Košarkaški Split i brojni prijatelji opraštaju se ovih dana na društvenim mrežama od Saše Radovića, nekadašnjeg prvotimca "žutih" i sina pokojnog pokretača ozbiljne košarke u Splitu, Branka Radovića. Sašin otac Branko bio je za splitske "žute" nešto poput barba Luke Kaliterne za Hajduk.
Dok je barba Luka izgovarao po splitskim pjacetama onu čuvenu: "Mali, dođi sutra na plac", Branko Radović obilazio je splitske škole tražeći visoke mladiće, buduće košarkaše. Tako su najprije na staro košarkaško igralište na Spinutu, pa poslije u novoizgrađenu dvoranu na Gripama stigli Petar Skansi, Zdenko Prug, Rato, Lovre i Dražen Tvrdić i umalo postali klupski prvaci Europe.
Ali to je neka druga priča, kakve teško da će više i biti u sadašnjem sportu. Danas su društvene mreže pune sjećanja na Sašu Radovića, dok se brojni Splićani, pogotovo generacija koja je svoju zrelost doživjela osamdesetih godina, opraštaju od Saše, finog i naočitog momka koji je imao strašan talent i košarkaško znanje.
Bila je zima 1984. Tadašnja "Jugoplastika" tavorila je pri dnu prvenstvene ljestvice bivše države. Trebalo je spašavati goli prvoligaški život, da nas ne zadesi opet sudbina od nekoliko godina ranije, kada se ispalo iz Prve savezne lige.
Za trenera je početkom te sezone, kada su kola krenula potpuno nizbrdo, doveden Krešimir Čosić, preveliko košarkaško ime. Dozvao ga je prijatelj i nekadašnji suigrač Rato Tvrdić. Naš Rato, legenda Gripa, koji je čitav život bio uz svoje "žute".
I pokrenuo je Krešo nešto, krenulo je nabolje. Jedne zimske večeri, kada i nije bilo nekih događanja u Splitu, došao je na Gripe Zadar.
Momčad koja je igrala ono što se kaže mušku, čvrstu košarku.
"Hrabrov ti se neće moći nositi s Matulovićem i Popovićem", govorio je Rato Kreši pred utakmicu, aludirajući na košarkašku moć zadarskih bekova.
"Znam ja to i stavit ću Radovića", rekao je Krešo Čosić.
I stvarno, stavio je veliki Krešo mladog, tada devetnaestogodišnjeg Sašu u prvu petorku u prebitnoj utakmici u kojoj je tadašnja "Jugoplastika" spašavala prvoligaški status.
A nama dici, koji smo se skupljali na Gripama i navijali za "žute", baš je bilo drago što i mi imamo, poput susjedne Šibenke, gdje je već žario i palio Dražen Petrović, mladog i atraktivnog beka.
A tvrda je to bila utakmica na prepunim Gripama. Borili su se "žuti", bilo je to vrijeme dok još nisu stasali Kukoč i Rađa.
Spašavao nas je kapetan i odličan igrač Željko Poljak, pogađao Pero Vučica, skakao Ivo Bilanović...
A onda, negdje u drugom poluvremenu, Krešo Čosić opet uvodi Radovića.
"Sićaš li se kad je ono Saša uša protiv Zadra?", pitam baš jučer hajdukologa i jugoplastičara Slavena, jednog od onih poklonika "žutih" koji nije propustio nijednu utakmicu na Gripama zadnjih pedeset godina, prateći splitske košarkaše i na onim velikim trijumfima u Münchenu, Zaragozi i Parizu.
"Naravno da se sićam, kad je ono Radović izdaleka protiv Zadra pogodio 5/5, pet koševa iz pet pokušaja, na oduševljenje publike."
Sjeća se i ovaj autor. Sjedio sam u kantunu dvorane, koja je pljeskom ispratila Sašu s terena, u pobjedi "žutih" nad renomiranim protivnikom.
Pljesak se orio Gripama, ponosan je bio i njegov otac Branko Radović, uvijek uz teren i uz svoje "žute".
Mislili smo tada da smo dobili beka za naredno desetljeće, ali zdravstveni razlozi nisu dozvolili Saši Radoviću da svoj talent razvije do kraja.
Pamtit ćemo, Saša, i tebe i jednu kulturu košarke.