Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Posljednji splitski konte koji je fešte pretvarao u spektakl
Konte Šime Capogrosso Cavagnin bio je začin svake fešte u Splitu. Nekada elegantan i nepopravljiv ženskar bio je obožavan zbog svoje široke ruke. Studirao je farmaciju, ali nije završio studij. Bio je visok, simpatične vanjštine, kulturan, duhovit i uvijek dobro raspoložen. Privlačio ga je avanturistički život, ali bio je okorjeli neženja, što nikako ne znači da nije volio žene.
Kada je prestao biti dobra partija za brak postao je organizator veselog gradskog života. Ljeti je nosio suncobran, a zimi neizostavni bagulin sa srebrnom ručkom. Izlazio bi iz svoje palače blizu stare općinske Vijećnice na Gospodskom trgu na doručak u Orfeum ili Sala maggiore hotela Trocolli. Nije imao neke čvrste političke stavove već je bio sette bandieri. Često je putovao u Trst, Veneciju, Rim, Milano, Firencu ili u Beč i Pariz obnoviti garderobu.
- Poslije gostovanja talijanskih kazališnih diva odabrao bi sebi koju glumicu, balerinu ili pjevačicu s kojom bi se ponosno šetao gradom. Kad bi mu bilo dosadno pozvao bi društvo u svoju vilu s velikim parkingom u današnjoj Kavanjinovoj ulici gdje bi priređivao velike zabave. Njegovom smrću koja ga je zadesila u Prvom svjetskom ratu prestala je muška loza te aristokratske obitelji, a Split je izgubio svog posljednjeg dragog konta.
Još jedan konte pripadao je onim splitskim tipovima koji su privlačili pažnju, naročito svojim oblačenjem. Bio je to Konte Giovanni Grisogono, član jedne od najstarijih splitskih plemićkih obitelji. Nosio bi po sedam, osam godina uvijek istu eladu". Onda je bolji svijet nosio velade i bonžure, a ne jakete i nije se moglo zamisliti da se vidi ni jednoga konta u jaketi.
Rendićeva posljednja šala: liječnicima je obećao vic, a onda zauvijek utihnuo
U galeriji najpopularnijih Splićana reprezentativno mjesto su zauzeli kipar Ivan Rendić i lirski tenor Noe Matošić kojega su zvali Spliski Slavuj. Oba su umjetnika bila i majstori od šale. Rendić je bio poznat po svom vedrom raspoloženju i neiscrpnom humoru i nitko tada u Splitu nije fanatičnije živio za svoje šale kao Rendić.
- Rendić je svoju duhovitost sačuvao do posljednjeg trenutka života. Kada je osjetio da u luminu ima još samo malo ulja prekinuo je pričanje jednog vica i rekao liječnicima da ga ostave nekoliko minuta da se odmori pa će im ispričati nešto od čega će se valjati od smijeha. Kada su se vratili našli su ga mrtva. To je bila posljednja šala duhovitog kipara.
Čak se i smrt našalila s umjetnikom Rendićem na njegov način. Imao je dva sprovoda, a nad njegovim lijesom u splitskoj mrtvačnici prepirali su se Supetrani i Splićani oko toga čiji je on umjetnik. Dva puta je sahranjen. Njegov sin Dunav, u posuđenom fraku i cilindru, primao je žalovanja u jednoj splitskoj krčmi, uz crno vino, jer bijelo navodno nije bilo simbol korote.
Spliski slavuj, Ive Jarebica i trik s konopcem koji su svi pamtili
Ive Jarebica bio je puna tri desetljeća između dvaju ratova glavni splitski dobavljač divljači iz Dalmatinske zagore. Zbog toga je bio tada najpoznatiji poslovni partner ne samo svih gostionica i hotelijera nego i domaćica. Kada nije bilo divljači nosio bi tukce, a ponekad i duhan. Uvijek je đerdan svojih ptičica vezao na što tanjem konopcu da se kupcu učine težima nego što ustvari jesu. Tanji konopac bio se lako urezao u prste što je bio njegov lukavi trik. Dobio je nadimak po jarebicama koje je dobavljao, pa je po njemu prozvana i posebna rubrika u splitskim humorističnim novinama Štandarcu.
Noe (Noje) Matošić zvan Spliski slavuj je stekao slavu kao pjevač, ali njegov pjevački talent bio je tek njegova sporedna nadarenost. Splićani ga se rado sjećaju kao jednog od svojih najduhovitijih građana, velikog pripovjedača, koji, nažalost, nije za sobom ostavio pisana traga.
Bio je privlačan muškarac i žene su za njim ludovale. Viceve je sipao lako u jednom mahu i iznenada. Njegove fabule nerijetko su objavljivali i splitski humoristični listovi tog vremena. Smatra se da je i veliki splitski humoristični pisac Marko Uvodić obilato upotrebljavao Nojevu duhovitost u svojim novelama i pričicama.
Dunav Rendić sin poznatog kipara, osobenjak, sanjarskih plavih očiju i duge kose pod slikovitim šeširom širokog oboda prodavao je svoja platna po splitskim dućanima na Mihovilovu trgu i oko peškarije. Bio je boemski drug pjesnika Tina Ujevića za stolom famozne Kolombatovićeve kavane kod Mihovilove širine. Dunav je uresio tu poznatu kavanu naslikavši mnoštvo zanimljivih predjela Splita.
- Na jednoj je strani zida naslikao Peristil, a na suprotnoj Hrvojevu kulu, marinu, motiv s Marjana i još neke druge slike. Živio je u potkrovlju kuće u Križevoj ulici na broju 51, a cijeli zid njegovog potkrovlja je bio oslikan neobičnom slikom koju je nazvao Rat nad Splitom.
Godine 1941. je u Zagrebu otvorio svoju stalnu Izložbu slika na uglu Preobraženske ulice i Ilice, pod otvorenim nebom. Tvrdio je da je prodao 500 slika. Taj nepriznati slikar bio je jedan od glavnih junaka tragikomične splitske legende između dva rata. Jedan od onih koji su svojim upadljivim prisustvom pružali Splitu našminkano lice klauna.
Boemi, čudaci i donžuani: ljudi zbog kojih je Split imao dušu
Jedan od onih za kojega se može reći da je na svoju ruku bio je i Englez Arturo Ružička, inače vrlo vrijedan i poduzetan čovjek. Stanovao je i imao mali dućan s malom terasom na prvom katu nakon završetka Prvog svjetskog rata na sjeveroistočnom uglu Narodnog trga i Bosanske ulice. U prizemlju je prodavao šivaće strojeve, dok je na prvom katu bio frizerski salon. On je sam živio na drugom katu. Nije trpio nered, ali ni nečistoću gradskih ulica.
- Kako je bio neženja sve slobodno vrijeme je provodio vani i rado je sudjelovao u bučnom životu gradskih ulica i trgova. Oko ponoći, ali i kasnije, došao bi kući i prvo svratio u svoj dućan gdje bi započinjao razgovor s tišinom noći. Pričao bi sa skrivenim provalnikom i zavirio u sve dijelove trgovine, pogledao bi svaki kutak i kad bi pobjedonosnim pogledom prešao preko čitava dućana ugasio zatim svjetlo i dobro zaključao vrata na kraju bi rekao "Moj Arturo, bon riposo, a sada moš slatko zaspat".
Mitre Karaman je živio gotovo jedno stoljeće voleći mnoge i voljen od mnogih, između Bačvica i Marjana, Rive i Mosora, šireći oko sebe radost. Godinama, sve do njegove smrti, na svaki njegov rođendan su mu dolazili učenici osnovne škole na Bačvicama noseći mu cvijeće, male darove i velike želje. Priznao je da ljudi ne lažu kada kažu da je Mitre bio najveći donžuan u Europi. Volio je prirodu i ptice, a najviše harmoniju ženskih oblika.
- Bio je član svih hrvatskih društava u Splitu, glazbar u Narodnoj glazbi, gimnastičar, lovac, planinar koji je imao mnogo ostalih hobija. Po zanatu je bio vrsni preparator ptica i životinja, a za Prirodoslovni muzej je pripremio zbirku od 70 balzamiranih ptica i životinja. Umro je 1. veljače 1963. godine u Viškoj ulici u 95. godini. Čovjek je to koji je imao brojne trofeje koje je dobio zbog prepariranja za muzej u Beču.
Ovaj Splićanin se usudio trkati sa rerom do Sinja. Bio je brži 13 minuta i dočekan je ovacijama