Žestok roman sa žestokim početkom, psovkom koja je upućena svjetskom poretku, jedan je od najsnažnijih krikova protiv dehumanizacije i ratnih strahota, što je okosnica „Gluhe note“ glumca, dramskog pisca i književnika Elvisa Bošnjaka. Prvak Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu i osnivač Kazališta PlayDrama svoj je novi roman smjestio u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu, a živopisne likove u prostor koji mu je itekako poznat – pripremu kazališne adaptacije „Rata i mira“. Njegovi su protagonisti Ruskinja Maša, glumica zaposlena u Splitu, koja je otišla po baku i djeda u ukrajinski Černihiv i zapela negdje između granata i metaka, bijega i odustajanja, života i smrti, te njezin glumački kolega Alen koji je odbio biti nijemi promatrač agresije koja otima obitelji, prijatelje i voljene ljude i zaputio se u vratolomnu spasilačku misiju.
Knjižnica Dalmatina, inspirativni prostor Gradske knjižnice Marka Marulića, bila je sjajna kulisa za društvenoumjetnički razgovor o bujajućem nasilju, ratnim strahotama, ali i o filozofiji zla te o vrstama ljubavi. Susret je moderirao Gracijano Kalebić, a autor Elvis Bošnjak otkrio je da je roman morao započeti psovkom jer je čin ruske invazije bio ogroman šok s kojim se teško nosio. Hrvatska je postala svjesna da rat nije samo nešto o čemu se piše samo u medijima, napominju oba sugovornika, nakon pada drona u Zagrebu. Bošnjak je istaknuo da ga je ruska invazija na Ukrajinu osobno pogodila i potresla jer je u Ukrajini bila njegova prijateljica, zbog čega je cijela njegova obitelj strahovala u neizvjesnosti. „Živimo u iluziji da smo slobodni“, zaključio je, „a nijedan narod nije imun na to da se pretvori u zvijer.“
Moderator se dotaknuo i antitetičkih parova likova, poput Olega i Đubreta – lica koja mogu birati biti junaci ili potpuni monstrumi, herojski pomagati ratnim žrtvama ili ih dodatno dehumanizirati nasiljem. Zanimljiv je i lik redatelja Pacova, koji bez susprezanja tvrdi „srećom smo izmislili rat, jer bez njega ne bi bilo ni nas, ne bi bilo Ilijade, ni Odiseje, ni grčkih tragedija, ja ne bih mogao režirati Macbetha, Anna Frank ne bi napisala svoj dnevnik, Goya ne bi naslikao Treći svibnja, ni Picasso Guernicu… (…) Mi radimo predstavu jer ljudi ginu, ali oni i dalje ginu, i naša predstava jalova je prasica, ali plaća naše račune.“ Osvježavajuća iskrenost pripovjednih glasova čitatelju daje do znanja da je kroz strašna vremena teško proći neokaljan, ali i da se, usprkos teorijama, treba boriti protiv „zoološke prirođenosti“ rata.
U djelu autor preko svojih likova polemizira s brojnim umjetnicima, referira se na književne uzore, posebno se često vraća Tolstoju. Gracijano Kalebić istaknuo je da je pohvalno što nakon ruske invazije Elvis Bošnjak nije potpao pod kolektivnu rusofobiju, kad su se čak i u mnogim kulturnim ustanovama djela ruskih umjetnika maknula s repertoara. Bošnjak je istaknuo da bi bio najveći licemjer kad bi on, zaljubljenik u Čajkovskog i Jesenjina, pljunuo na kulturu koja ga je uvelike oblikovala. Pitanje ljudskosti koje nadilazi pitanje narodnosti odlično je prikazao kroz svoj lik Maše, ali i kroz iskrene, emotivne i poštene riječi o braniteljima, napose hrvatskima, koje njihovo herojstvo nije uspjelo spasiti od strahota s kojima su živjeli nakon rata.
„Zlo nikad ne računa s budućnošću“, istaknuo je autor, vjerujući da umjetnost ima mehanizme kojima može prikazati ratne strahote, ali i proizvesti katarzu. Njegova priča, začinjena osobnim osjećajem neobične blizine rata kad se u njemu nađe draga osoba, pripovijedana kao da se s Alenom vozimo u samo srce sukoba, obavijena neobičnom, „većom od života“ ljubavlju likova dvoje kolega umjetnika dirljiva je, potresna, osobna i vrijedna preispitivanja vlastitih vrijednosti. Sigurno su se mnogi gledatelji u publici, na baš znakovit dan, zapitali o tome što je ljubav i kakvo društvo ostavljamo bližnjima ako pristajemo na svijet u kojem je strah jači od ljubavi.