Rasprave o budućnosti dvaju najpoznatijih hrvatskih stadiona, zagrebačkog Maksimira i splitskog Poljuda, ponovno su otvorile pitanja arhitekture, identiteta gradova, ali i odgovornosti pri donošenju velikih infrastrukturnih odluka.
Na tu se temu na društvenim mrežama osvrnula Mirjana Čagalj, članica HDZ-a, koja smatra da se, unatoč različitim okolnostima, Zagreb i Split suočavaju s istim izazovom – kako sačuvati nasljeđe, a istodobno omogućiti razvoj.
U objavi pod naslovom „Gradovi koji pamte, ali moraju znati gledati naprijed” Čagalj je usporedila situaciju oko Maksimira, za koji je proveden međunarodni arhitektonsko-urbanistički natječaj, s neizvjesnom budućnošću Poljuda.
„Poljud nije samo mjesto na kojem igra Hajduk”
Govoreći o splitskom stadionu, Čagalj je istaknula njegovu iznimnu arhitektonsku i simboličku vrijednost.
„Poljud je potpuno drugačija priča. To je arhitektonska ljepotica, jedan od simbola Splita i građevina koja je svojim oblikom, konstrukcijom i odnosom prema moru i Marjanu postala dio identiteta grada”, napisala je.
Posebno je naglasila povezanost stadiona, Hajduka i samoga Splita.
„Poljud nije samo mjesto na kojem igra Hajduk. Kao što ni Hajduk nikada nije bio samo nogometni klub. Hajduk je dio Splita, njegove svakodnevice, njegovih ljudi i njegove memorije. Zato je svaka priča o njegovom stadionu zapravo priča o odnosu grada prema vlastitom identitetu”, poručila je.
Ipak, smatra da snažne emocije koje Poljud izaziva ne smiju biti presudne pri odlučivanju o njegovoj budućnosti.
Obnova ili novi stadion? „Odluka mora biti stručna”
Čagalj upozorava kako se rasprava o Poljudu mora temeljiti na stvarnom stanju stadiona, a ne isključivo na njegovoj povijesnoj i emocionalnoj vrijednosti.
„Danas, kada se govori o sanaciji Poljuda, mogućoj obnovi ili novoj gradnji, ponovno se susreću prošlost i budućnost. Ovdje, kao i kod Maksimira, emocija je snažna i potpuno razumljiva. Ali odluka mora biti stručna”, istaknula je.
Prema njezinu mišljenju, potrebno je sagledati sve ključne čimbenike, od stanja konstrukcije i sigurnosti do financijske opravdanosti pojedinih rješenja.
„Poljud treba promatrati kroz njegovu arhitektonsku vrijednost, ali i kroz stvarno stanje konstrukcije, mogućnost obnove, funkcionalnost, sigurnost, troškove i dugoročnu održivost. Ako ga je moguće kvalitetno obnoviti i sačuvati njegovu vrijednost, to je nešto što treba ozbiljno razmotriti. Ako nije, i ako je nova gradnja jedino dugoročno održivo rješenje, i o tome treba imati hrabrosti govoriti”, poručila je Čagalj.
Dodala je kako očuvanje vrijedne arhitekture ne znači zaustavljanje vremena, baš kao što izgradnja novog objekta ne mora značiti brisanje prošlosti.
Osvrnula se i na kontroverze oko Maksimira
U svojoj objavi Čagalj se dotaknula i međunarodnog natječaja za novi Maksimir, na koji je, prema njezinim navodima, pristiglo 88 radova iz više od dvadeset zemalja.
Podsjetila je kako je odabrano pobjedničko rješenje izazvalo snažne reakcije dijela građana i navijača, ali i otvorilo stručna i proceduralna pitanja.
Navela je i da su podnesene žalbe na rezultate natječaja te da je Ministarstvo gospodarstva zatražilo poništenje odluke i ponovno ocjenjivanje radova zbog sumnji u pravilnu primjenu natječajnih pravila.
„U takvoj situaciji mislim da više nije dovoljno govoriti samo o tome sviđa li se nekome arhitektonsko rješenje ili ne. Povjerenje u ovakav projekt mora počivati na transparentnosti postupka, jasnim kriterijima i odgovoru na otvorena pitanja”, naglasila je.
„Stadion se ne gradi za jedan mandat”
Jedna od ključnih poruka njezine objave odnosi se na potrebu uključivanja različitih struka u odlučivanje o velikim sportskim infrastrukturnim projektima.
Čagalj smatra kako o budućnosti stadiona ne mogu odlučivati isključivo arhitekti, inženjeri, političari ili investitori, već je potreban zajednički pristup.
„Stadion je istodobno arhitektura, konstrukcija, infrastruktura, sport, javni prostor i velika investicija”, istaknula je.
Prema njezinu mišljenju, u takvim projektima trebali bi sudjelovati arhitekti, građevinski i drugi inženjeri, urbanisti, prometni stručnjaci, ekonomisti, sociolozi, sportski stručnjaci te oni koji će stadionom dugoročno upravljati.
„Jer onaj tko projektira prostor ne mora nužno biti onaj tko će ga održavati, financirati i njime upravljati sljedećih pedeset godina. A stadion se ne gradi za jedan mandat. Ne gradi se ni za jednu generaciju. Gradi se za grad”, poručila je.
„Gradovi nisu muzeji, ali nisu ni prazne parcele”
Zaključno, Čagalj je naglasila kako su Maksimir i Poljud mnogo više od sportskih objekata te da se pri odlučivanju o njihovoj budućnosti mora voditi računa o generacijama koje dolaze.
„Kako spojiti ono što pamtimo s onim što tek trebamo izgraditi? Jer gradovi nisu muzeji. Ali nisu ni prazne parcele na kojima svaki put možemo početi ispočetka. Gradovi pamte. Pamte svoje građevine, svoje stadione, svoje klubove i ljude koji su u njima živjeli svoje najbolje i najteže trenutke”, napisala je.
Njezina poruka dolazi u vrijeme kada se u Splitu sve intenzivnije raspravlja o sudbini Poljuda, a pitanje njegove obnove ili eventualne izgradnje novog stadiona ostaje jedna od važnih tema za budućnost grada.
Za Čagalj je pritom najvažnije da konačna odluka bude rezultat stručne procjene, odgovornog planiranja i razumijevanja vrijednosti koju stadion ima za Split i njegove građane.

