Sve je počelo pred kućom u dalekom Saint Louisu. Dva bračna para, susjedi i prijatelji, sjedili su i razgovarali o putovanjima. Tema je to koja se među njima često nađe na "dnevnom redu". Jedni od njih, otkrivaju nam, posebno vole putovati Europom, a kada biraju odmor, najradije odlaze negdje uz more. Prije nekoliko godina bili su i u Hrvatskoj.
"E, to je priča za sebe", kažu nam uz smijeh.
Po pogledima koje su razmijenili bilo je jasno da Hrvatsku pamte po dobrome. Htjeli su se vratiti pa su te večeri, čakulajući sa susjedima pred kućom, predložili:
"Zašto sljedeći put ne bismo išli zajedno?"
Tada se javio Mike.
"Pa moji su preci iz Hrvatske, točnije iz Splita. Iz Žrnovnice", doznajemo.
I to je bilo to. Od jednog običnog razgovora pred kućom do konkretnog plana nije trebalo dugo.
Nekoliko mjeseci poslije dva bračna para iz Saint Louisa prešla su tisuće kilometara i stigla u Split. No nisu tražili smještaj uz Rivu, Bačvice ili negdje u centru grada, kako biste možda očekivali od četvero Amerikanaca koji u Dalmaciju dolaze na gotovo dva tjedna odmora.
Odabrali su Žrnovnicu.
Još zanimljivije, smještaj su sami pronašli na padinama Mosora, upravo u zaseoku Amižići. Isto prezime nosili su Mikeovi preci, a upravo odatle, prema podacima koje je uspio prikupiti, potječe njegova obitelj.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kad smo čuli cijelu priču, moram priznati da mi je prvo prošlo kroz glavu koliko čovjek mora biti znatiželjan, ali i uporan, da bi nakon toliko godina krenuo preko oceana tražiti tragove ljudi koje nikada nije upoznao.
U Žrnovnicu su stigli pretposljednjeg dana srpnja. No prije nego što su spakirali kofere, mjesecima se istraživalo, dopisivalo i planiralo.
Mike Roderfeld, potomak Amižića, čije se prezime u Americi s vremenom počelo zapisivati kao Amizich, iz Saint Louisa je pokušavao složiti obiteljsko stablo. Tražio je imena, godine i podatke o precima. Njegova prijateljica i susjeda Jessie preuzela je drugi dio posla, pokušala je pronaći ljude u Žrnovnici koji bi mogli znati nešto više.
Mike nam kaže da mu je u tome jako pomogla i da joj je na tome neizmjerno zahvalan.
Jessie je preko Facebooka pronašla Žrnovnica.hr, lokalnu grupu koja okuplja Žrnovčane i prati svakodnevicu njihova mista. Javila se porukom, objasnila tko dolazi i što pokušavaju pronaći, a ubrzo su joj se počeli javljati ljudi s informacijama.
Kontaktirala mnoge preko messengera, a onda je stigla u Žrnovnicu
Preko Messengera stupila je u kontakt s nekoliko Žrnovčana spremnih pomoći. Među njima je bila i Darija Bujas.
"Najprije smo razmijenili jako puno poruka. Bili su to mjeseci priprema, istraživanja i dogovaranja. Baština je dio koji me posebno zanima, volim istraživati i zapisivati priče našega kraja, pa sam se stvarno potrudila pronaći što više informacija i pomoći im koliko god mogu", priča nam Darija.
A onda je došao 30. srpnja i Amerikanci su stigli.
Dan nakon, Darija im je od srca odlučila pokazati ne samo Žrnovnicu nego i širi kraj. Provela ih je najprije od Stobreča i Žrnovnice, preko Srinjina i Tugara, sve do Gata. Bio je to cjelodnevni đir koji je završio tamo gdje smo ih zatekli i mi, uz rijeku Žrnovnicu, u restoranu Familija.
Tu smo sjeli za stol i krenuli od početka.
Pričalo se o Amižićima, odlasku u Ameriku, ljudima koji su ostali u Žrnovnici, dokumentima koje je Mike pronašao, ali i rupama u obiteljskom stablu koje još nije uspio popuniti.
Mike, naime, nije došao praznih ruku
Najkonkretniji trag koji je imao vodio je do Marina Amižića, rođenog 24. listopada 1886. godine u Amižićima. Marin je 1906., s dvadesetak godina, otišao u Sjedinjene Američke Države. Ondje se i prezime počelo zapisivati drugačije, Amižić je postao Amizich.
Mike je prije dolaska uspio doći i do podatka da su Marinovi roditelji bili Mate Amižić, rođen 1855. godine, i Anica Sinovčić, rođena oko 1860.
Tu stvari postaju zamršenije.
Podaci koje je pronašao upućuju na mogućnost da su Matini roditelji bili Ivan Amižić i Margareta Aljinović, dok bi Anica mogla biti kći Ivana Sinovčića i Marije Aljinović. Taj dio obiteljskog stabla, međutim, još nije potvrđen.
A onda nam Darija objašnjava još jednu stvar koja potragu dodatno komplicira. Nije dovoljno pronaći samo prezime Amižić.
Ćuketa, Ićanovi, Kružini, Amiđa i Kiklini...
U Žrnovnici je postojalo više grana obitelji, a razlikovali su ih i po starim obiteljskim nadimcima: Ćuketa, Ićanovi, Kružini, Amiđa i Kiklini. Upravo bi jedan od tih nadimaka mogao biti važan u pokušaju da se utvrdi kojoj je grani pripadala Mikeova obitelj.
I tu je ozbiljno istraživanje te večeri nakratko otišlo u sasvim drugom smjeru.
Moram priznati da mi je Mike čim sam ga ugledala izgledao nekako poznato. Nisam znala objasniti zašto, ali njegove crte lica podsjećale su me na nekoga koga sam već vidjela.
Pa smo krenuli po fotografijama.
Gledali smo današnje Amižiće iz Žrnovnice i uspoređivali ih s Mikeom. Oči, nos, osmijeh, oblik lica... Netko bi pronašao sličnost, drugi bi je odmah osporio, pa bismo otvorili novu fotografiju i krenuli ispočetka. Naravno, obiteljsko stablo tako se ne može dokazati. Ali nakon svih godina, datuma i imena bilo je zanimljivo barem na trenutak tražiti odgovor i na licima ljudi koji danas žive u mjestu njegovih predaka.
Konačan odgovor te večeri ipak nismo pronašli.
Nije se pojavio dokument koji bi povezao sve Amižiće niti je Mike uspio sa sigurnošću utvrditi kojoj grani pripada njegova obitelj. Ali upoznao je Žrnovnicu, prošetao krajem iz kojeg su njegovi preci otišli u Ameriku, upoznao ljude koji i danas nose prezime Amižić, a susreo je i rođaka Špira Vlaića.
Upravo ih povezuje obitelj Amižić, Špirova majka djevojački se prezivala Amižić, pa se i na toj strani obiteljskog stabla pojavila rodbinska veza koja je Mikeovu potragu učinila još zanimljivijom.
"Za prvi dolazak nije malo", kaže nam Mike.
Potraga se nastavlja
A ni njihov odmor nije završio u Žrnovnici. Četvero prijatelja nastavilo je put sedmodnevnim krstarenjem Jadranom, nakon čega ih je čekao odlazak na jug Hrvatske.
Mike je imao još jednu adresu koju je želio istražiti Cavtat.
Ondje više nije tražio Amižiće. Trag ga je vodio prema obitelji njegove prabake i drugom dijelu obiteljskog stabla.
Iz Žrnovnice je tako otišao bez konačnog odgovora na pitanje koje ga je dovelo pod Mosor. Ali sada barem zna kako izgleda mjesto čije je ime godinama gledao uz imena svojih predaka, upoznao je dio rodbine i ljude koji su mu obećali pomoći u daljnjoj potrazi.
A hoće li se među starim imenima, obiteljskim nadimcima i dokumentima jednom pojaviti i ona karika koja nedostaje?
Vidjet ćemo. Mike je, čini se, tek počeo "kopati".