Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane, u čijem prvom dijelu detaljno predstavlja splitske osobenjake koji su desetljećima bili nezaobilazan dio gradskog života.
Među njima su bili razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni i vagabondi.
Neki su bili predmet gradskog zadirkivanja, dok su drugi upravo svojim britkim jezikom, domišljatošću i osebujnim nastupima ismijavali Splićane i svakodnevicu oko sebe.
Borčić među njima izdvaja Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge.
Ovo je priča o nekima od njih.
Adam je nasamario cijelu masu na Rivi
Jedan od poznatijih splitskih redikula iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bio je čuveni Adam.
Bio je visok, crn i uvijek zalizane kose, koja mu je ponekad prekrivala jedno oko. U gradskim pričama posebno je ostala zapamćena njegova batuda na Rivi.
Adam bi se naslonio na kameni zid uz more i počeo ga gurati poput Sizifa. Napinjao bi žile i mišiće te neprestano uzvikivao:
– Izađi, izađi!
Potom bi se nakratko uspravio kako bi se odmorio, pa bi ponovno počeo gurati zid i vikati istu rečenicu.
Njegovo ponašanje privlačilo je sve više znatiželjnika. Ljudi su se okupljali oko njega, gledali prema moru i pokušavali provjeriti skriva li se doista netko ili nešto ispod zida.
Kada bi procijenio da se okupio dovoljan broj promatrača, Adam bi pustio glasan „vjetar“ i mirno nastavio svojim putem.
Zanimljivo je da se ista batuda pripisivala i jednom dubrovačkom oriđinalu, a poslije i Pajdi.
Policajac ga je progonio, a Pajdo je promijenio „nadležnost“
Mirko Perić, poznatiji kao Pajdo, još je u mladosti postao hodajuća splitska legenda.
Od ranih se dana odao piću, ali nije pripadao osobenjacima koji su bili tek laka meta izrugivanja. Kod Pajde je često bilo upravo obrnuto – on je ismijavao, provocirao i svojim odgovorima razoružavao ljude oko sebe.
Kada bi popio malo više, držao je čuvene govore koje je često započinjao obraćanjem:
– Govedo!
Njegova duhovitost, prema zapisima Gorana Borčića, nije bila samo običan geg niti uobičajena splitska zafrkancija.
Bila je promišljena i često su je mogli razumjeti samo oni koji su i sami imali razvijen smisao za humor.
Pajdo je znao mrtav pijan teturati gradom, a ljudi su mu rado plaćali piće jer nikada nisu znali kakva će dosjetka ili scena uslijediti.
Poseban je odnos imao s policajcima.
Jednom je policajac trčao za njim i vikao:
– Stani, Pajdo!
Pajdo mu je bez zaustavljanja odgovorio:
– Stani ti, tebe ne vataju!
U drugoj poznatoj zgodi policajac ga je progonio sve do Rive. Kada više nije imao kamo, Pajdo je skočio u more.
Zbunjeni policajac ostao je na obali, a Pajdo mu je iz mora povikao:
– Ko te jebe, sad sam pod nadležnošću Lučke kapetanije!
Pajdo je preminuo 2008. godine, upravo na blagdan svetog Dujma, u 66. godini života.
Još u doba socijalizma sam je sebe uvrstio među najveće povijesne ličnosti jednom od svojih najpoznatijih izjava:
– Umra je Marks, umra je Engels, umra je Lenjin, a u zadnje vrime ni ja se nešto ne osjećam dobro.
Mare Žebon nije ostajala dužna ni na najbezobraznija dobacivanja
Među znamenitim splitskim osobenjacima posebno mjesto pripada Mariji Bačić, poznatijoj kao Mare Žebon.
Bila je prepoznatljiva gradska pojava, često snažno našminkana i rumenih obraza, a o njezinu životu kružile su brojne priče.
Govorilo se da joj je „radno mjesto“ bilo u Đardinu ili na bedemu kod stare bolnice.
Borčić navodi da je bila poznata i po tome što bi prišla zaljubljenom paru dok se ljubi, uhvatila muškarca za „zvončiće“ i sve popratila prikladnim komentarom.
Često bi zapjevala partizansku pjesmu Po šumama i gorama, a jedan poznati splitski nogometaš i vlasnik kafića kod Pjace šalio se da je drugarica Marija Bačić bila bolničarka u 20. brigadi 26. dalmatinske divizije.
Neko je vrijeme boravila u takozvanoj kući duhova u povijesnoj jezgri, trokatnici poznatoj kao kuća Maleš u Alješijevoj ulici. Živjela je i u izbi na vrhu Kamenite ulice u Velom Varošu.
Mare je prihvaćala dobacivanja prolaznika, ali je znala odgovoriti brzo i vrlo lukavo.
Jednom su je upitali:
– Mare, je li imaš nove mudante ili nosiš još one stare od vriće?
Bez mnogo razmišljanja odgovorila je:
– A ne znan, tribalo bi pogledat.
Takve su dosjetke bile razlog zbog kojeg splitski osobenjaci nisu ostali zapamćeni samo kao neobične gradske pojave.
Oni su bili živi dio grada, ljudi koji su ulice, trgove i rive pretvarali u vlastitu pozornicu. Njihove su priče desetljećima prenošene usmenim putem, često mijenjane i nadopunjavane, ali su upravo zahvaljujući takvim zapisima sačuvane od zaborava.
Adam, Pajdo i Mare Žebon pripadali su Splitu kakav je teško zamisliti bez batuda, zadirkivanja, prkosa i humora kojim se odgovaralo čak i onda kada život nije bio nimalo lagan.