U Sveučilišnoj knjižnici u Splitu u utorak navečer održana je tribina pod nazivom “Obnova i budućnost marjanske šume – pozitivni primjeri obnove mediteranskih šuma”, a predavanje je održao prof.dr.sc. Hrvoje Smodlaka. Moderatori događanja su prof.dr.sc. Franjo Sokolić s PMF-a Split i Srđan Marinić, predsjednik Društva Marjan.
Profesor Smodlaka, istinski zaljubljenik u prirodu i vrsni poznavatelj marjanske flore pričao je o procesima obnove koji su se odvijali u šumi prije njezine devastacije, a o kojima šira javnost nije upoznata. Također je bilo riječi i o posljedicama deforestacije te je prikazao Mediteran kakav je nekad bio na ponešto drugačiji način nego je to svojedobno radila Hrvatska turistička zajednica.
Na tribini su predstavljeni primjeri drugih identičnih šuma koje su obnovljene, kao što su one u Biogradu na moru i na Rabu.
Interesa nije nedostajalo, pa je prilično ispunjena dvorana Sveučilišne knjižnice u dahu odslušala zanimljivo i edukativno 90-minutno predavanje, a nešto turbulentnije bilo je kada su se počela postavljati pitanja. Od političara primijetili smo tek Gorana Kotara i aktivista Zorana Burića. Iako se nije javljao za riječ, predavanje je odslušao ravnatelj JU Park-šuma Marjan, Damir Grubšić.
Dr. Smodlaka je izvanredni profesor na Western University of Health Sciences, College of Veterinary Medicine. Diplomirao je na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1998. godine. Nakon toga postao je doktor znanosti na University of Tennessee (2004) gdje je radio na istraživanju morskih sisavaca. Po završetku studija radio je kao docent na University of Georgia (2004.-2006.). Od svibnja. 2012. dr. Smodlaka radi kao izvanredni profesor u trajnom zvanju na Western University of Health Sciences, College of Veterinary Medicine, Pomona, CA. Profesor Smodlaka predaje anatomiju, histologiju, embriologiju, a bavi se i istraživanjem morskih sisavaca. Od svog ranog djetinjstva entuzijastično proučava sukcesiju marjanske šume u autohtonu šumu crnike te je istinski zabrinut za šumu Marjan.
Smodlaka je u uvodnom dijelu predavanja pokazao kako je izgledao Marjan prije 120 godina kada je bio potpuno ogoljen. Pošumljavanje je krenulo u 20. stoljeću.
– Nisu svi dijelovi Marjana pošumljavani u isto vrijeme. Šuma je stara od 60-ak do 120 godina. Stanje vegetacije uvelike ovisi o klimatskim karakteristikama određenog razdoblja. U Splitu prosječno padne oko 800 litara kiše godišnje, što je puno više nego u Londonu. Split se nalazi u području mediteranskog tipa klime. Kako idemo od priobalja prema kopnu, mijenja se klima, a time i autohtona šuma. Većina tih šuma crnike u Dalmaciji je nažalost zapuštena. Dalmatinci većinom ne brinu o šumama kako se to radi u drugim krajevima Hrvatske – kazao je profesor.
Dalmacija siromašna šumama
Iznio je zanimljive detalje o tome zašto je Dalmacija kroz povijest bila siromašna šumama.
– Prije 100 i više godina, u Dalmaciji glavni izvor proteina nije bio ni blizu ono što je danas. Masovno se jela janjetina i kozletina! Palila se šuma da bi se dobili pašnjaci. Vrlo malo se jela govedina, svinjetina, piletina i drugo meso – otkrio je Smodlaka.
Kazao je da se posljednjim zbivanjima ubrzano mijenja mikroklima Marjana, a to se neće svidjeti Splićanima.
– Kada uđete u šumu, uđete u određenu mikroklimu. Znate kada ljeti uđete u marjansku šumu da je puno ugodnije nego u samom gradu, barem je to bilo tako do sada. U nadolazećim ljetima više neće biti tako ugodno šetati Marjanom jer se krošnje rastvaraju i razrjeđuju, bit će više sunca unutar šume.
Rizosfera je tlo koje je vezano za korijen stabala. Tu nalazimo pijesak, prah, glinu, zrak i vodu. To je izuzetno kompleksan eko sistem. Biljke kroz korijenje u tlu komuniciraju, čak se mogu izmjenjivati hranjive tvari. Na Marjanu je došlo do vrlo jake erozije tla, a tlo se stvaralo više od 100 godina. Humus daje plodnost šumskom tlu.
U Dalmaciji šumsko zemljište država daje poljoprivrednicima. Uglavnom se radi o lošijem šumskom području. Kontradiktorno je da se šume dodjeljuju poljoprivrednicima, a u isto vrijeme mnoga su polja u Zagori pusta. Tu tlo erodira u nekoliko mjeseci. Svaki oblik poljoprivrede izaziva eroziju tla. Šumski eko sistem stvara tlo. Kada se dogodi obešumljavanje površine, to je nemjerljiva šteta.
Kako nestaje šuma?
– Šuma se može uništiti nekontroliranom sječom, nekontroliranom ekstenzivnom ispašom, požarima, štetnicima i erupcijom vulkana. Međutim, šuma se može i obnoviti. Primjerice, Imotska krajina je prije 80 godina bila u cijelosti pašnjak, a danas je jedan od najzelenijih dijelova Dalmacija gdje raste autohtona šuma hrasta medunca i graba.
2017. smo izgubili 1000 kvadratnih kilometara šume. Gorio je NP Krka, NP Velebit, Paklenica, NP Mljet, PP Biokovo, Svilaja je cijela izgorjela. Ljudi su gledali kako tri dana tinja na Biokovu, a tamo je izgorjelo 15 hektara vrlo vrijedne šume. To je bila katastrofa jer se radi o jednoj od najrjeđih šumskih zajednica kod nas. Na Dinari je izgorjelo 100 kvadratnih kilometara šume. Požar je krenuo iz Gornjeg Batalića, otišao u Bosnu i vratio se prema Hrvatskoj.
Štetnici
Štetnici su se razmnožili zbog klimatskih promjena. Imamo primjere gdje su štetnici uništili velik dio šume, ali ne i cijelu jer mu je ta šuma njihovo stanište.
Autohtone vrste
Na Marjanu se autohtona vegetacija stvorila ispod borova spontano, a za to su zaslužne ptice šojke. Crni jasen, kostela, zelenika i druge vrste zadržavaju se u obliku grmlja. Alepski bor je autohtona vrsta u velikom dijelu Dalmacije. Zove se alepski iako ga nema u Siriji. Umjesto da je autohtona šuma bila sačuvana, ona je doslovno samljevena. Boli me činjenica da sam tu šumu gledao 30 godina.
Kada se drži veliki broj stoke na malom prostoru onda stoka nakon trava pojede korijenje, potom dolazi do erozije tla. Zagora primi do 1500 litara kiše na godinu. Sada je taj pritisak na šume puno manji. Dinara je imala 160 tisuća ovaca i cijela je “pojedena”. Tamo postoji samo jedna bukova šuma. Hrvatske šume su pokušavale pošumiti Dinaru, no 2017. je dobar dio te šume uništen. Sada je Dinara golet. Na Svilaji je izgorio najveći dio prekrasne bukove šume.
Kako se obnavljaju šume?
To može biti prirodnom sukcesijom (spontano) ili djelovanjem čovjeka. U Dalmaciji nema ekonomski vrijednih šuma. Izazovi obnove su erozija tla zbog vjetra i oborina, klimatske promjene, štetnici, ostale bolesti šuma, požari, negativna percepcija javnosti (naveo anketu Slobodne Dalmacije – gdje je 70 posto ljudi reklo za bor da ga na želi). Bor stvara 4 tipa autohtonih šuma. Te ankete nisu pomogle ni Marjanu ni šumama. Na otocima ćete se ljeti na plažama u 99 posto slučajeva skriti ispod alepskog bora. Tu su još interesi građevinskog sektora i pustošenja od strane stočara, te na kraju glupost i needuciranost. Jedan je novinar Slobodne Dalmacije bor nazvao kuga i guba. Kako to može raditi jednoj autohtonoj vrsti? Bor je pionirska vrsta. Omogućuje staništa divljim životinjama. Zbog bora su se javile vjeverice, kune zlatice, ptice. Sve u svemu, smatram da je napravljen EKOCID S MARJANSKOM ŠUMOM.
Uloga ptica u sukcesiji autohtone šume na Marjanu
Pionirske vrste su alepski bor, crni jasen, somina (eumediteran), a potom i crni bor crni jasen i smrika u submediteranu. Sjemenke bora mogu preživjeti 4 mjeseca bez ikakvog zalijevanja. Alepski bor je najbolja vrsta za pošumljavanje. Lako se zapali, ali to mu je način kako se širi.
Na Marjanu se na Benama ispod borova može vidjeti crnikova šuma. Ona se javila prirodnom sukcesijom. Taj se proces odvijao spontano, ptice su odigrale “ulogu” šumara.
Na Marjanu je došlo do obešumljavanje u područjima sječe. Neki borovi su bili bolesni, a neki zdravi. Oslobodili su se putevi za žičare. Proces izvlačenja borovine je samljeo autohtonu šumu. Već nakon mjesec dana imamo područja erozije tla i tako smo se vratili na stanje prije 120 godina. Članovi kriznog stožera su nazivali ovu šumu makija. Ako zasječete samo visoku šumu, bez da se dira vegetacija ispod, to je sačuvano šumsko tlo. Stabla tu neće biti tako visoka, ali sačuvalo se bogato šumsko tlo. Crnika i zelenika će rasti 2 do 3 metra, a neće doći do prirodnog maksimuma oko 20 metara.
Od Bena do Instituta bio je najvrjedniji dio marjanske šume jer se tu događao klasični primjer sukcesije u autohtonu šumu, i tu je najveća tragedija posljednjih događanja. Crnika živi više od 1000 godina, kada se ona posiječe dolazi ili do erozije ili do makije.
Primjeri dobrih šuma u Dalmaciji
Na Pagu se najbolje vidi kako izgleda krajobraz bez vegetacije, tamo je u potpunosti uništen pokrov. Šuma Dundo na Rabu je najčuvanija šuma u Hrvatskoj. Šumari je pokušavaju proširiti u originalnu šumu. U Zagori se prirodna sukcesija počinje urastanjem smrike u zapuštene pašnjake, nakon čega se urastaju autohtone listače (medunac, crni jasen, bijel grab…). Cijela sukcija može potrajati 100 ili više godina. U Zagori, u Sinju kod Suhača, postoji rijedak primjer šume gdje je medunac narastao do 25 metara. U Biogradu n/m postoji šuma Soline gdje raste crnika koja je izrasla ispod alepskog bora. Postupno se uklanjaju borovi koji su u fazi starenja. U Trogiru postoje stabla crnike stara do 200 godina u tamošnjem parku. Na Kozjaku postoji Sućurački gaj, radi se o niskoj šumi panjače crnike. Šuma u blizini doma je visoka i rastu penjača, crnika i medunac.
Nestručno obaranje borova
Kada dođe do nestručnog obaranja borova, dolazi do potpunog uništenja crnikove šume. Blizu Bena je šuma crnike samljevena i to je najveća ekološka katastrofa koja se mogla dogoditi u marjanskoj šumi. Stabla su vučena preko autohtone šume i to je problem. Već sada je došlo do erozije tla jer je autohtona vegetacija potpuno obrisana.
Nitko nema mandat da uništi marjansku šumu niti pod izlikom spašavanja od potkornjaka, osobito ako se to radi stihijski i neplanski. Bilo je tragično i komično kada je Krizni stožer pozvao medije i jednom krošnjom su rovali po tlu, uništavajući autohtonu vegetaciju. Šumarska inspekcija do danas nije došla na Marjan. To što se događalo, događalo se svim nama. Volio da ljudi kažu da je marjanska šuma dio njih – zaključio je profesor Smodlaka.
U drugom dijelu predavanja posjetitelji su mogli postavljati pitanja, o čemu ćete moći uskoro pročitati u sljedećoj objavi.
