Kada bliska osoba dobije tešku dijagnozu, želja obitelji i prijatelja da joj pomognu potpuno je prirodna. Problem nastaje kada pomoć preraste u lavinu savjeta, uspoređivanja s drugim bolesnicima i informacija o tome kako bi se osoba trebala liječiti.
Na taj je problem tijekom panela „Život poslije dijagnoze – razgovor o hrabrosti, liječenju i nadi“ upozorio psihijatar prof. dr. sc. prim. Boran Uglešić, dugogodišnji član Županijske lige protiv raka koji je sudjelovao i u radu ambulanti psihološke potpore onkološkim bolesnicima.
Dobra namjera može postati teret
Nakon dijagnoze, kazao je, do pacijenta dolazi golema količina informacija. Gotovo svatko zna nekoga tko je imao sličnu bolest, ima svoju priču ili ideju kako bi liječenje trebalo izgledati.
Problem je što takva pomoć nije uvijek korisna.
Uglešić je upozorio da iza savjeta obitelji uglavnom stoji iskrena želja da pomogne, ali da ta želja ponekad može djelovati destruktivno umjesto konstruktivno.
Upravo zato su, ispričao je, organizirali tribine namijenjene i obiteljima oboljelih, a ne samo pacijentima.
„Rodbina je ta koja zapravo vrlo često zna raditi šum u komunikaciji“, upozorio je, dodajući da obitelj istodobno može biti i velika potpora oboljelom čovjeku.
Nemojte na tuđu dijagnozu odmah odgovoriti vlastitom pričom
Pred kraj panela Uglešić je ispričao i nedavni razgovor s prijateljem koji se razbolio prije godinu dana.
Prijatelj mu je rekao da je tijekom godine svoju dijagnozu otkrio velikom broju ljudi koji su ga pitali za bolest. A odgovor koji je iznova dobivao zvučao je otprilike ovako: „Aha, tako je i jedan moj...“ ili „Tako je meni...“
Drugim riječima, umjesto da saslušaju čovjeka koji im upravo govori o vlastitoj bolesti, ljudi razgovor vrlo brzo prebace na svoje ili tuđe iskustvo.
Uglešićeva preporuka bila je vrlo jednostavna:
„Ljudi, naučimo slušati.“
„Ne budimo sebični. To je jedini način da budemo kvalitetni prijatelji, partneri, doktori ili bilo što. Samo slušajte. To je najbolje“, poručio je.