Podijelite

Ispred sebe smo imali atomsko sklonište u koje ni djelatnici grada Splita pod čijom je ingerencijom prostor nisu rado ulazili. Radije su mi samo dali baterijsku svjetiljku i ključeve i rekli sretno Nikola, vidimo da voliš to što radiš, ali u ovaj prostor ti je bolje ne ulaziti.

Ušli smo punac Miro, trudna Vanja i ja. I dobijemo prostor u Tijardovićevoj 2 u najam. Imao sam ključeve, ali ne i znanje što dalje napraviti s prostorom. Ipak sam ja trener, a ne građevinar. Trebalo je napraviti elaborat radova, nacrte, troškovnike, izvođače radova, skupljati ponude, sve firme su morale biti specijalizirane. Većina majstora s kojima sam dogovorio je osjetila moje neiskustvo pa su me muljali sa zadanim rokovima, a svi radovi su ovisili jedni o drugima te ih nisam nikako mogao uskladiti.

Punac mi je odlučio pomoći te je dogovorio sastanak sa svima. Tko želi raditi u ponedjeljak u deset sati. Napokon su svi meštri bili na jednom mjestu, svi su gunđali, ali gle čuda svi su došli raditi. Bio sam oduševljen kako ih je moj Miro uglazbio. Održao je motivacijski govor i nastala je čarobna kohezija. Radovi su krenuli korak po korak.

Za nacrt prostora i 3D skicu mi se besplatno stavio na raspolaganje Edo Šegvić kojem sam trenirao unuku. Dida Edo, pun ljubavi za svoju unuku htio nam je sve napraviti, čak i kad je mala stala s treninzima, on je i dalje bio tu. Prijatelj Robert Radica, koji mi je predavao na sportskom menadžmentu, napisao je članak o budućoj Sportskoj Akademiji Sparta u srcu Pujanki koji je svima prošao kroz oči. Tada mi se javio direktor kompanije Max&Moris kojem su nekolicini prijatelja djeca trenirala kod nas u klubu tada. Jednom davno nas je bio odbio za donaciju, bio nam je odobrio napraviti stol nakon što mu pošaljemo skicu. Budući da nam do tada nije puno ljudi pomoglo, to nam se učinilo kao prilika te smo napravili stol s hrpom ladica, nekoliko ulaza za stolicu i s tri kata polica. Tada nas je odbio i rekao da to nije stol nego avion čemu se i dan danas smijemo. Pratio nas je i vidio da smo stvarno korisna priča za društvo te me nazvao i rekao da nam želi pomoći i popratiti nas u radu.

Mojoj sreći nije bilo kraja, to su ljudi koji su stvarno sposobni sve učiniti. Iduće jutro došla je delegacija na izvidnicu, a tjedan iza dva velika kamiona puna namještaja, laminata, polica, šanka, uredskih stvari. Izašla je momčad od jedanaest igrača kompanije Max&Moris, svi u radnim kombinezonima sa svojim bušilicama, čekićima, ubodnim pilama i cirkularima. Tih jedanaest anđela u kombinaciji s ostalim ljudima iz drugih firmi brojalo je trideset ljudi koji rade po prostoru. Mene je nosilo, mislio sam, eto svi snovi se ostvaruju. Iz kompanije Max i Moris nisu mi dali ni da kavu platim, donili su pečeno janje, piće i dobru volju. Baš su tili pomoći.

Tih jedanaest anđela, nije da su to morali, u slobodno vrijeme su ostajali. Isto tako nije ni da je direktor morao raditi, pa on ima radnika koliko mi članova, a sa svakim čovjekom je bio četveronoške na podu i sklapao laminat kao da ga sebi doma radi. Kad je posao bio gotov, ostali bi po sat vremena družiti se s nama. Spartin vlak je sve stabilnije vozio ojačan novim prijateljima.

Jednog dana Moka je rekao: “Prijatelju, slušaj, logo smo ti promijenili”, jer sada imamo zajednički logo s njegovom kompanijom. Pogledao sam ga u oči i rekao: “Nisi mi promijenio logo nego vjeru u ljude.”



Podijelite

Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime