Mirogoja vladine delegacije, koja je posjetila više grobova i spomen-obilježja, među kojima i grob prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Puhovski je pritom problematizirao Tuđmanovu ulogu unutar jugoslavenskog sustava neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kao i kasniji njegov položaj žrtve komunističkog režima.
Prema njegovoj ocjeni, upravo takav izbor mjesta i osoba kojima se odaje počast pokazuje širu društvenu zbrku i činjenicu da u Hrvatskoj još ne postoji konsenzus oko približno jednakog odnosa prema svim žrtvama totalitarnih i autoritarnih sustava.
Puhovski smatra kako se hrvatsko društvo desetljećima vrti oko dvije suprotstavljene interpretacije Drugog svjetskog rata. Jedna se oslanja na partizansku, a druga na ustašku stranu, zbog čega se, prema njegovu mišljenju, teško prihvaćaju zločini koje je počinila vlastita ideološka ili politička strana. Komentirao je i odnos prema žrtvama ubijenima nakon završetka Drugog svjetskog rata te kritizirao povezivanje događaja iz 1945. s Domovinskim ratom od 1991. do 1995. godine. U tom je kontekstu spomenuo potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda, ocijenivši da se u dijelu političkog diskursa ta dva razdoblja promatraju kao svojevrsni nastavak istog povijesnog sukoba.
Govoreći o završetku Drugog svjetskog rata, Puhovski je naglasio kako je NDH smatra najgorim režimom u hrvatskoj povijesti, ali istodobno upozorava na masovne zločine počinjene tijekom i nakon njegova rušenja.
Upravo tu vidi jedan od najvećih problema hrvatskog odnosa prema prošlosti – umjesto zajedničkog pijeteta prema žrtvama, društvo se, smatra, neprestano vraća podjeli na "naše" i "vaše". Puhovski je kritizirao i hrvatsku ljevicu, ocijenivši da je izgubila političku volju ozbiljnije se baviti tim pitanjima. Istaknuo je i da je odnos prema žrtvama Drugog svjetskog rata i dalje neriješeno pitanje hrvatske politike.
Predviđa još desetak godina ovakvih rasprava
U završnici razgovora Puhovski se dotaknuo i HDZ-a, Ive Sanadera te premijera Andreja Plenkovića. Prema njegovoj interpretaciji, radikalnije ideološke rasprave o prošlosti s vremenom su se vraćale ondje gdje politički najmanje koštaju – upravo kroz tumačenja Drugog svjetskog rata i poraća.
Puhovski ne očekuje da će takve podjele brzo nestati. Smatra da bi Hrvatska još desetak godina mogla voditi slične rasprave, sve dok ne stasa generacija kojoj će postojeći sukobi oko prošlosti postati dovoljno udaljeni da ih odluči odbaciti. Njegova je ključna poruka da Hrvatska, unatoč desetljećima rasprava, još nije uspjela doći do zajedničkog kriterija prema kojem je svaka nevina žrtva prije svega – žrtva, bez obzira na režim koji ju je proizveo.