Imali smo navijačku pjesmu koja je nastala u Vodicima, imali smo klub, igrače, zastavu kluba, veliku podršku medija, ali nije bilo navijača. Vjerojatno zbog toga što nije bilo ni utakmica, ni tradicije hokeja u Splitu.

Odlučili smo u klubu svi pozvati naše obitelji, prijatelje i preko medija ljude da dođu dati podršku splitskim bilima, al ovaj put hokejašima na Poljudu. Došlo je stotinjak ljudi vidjeti o čemu se radi. Dio je ostao s vanjske strane ograde zbog propusta u organizaciji te sam im podjelio isprintanu navijačku pjesmu, jedinu što smo imali. I poveo navijanje.

Čas sam bio na tribinama s navijačima, čas s novinarima, čas s igračima, čas s legendarnim profesorom koji me je poslije toga još dva puta bacio na ispitu. Mislio sam da su mi se svi snovi ostvarili.

Za to sve organizirati trebalo je minimalno tri tjedna. Tada sam radio u vojsci, zbog jednog i drugog imao sam veliki stres, pa mi je psorijaza opet podivljala i ja ponovno odem na bolovanje i posvetim se menadžiranju hokeja. Neke cure su napravile male zastavice , a neki ljudi ponjeli onaj vrtuljak što kad vrtiš stvara buku tako da je tu bilo i ljudi i instrumenata i navijačkog duha i zastava. Kažem novinaru Slobodne Dalmacije kad me pitao tko su oni, “to su SPARTAKUSI.” Tako je i napisao.

Prvi vođa navijanja bio je Mate Franičević, momak s mnogo žara i srca, momak koji nažalost nije više na ovom svijetu, ali zauvijek jest u srcima svojih hokejaša.