Donosimo vam pomalo “slučajnu” reportažu iz sela Prapatnica, jedne od četiri žedne patnice trogirske zagore. Potpisnici ovih redaka, ako ćemo biti potpuno iskreni, uputili su se napraviti reportažu s vrha Vilaje, no kako im vrijeme ove subote nikako nije bilo sklono, nisu se popeli dalje od zaseoka Bojići. Budući da dalmatinskim selima nitko ne tepa da su hrvatska Toskana, kao što se radi istarskim, po ‘difoltu’ su medijima nezanimljiva. Da se ne lažemo, sve poduže reportaže iz krajeva gdje je “vuk domaća životinja” mahom se događaju slučajno. Možda najpoznatija takva je dovela novinare u Planjane Gornje, ne zato što je istoimeno selo medijski atraktivno, već zato što je na periferiji glamurozne regate, negdje ispred Vodica, ekipa iz emisije More uzela u tegalj, hajdemo nepretenciozno kazati, danas najpoznatijeg žitelja Dalmatinske zagore, Matu Vukorepu.
Vukorepa je, ni kriv ni dužan, sublimirao sav iskon, dobrotu, otpornost i žilavost svoga kraja, dajući čak tri puta intervju novinaru starog kova Anti Graniku. Taj iskusni lisac lako je našao put do Vukorepina sela, znajući valjda napamet Arsenov ‘Posljednji tango u Đevrskama’. Nemojte se čuditi što sa svojom reportažom Granik jos uvijek drži rekord gledanosti nekog priloga iz Dalmatinske zagore na YouTubeu.
Mi ne gajimo iluziju da ce naša reportaža biti uspješna kao spomenuta, mi sa sobom nemamo čak ni kameru prilagođenu ovakvim uvjetima, ali poredbe radi, tako smo i mi, želeći doseći Crni vrh, zapravo nabasali na živopisne i bez dlake na jeziku zanimljive Prapatničane, koji su nam kazali kako se osjećaju kada ih već više od pola stoljeća političari vode žedne preko vode, kako je živjeti, poslovati i biti uspješan kada opstaješ u uvjetima u kojima je, maltene, živio tvoj šukundid. I za nevolju, i nama su Prapatničani, kao Vukorepa Graniku, mahom govorili “nemoj to pisat”. Stoga ako smo zapisali koju riječ previše, ljubaznim se seljanima unaprijed ispričavamo.
Razlog da napravimo reportažu je bilo jedno banalno pitanje koje smo uputili prvom seljaninu kojeg smo sreli. Kada parkirate vozilo i krenete se penjati prema Crnom vrhu, prvo što vam se na parkingu uz put nađe je devastirani partizanski spomenik. Na spomeniku se još daju razaznati prezimena Abaza, Bojić, Vrbat, Piteša, Kovačević, Mamić i Rogulj. To su naime i zaselci Prapatnice iz kojih su stasiti poljoprivrednici i marljivi pastiri, bez velike ratne obuke, kad je došlo “stani-pani”, krenuli u Drugi svjetski rat. Nažalost, neki se nisu vratili a na još veću žalost netko je našao razlog svojim suseljanima, za vrijeme Domovinskog rata dignuti spomenik u zrak. Stoga smo jednoga od Prapatničana, koji se kraj spomenika našao, Tonća Bojića priupitali što se seljani ne okupe i svojim djedovima ponovo ne odaju počast.
– Slušajte, prošao sam cijeli Domovinski rat, ja sam se rodio i cijeli život živio u Splitu, u bivšoj Barakovićevoj. Sada sam, da se izrazim nogometnim leksikom, na zalasku karijere, odabrao ovaj mir moga zaselka Bojići. More planinara i izletnika dolazi u zaselak na putu do vrha Vilaje i pitaju za srušeni spomenik. Što da ja njima idem govoriti kako se ne sramim ni partizanske prošlosti svojih djedova ni mog nesretnog ratnog puta. Ne znam odgovor i ne znam tko ga je rušio, ja sam u to vrijeme bio na prvoj crti, bavio se drugim stvarima, a ne partizanskim spomenicima. Shvatio bih da je na tom mjestu bio venecijanski lav pa da su ga ljudi, kao u trogirskoj Lođi, iz odmazde otukli, shvatio bih i da je Bajamontuša, jer donekle mogu razumjeti odmazdu Splićana čije su sestre i majke bile silovane, a braća i očevi ubijani od strane fašista, ali dignuti spomenik svome, za to nemam objašnjenja. E da je nama jedan devastirani partizanski spomenik najveći problem, to bi bilo ni po muke. Ovdje vam ljudi ulažu velike novce, grade kuće, bazene, nastoje revitalizirati selo, ali sluha od nadređenih jednostavno nema. Nas generacijama politika vodi žedne preko vode – govori nam Tonći.
Na našeg sugovornika se nadovezuje i njegov susjed iz zaselka, pogađate, istoga prezimena.
– Jutros čitam u tiskovini kako su Amerikanci u tri godine proveli istraživanje ima li na Marsu vode i kako se Splićani bune da im se voda za vrijeme kiša zamuti, a zamislite kako je nama. Mi pitke vode, osim u bunarima, nemamo. Moja obitelj i ja živimo kako je živio moj šukundid. Mene kubik vode dođe 50 kuna i još ti Općina ograničava koliko vode ljeti smiješ potrošiti i koliko cisterni te pripada. Zamislite, mi ležimo na vodi, a nemamo vode, samo smo desetak kilometara udaljeni od Trogira. Imate dolje dva ugostiteljska objekta. Kako je kiša, svi koji vam nešto mogu kazati bit će vam dolje. Ne morate obilaziti zaselke – kazuje nam Jozo Bojić.
Nije nam bilo druge, namjesto put vrha brda spustili smo se na cestu s kojom se iz Trogira, preko Boraje, krati put do Šibenika. U “Staroj Zagori” smo sreli Marija Pitešu, radnika splitskog Prometa i umirovljenog morskog vuka, Roka Kovačevića.
Mario je cijeli svoj radni vijek proveo u Splitu, da bi se, pripremajući se za mirovinu, vratio u Prapatnicu. Roko je umirovljeni pomorac koji je cijeloga života živio na relaciji Trogir-Prapatnica. Nakon što smo im se predstavili, nije ih trebalo puno nagovarati da otvore dušu.
– Roko je ostavio Trogir, a ja Split, vidite po govoru da mi nismo, što bi Splićani posprdno rekli, vlaji, ali nas je jednostavno vuklo doći u ovaj mir. Ovo bi, da ne pripadamo općini kojoj pripadamo, mogao biti raj na zemlji. Druga sela koja se prikazuju kao motori seoskog turizma nisu ništa bolja od naših ali je tamo mentalitet drugačiji, ljudi su pitomiji i političari očito slušaju potrebe svoga naroda. Je li žalosno da je kip Alojzija Stepinca, staza na groblju i par asfaltiranih stranputica prije svakih izbora, maksimalno što nam je ova vlast mogla dati od osnutka naše države? Ja uređujem kuću, napravit ću sebi uvjete kao u gradu ali više od toga ne mogu. Radili su plinovod, nisu ostavili priključak, lažu nas pred svake izbore da će nam dovesti vodu, nemamo nogostup uz ceste, rasvjetu su postavili i onda im je teško promijeniti sijalice, tako da su ti stupovi zapravo samo aveti uz cestu, bez ikakve koristi – oštar je bio Mario.
Roko je, za razliku od Marija bio blaži, ali i on vidi kako bi selo moglo naprijed.
– Ja sam navigavajući prošao pola svijeta i žalosno je reći da po infrastrukturi mi možemo stati uz bok zabitima koje sam ja posjećivao i gledao s visoka pred nekih četrdesetak godina. Selo koje nema pitku vodu, koje nema dućan, školu, adekvatnu ambulantu se nema pravo nadati napretku. Mario je spominjao pješačku stazu, a zamislite da je napraviti biciklističku stazu na potezu od Šibenika do Trogira, preko Boraje. Zar je to neka avangarda? Znate da biciklistički klub iz Vrpolja redovito trenira na toj relaciji? Znate li da se svjetski biciklistički klubovi spremaju na ovoj našoj ruti? Tako će biti sve dok jednog od njihovih članova, ne daj Bože, ne pomete koji nesavjesni vozač. A možemo li uz male novce to spriječiti i samim time unaprijediti ovaj kraj i turističku ponudu? Pođite kod moje ekipe u gostionicu Zagora nasuprot crkve, tamo ćete naći naše suseljane koji su uložili lijepe novce u turističke objekte. Samo za njih nema sluha od strane nadređenih. Kada trebaju ubrati kakve naknade evo ti ih, a kada treba uskočiti i stati iza bilo kakve inicijative koja bi našem kraju donijela napredak, nema ih nigdje – kaže.
Na izlasku iz kafića nas je dočekao Ante Kovačević, koji nas je prvo počastio domaćom rakijom a onda nas poveo u polje da vidimo kako se u njegovoj obitelji jede sve uzgojeno iza kuće. On je umirovljenik koji je trogirsku adresu zamijenio ovom iza brda. Opremio nas je kesama domaćega kupusa i uputio prema gostionici “Zagora”.
U Zagori smo zatekli konobaricu Martinu Vidrić, vlasnika Damira Vrbata – Miću, njegovog brata Ivicu Vrbata, Antu Pitešu – poznatog trogirskog poduzetnika, Željka Rogulja-splitskog ugostitelja s kaštelanskom adresom i Jozu Vudrića.
“U moje je selo prije došao TripAdvisor nego voda”
Uz onu već tradicionalnu ljubaznost “šta’š popit” kada sjedate za nečiji stol u gostionici, redom su nam nizali probleme na koje nailaze i svoje viđenje kako selo može ići naprijed.
– Vjerujte da bi sva mladost koja je ovdje i dalje živjela na selu da imaju osnovne uvjete. Baveći se ugostiteljstvom ja sam se toliko naplaćao preskupih cisterni vode da sam mogao sam dovesti vodu od Knina do Prapatnice. Kad vam kažem da na potezu od Šibenika do Trogira nemate ni jednu benzinsku crpku, kad vam kažem da svaki put kada ptica sleti na stup od struje nama nestane letrike, onda znajte da mi ne možemo pričati o ozbiljnom poslu i pravom biznisu. Nestane ti kruha, ti moraš sjest u auto i poći put Trogira. Poslovati u Splitu, Šibeniku i Trogiru ili u Prapatnici je velika razlika. Gost je i ovdje zahtjevan kao i dolje, što čovjeka briga što ja nemam vode i što je strujna mreža prastara? U moje je selo prije došao TripAdvisor nego voda, pa je li to za narugati se sebi samima? – jada nam se Mićo Vrbat.
Njegovog brata druge brige more. On je jedan od onih seljana čiju domaću janjetinu jedete ukoliko dođete u Mićinu gostionicu. Žena i on vode brigu o 70 ovaca.
– Treba to ljeti napojiti, ako ćete se ozbiljno baviti ovim poslom, sve morate podrediti blagu. Mi brojimo siće koliko ljeti vode potrošimo.Je li sramota da u današnjem vremenu ljudi moraju živjeti ovako? Nama su ljeti priče o praznim gustirnama glavna tema. Sva sela okolo imaju vodu jedino Ljubitovica, Prapatnica, Seget Gornji i Bristivica ljeti žeđaju. Pitam ja nadređene do kada i zašto? Imam uredan OPG, plaćam sve poreze i prireze, jesam li ja samo ovca koja služi da je uhljebi strižu do iznemoglosti ili ja, uz svoje obveze, smijem imati prava na uvjete života dostojne čovjeka? – kazuje nam Mićin brat Ivica, inače priznat kao najbolji pjevač ojkavice u selu.
Nakon braće riječ su uzela dva poduzetnika koja su, unatoč nedostatku vode, uložila novce u seoski turizam nadajući se boljim danima. Željko Rogulj je izgradio vilu i kuću s bazenom, dok je Ante Piteša, priznati trogirski hotelijer i vlasnik “Zagora prometa” izgradio vilu s bazenom. U nekim drugim okolnostima i na nekim drugim lokacijama njihove nekretnine bi bile nešto sasvim uobičajeno, ali u ovakvim okolnostima njih jednostavno moramo nazvati vizionarima koji se bore s vjetrenjačama.
Ante Piteša nam je kazao kako je čak župana u nekoliko navrata upozoravao kako se lokalni političari očuhinski odnose prema njegovom selu i kako je upravo politika razlog zašto trogirsko zaleđe ne doživi procvat, iako za to ima sve preduvjete. On već godinama vodi otvoreni rat s općinarima, boreći se za stvari koje se u zapadnom svijetu podrazumijevaju.
– Svi kazuju kako Istra ide naprijed, pa nam nabrajaju sela koja imaju toliko i toliko kuća za odmor, toliko različitih sadržaja, kao da nam se rugaju. Ne bi da ja ne znam kako napraviti dodatnu vrijednost, ali kako napraviti dodatnu vrijednost kada nemaš osnove za život. Zar mislite da ja ne bih uložio jos više da znam da će se infrastruktura poboljšati? Ovako tapkamo u mjestu, koji god projekt da započnete što sitni što krupni birokrati vas koče, kao da žele loše lokalnoj zajednici. – otvoreno ce Piteša
“U Prapatnici sve ustanove koje su nekad značile život stoje u raspadnutom stanju”
Na Pitešu se nadovezao i Željko Rogulj, koji nam je rekao kako se pokušao na selu baviti raznim djelatnostima te da je čak jedno vrijeme držao farmu svinja. On smatra kako je Prapatnica smještena na idealnoj lokaciji između Splita i Šibenika te kako je NP Krka dovojno blizu. Svjestan je brojke kombija i autobusa koji u špici sezone odvoze posjetitelje iz Splita na Krku. Smatra velikom prednošću to što stranci još uvijek mogu osjetiti taj ugođaj seoske idile i dobrote lokalnog stanovništa koja se u komercijaliziranom priobalju pomalo gubi. Zato se odlučio uložiti u seoski turizam, ali priznaje da od sadašnje političke garniture zadužene za Prapatnicu ne očekuje mnogo.
Ljubazna Martina Vidrić, koja radi u gostionici, se nadovezala na razgovor kako je u njenom Primorskom Docu novi načelnik i kako misli da njeno selo, za razliku od Prapatnice, ide pravim putem. Napomenula je kako svaki dan sluša žalopojke malih ljudi iz mjesta u kojemu radi ali kako na svakim izborima u Prapatnici pobjeđuje isti kandidat. Kaže da je njihov novi načelnik u Primorskom Docu napravio već puno, kako je zaposlio 19 žena, povukao neke novce iz EU fondova te kako njeno selo, za razliku od Prapatnice, ide u korak s vremenom.
– Ja se ovima ovdje narugam da pozovu Provjereno. Od velike priče i jadikovki nema ništa. Mi smo 100 godina ispred Prapatnice, pogledajte nam dvoranu, pogledajte nam školu, ovdje u Prapatnici sve ustanove koje su nekad značile život stoje u raspadnutom stanju, nemaju škole, nemaju ambulante, ma nemaju ni ono najosnovnije, čak ni natkrivene čekaonice na autobusnim stajalištima. – iskreno će Martina
Za kraj smo ostavili Jozu Vudrića, ponosnog oca petero djece. On nas je odlučio provesti po selu i pokazati nam što su mještani u zadnjih deset godina izgradili. Napomenuo je, tek uzgred, kako nema kuće na kojoj i on nije dao svoj obol, jer on slovi kao najvrsniji zidar u selu. Vodič Jozo je ponosno istaknuo kako se i na oko vidi da su ljudi investirali milione eura u svoje kuće, bazene, vikendice, konobe, dimne kužine, maslinike, voćnjake, vinograde i kako se nada da ce im sav taj ulog i trud jednog dana doći na naplatu jer smatra da kada selo ide naprijed i svakome pojedincu bude bolje.
Mi ćemo se za kraj zahvaliti svima koji su nas srdačno počastili svojim vremenom te ćemo napraviti kako smo im i obećali. Sve ono što smo pričali šotovoće nećemo zapisati. Stoga ćemo iz naše reportaže naprasito izbaciti čovjeka kojega smatraju glavnim krivcem, zbog kojeg su četiri sela, koja padaju pod Općinu Seget žedna. O njega su se okrzli toliki medijski članci i tolike afere, da ga ova benigna reportažica sigurno na bi pogodila, stoga šteta habati tipke na tastaturi na čovjeka koji više od dvadeset godina samo daje predizborna obećanja koja je nesposoban kasnije ostvariti. Za nadati se je da će se seljani do idućih izbora opametiti i da se neće dati prevesti opet žedni preko vode. Mi smo samo žalosni što se ljudima koji su sposobni i voljni revitalizirati svoju djedovinu ne da pozitivni vjetar u leđa. Samo s bogatim i dobro osmišljenim zaleđem dalmatinska obala može imati mantinelu, koja će za ljetnih gužvi biti kadra primiti sav taj višak gostiiju u koji nam se prognozeri iz Ministarstva turizma i turističkih zajednica kunu.
Čemu graditi zračne luke i ugovarati nove letove u srcu sezone, čemu otvarati nova pristaništa za kruzere i davati zeleno svjetlo kruzerašima da su dobrodošli kada naši gradovi baštine jednostavno nemaju mogućnost apsorbirati toliku gomilu posjetitelja. Destinacijski menadžment, kojega su našim turističkim djelatnicima puna usta, je upravo to, da se gost makne iz gužve i da mu se omogući kušati lokalni proizvod u izvornom ambijentu; kruh ispod peke, kaštradinu, luk šarac, domaci pršut, domaći ovčji sir, mladu janjetinu, i sve one delicije koje Prapatnica i okolna sela nadomak Trogiru, Splitu i Šibeniku mogu ponuditi.
