U uspomenama hajdukologije i splitske nogometne boemije, od koje su najveće koristi ipak imali šankeri Splita, pa dalje Jadranskom magistralom kroz naša mista i dugom cestom kroz Zagoru, naravno, ni dalmatinski otoci ne bi ostali žedni. Ono kad nam vino krene, a sjećanja teku... I dvije su navijačke tuge, pregoleme...
Dvije utakmice. I nije Hamburger, on je već poseban mit, kao labuđi pjev "Zlatne generacije", čak i posve nove Ivićeve momčadi, tog velikog znanstvenika nogometa.
Saint-Étienne i Ljubljana, igrom slučaja oba u zelenoj boji. Točnije, sudac Maksimović. Dvije su priče koje smo od ćaća upijali prije spavanja, dvije su tuge, dva prokletstva i rađanja dišpeta. Dva kamena međaša koja će nas odrediti u našim formativnim godinama.
I nećemo sada o Saint-Étienneu, zbog kojeg smo zamrzili zeleni dres i sjetimo ga se kad god kupimo nešto od onog finog francuskog brenda "Le Coq Sportif", s onim pijetlom u trokutu. Nećemo ni o kiši na Starome placu, koja još uvijek tugu generacije isprati ne može, ni o goropadnom Šurjaku kako vijori kosom preko livog krila, a Francuzi ostaju u blatu. Ni o tri šampanjca tadašnjih splitskih faca u kafiću u Saint-Étienneu, za tri gola naše prednosti. Pa ni o sjajnom Mićunu Jovaniću, velikom igraču, i 1:1 u 60. minuti. Ni o nestanku struje na francuskom stadionu i nekim čudnim okolnostima. Sve ćemo to ostaviti za jesen.
Danas ćemo o "Slučaju Maksimović" i jednoj velikoj nepravdi.
Na sutrašnji dan, 11. srpnja 1976., dakle prije 50 godina, igralo se zadnje kolo prvenstva bivše države.
Mrtva trka Hajduka i beogradskog Partizana.
Bodovno poravnati na 48 bodova, ali "bijeli" imaju daleko bolju gol-razliku, čak plus 10. Ako Hajduk pobijedi OFK Beograd na Karaburmi, a Partizan Olimpiju u Ljubljani, bit ćemo prvaci. Te sezone već smo osvojili Kup i zaokružili bismo pohod Zlatne generacije s tri uzastopne duple krune, što nikada nikome nije uspjelo.
Hajdukova "Zlatna generacija" Jerkovića, Šurjaka, Mužinića, Žungula i Buljana s jedne, a beogradski "crno-beli", s Bjekovićem, Vukotićem, Trifunovićem, Zavišićem i Rešadom Kunovcem s druge strane, jurišali su na titulu.
Ivićevu Hajduku bila bi to treća uzastopna dupla kruna, kojom se ovaj velikan trebao oprostiti prije odlaska u slavni Ajax.
E sad, kako je tako kasnio finiš prvenstva i ušao debelo u ljeto? Naime, u lipnju se igrao završni turnir Eura u Beogradu i Zagrebu. Bijeli su bili okosnica Bićine reprezentacije, čak sedmorica reprezentativaca. Od Partizanovaca samo Momčilo Vukotić. Što nas je sve skupa malo i iscrpilo, pa i izbacilo iz Ivićeva drila.
Sve u svemu, Hajduk je remizirao na Karaburmi s OFK-om 1:1. Gol za "bijele" glavom je zabio Luka Peruzović.
Partizan je gostovao kod Olimpije za Bežigradom, tamo gdje će Ivica Mornar 17 godina kasnije zabiti velikom Ajaxu, u osvit hrvatske državnosti.
Dakle, kao sudac odlučujuće utakmice zadnjeg kola prvenstva između Olimpije i Partizana delegiran je Dušan Maksimović iz Novog Sada. Poznat kao žestoki partizanovac. Eto, i to se radilo. Pa džaba onda 6:1 usred Beograda i ona Ivićeva: "Bit ćemo prvaci ako nam dozvole." Džaba naš Slavko Luštica na klupi Zmajčeka i dobra priprema i "galvanizacija" igrača Olimpije, pa i crveni karton i borbenost hajdukovca Gorana Jurišića u ulozi centarfora Ljubljančana.
Devedeset minuta isteklo je u Ljubljani. Rezultat je 0:0. Hajdukovci slušaju prijenos iz Ljubljane okupljeni na centru Karaburme. Sve je spremno da se otvori šampanjac.
Sudac Maksimović produžio je utakmicu sve do 93., 94., 95., pa, kažu, i 97. minute, koliko je god trebalo da Nenad Bjeković postigne gol za 1:0 i tako ugasi naše snove o trećoj uzastopnoj duploj kruni. Čak su drugo poluvrijeme u Ljubljani počeli kasnije kako bi imali kontrolu situacije. Tada nije bilo službenog produživanja kao danas i sve je bilo u rukama jednog čovjeka. Ovaj put očitog partizanovca – suca Maksimovića.
I dok su niz Pogradinu u Baškoj Vodi odjekivali prijenosi, a mi dica slušali: "Hajduk je prvak... Ne, ne... Partizan je prvak..."
Razbijali su se te večeri tranzistori. Ovaj autor zna barem za dva. Jedan je razbio naš voljeni Dražen Mužinić Frfa na centru Karaburme, gdje se skupila bijela ekspedicija, a drugi legendarna i neprežaljena Zdravka Krstulović na Kašteletu, gdje je glumačka ekipa slušala prijenos, prekinuvši probu predstave "Čovik, zvir i kripost", puno prije nego što će moja malenkost i barba Boris Dvornik postati dio te Pirandelove i Vančine komedije, kojoj će Boris godinama kasnije dati jednu posebnu dimenziju.
Nazvali smo Dražena Mužinića, koji je za Dalmaciju Danas izjavio:
"Ta utakmica u Ljubljani trajala bi sve dok Partizan ne bi dao gol. Oni bi je produžili dok im je god trebalo. Sjećam se da smo zajedno trener, igrači i članovi Uprave koji su bili s nama u Beogradu slušali prijenos zadnjih minuta iz Ljubljane. Trajalo je to čitavu vječnost..."
I tako nam nisu dozvolili biti prvaci. Baš kako se naš veliki trener Tomislav Ivić i pribojavao.
I koliko god smo tada kao klub imali sve, osim infrastrukture, mada je i Stari plac davao jednu posebnu draž. Publika, natiskana tik uz teren, dobivala je utakmice. Pa kako mi je i ćaća Jure znao govoriti: "I Hamburger bi prošli da se igralo kraj Plinare."
Dakle, jedna "Zlatna generacija", koja je s vrhunskim trenerom Ivićem i predsjednikom Kiriginom zajedno rasla u veliki klub, nije uvijek mogla dobiti bitku s beogradskom administracijom.
Prijetilo se onda iz Doma Hajduka žalbom UEFA-i, pa i istupanjem iz lige, ali ništa od toga.
Poslije su splitski novinari pisali da se vrijeme sada mjeri po Maksimoviću i da je sudio "Dušan Maksimalno". Ali splitski humor i vic nisu mogli biti melem na ranu i nepravdu koja, eto, boli i danas.