Jedna od najvrjednijih nekretnina s ove strane Jadrana, komad terena od preko 20 hektara sa svom infrastrukturom, prvi red do mora, s pogledom na zapad i Brački kanal, već desetljeće i pol nagrđuje panoramu dalmatinskog mjesta. Crna brda troske stoje u pozadini pitoresknih šljunčanih plaža, kao da je riječ o nekom filmu iz pomalo apokaliptične budućnosti. Jedina koliko-toliko dobra vijest jest da to crnilo ipak nije ono najotrovnije. Slažu se svi kako nije kancerogeno (nekoliko je termina korišteno kroz godine, u vještačenju Instituta Ruđer Bošković govori se o ‘neopasnom inertnom otpadu’), čak se tvrdi kako ‘nije štetan za zdravlje i okoliš’ (također iz vještačenja u Zagrebu, što je bio nalaz i Državnog inspektorata), makar je to teško prihvatiti mještanima kad nakon kakve jače južine moraju čistiti škure i terase od crnila. A i teško mogu iznajmljivači – kojih je i ovdje sve više – podići razinu svog smještaja, poslovične zvjezdice, uz ovakav pogled s balkona.
Mještani su se pak pozivali na nalaz Instituta Građevinarstva Hrvatske, no to ispitivanje četiri uzorka troske ‘proveo je laboratorij nepoznatog proizvođača te nije poznato niti tko je i na kojem točno lokalitetu izvršio uzorkovanje’, doznalo se tijekom postupka na Trgovačkom sudu u Splitu.
Vrijedi napomenuti kako je Državno odvjetništvo RH uključeno u cijeli proces (pokušaja sanacije) od početka pa su tako osigurali i prilična sredstva iz džepova stranih investitora, sredstva namijenjena sređivanju cijelog prostora.
Naravno, riječ je o brdima šljake koje je nemoguće izbjeći tkogod se vozio Jadranskom magistralom između Omiša i Splita. Toliko cijela površina nekadašnje tvornice u Dugom Ratu, uključujući i derutne, nekad kolosalne objekte za zaposlene, upravu i radnike, djeluje kao šaka u oko blaženo bezbrižnim turistima i prolaznicima-namjernicima, da je prava šteta što općinska vlast možda nije napravila kakav vidikovac na kojem će moći udarati selfije sa šljakom u pozadini…
Ironiju na stranu, problem troske nije od jučer, niti je povezan s recentnim otkrićima zagađenja prirode po ostatku Hrvatske. No svejedno se u toliko godina praktički ništa nije riješilo.
Načelnik općine Dugi Rat s kojim smo detaljno razgovarali o tom problemu je, moglo bi se reći, umjereni optimist. Po njemu je ključni problem sporost administracije, dugotrajnost rješavanja problema i slaba koordinacija iz resornih ministarstava s tijelima lokalne samouprave.
Postoji još jedan problem, kaže nam prvi čovjek općine Tonči Bauk…
- Moram reći i da sam prije ministrice Marije Vučković imao sugovornike niže razine u ministarstvu A mijenjali su se ministri, pa su se mijenjala i ministarstva, i kad se nešto i dogovori, a nema nikakvog pisanog dokaza, zapisnika, sve ostaje na usmenom dogovoru i lijepoj riječi. S ministricom Vučković sam prošao slučaj i siguran sam da će to riješiti, samo je pitanje u kojem vremenskom periodu. Do 2020. godine Dugi Rat nije bila registriran kao lokacija ‘crne točke’. U međuvremenu je to učinjeno i sada nam je zaista u interesu da se to što prije riješi, zbog zdravlja naših sumještana kao i revitalizacije kompletnog područja. - kaže nam načelnik općine te je onda onako, polu u šali, polu ozbiljno, zaprijetio:
-Moje je mišljenje, ako cijeli proces ne krene u pravom smjeru, da ćemo morati mi sa stanovnicima uz pomoć karijola, lopata i bagera ići u ravnanje terena jer ovo više nema smisla! Ili ćemo organizirati Thompsonov koncert i svakom posjetitelju uz kartu pokloniti po kilo šljake! Bez šale, kad se ovo riješi, pozvat ćemo Thompsona.
Načelnik nam je potom iznio kronologiju slučaja troske u Dugom Ratu.
- Investitori Projekt uvala d.o.o. su još 13. studenog 2009. ministarstvu podnijeli zahtjev za suglasnost na ‘Sanacijski program tvorničkog kruga bivše tvornice ferolegura u Dugom Ratu’, koji je i odobren. Međutim, 2011. godine smo uz sanaciju imali i eksploataciju koja je i prouzročila brdo šljake, vađenjem šljake iz dubina do 12 metara i prerađivanjem kako bi se uzeo krom i prodavao na tržištu. Ono što je bitno jest da se nakon toga, 2014. godine ponovo radio sanacijski plan koji nije bio dobar te je 2015. godine djelomično izmijenjen. Tvrtka Ecoin je radila sanacijski plan i u tom planu su definirane tri solucije, varijante sanacije unutar prostora bivše tvornice. Rok za izvedbu sanacije investitor je imao do kraja 2019. godine.
U međuvremenu se vlasništvo mijenjalo – nakon Fonda je vlasništvo preuzeo g. Henry Jones. Kako investitori nisu sanirali prostor u roku, Ministarstvo zaštite okoliša, odnosno tada Ministarstvo gospodarstva, je po sili zakona sanaciju preuzelo na sebe.
Do 2021. nitko nije poduzimao konkretne korake, a nakon što sam te godine stupio na dužnost načelnika, počeo sam ‘kopati’ po tome i prikupljati dokumentaciju. Imao sam samo sanacijski plan, ništa drugo nije postojalo. Međutim, nisam pronašao partnera ni u Ministarstvu zaštite okoliša ni u Ministarstvu gospodarstva pa sam se obratio Ministarstvu prostornog planiranja, gdje sam održao nekoliko sastanaka. Nedugo nakon toga smo odradili dvije sjednice saborskog odbora na kojem se aktivirao DORH. Moram priznati da su odradili dobar posao, DORH je bio koordinator svih potrebnih procesa i u konačnici dogovorio s Ministarstvom zaštite okoliša daljnje korake.
Ovo što je sada u Gospiću, 37 tisuća tona, to je ništa u usporedbi s 257 tisuća tona na koje smo mi upozoravali 2021. godine prosvjedima, medijima, ministarstvu i Vladi. Tada su se tresla brda, rodio se miš. No, ipak su počeli razmišljati o otpadu koje je u tom trenutku stajalo 11 godina, a mi smo pokušali uključiti sve političke opcije uključujući i vladajuću kako bi odradili taj posao do kraja…
U kojoj smo danas fazi, koja je od tri solucije izabrana?
- Mi smo radili studije, mimo one koju je radilo Ministarstvo s IRB, paralelno smo radili s IGH i s još jednim laboratorijem koji je pri Strabagu u Zagrebu. Radili smo razna vještačenja, razne elaborate, a danas to radi Ministarstvo zaštite okoliša koje za sve te radnje mora provoditi javnu nabavu.
Solucija tri je odabrana iz sanacijskog plana iz 2015. godine: to znači poravnavanje terena, znači vraćanje šljake odnosno mineralne sirovine (prije je bila nus-proizvod pa otpad, sad je termin mineralna sirovina) i zatrpavanje rupa dubine 12 metara. Pretpostavljam da će otprilike dvije trećine materijala vratiti, s ilovačom i pijeskom da ne reagira u moru. Razina terena koja je nejednaka bi se isto pokrila šljakom, s tim da sanacijski plan potom predviđa tamponiranje, tamponiranje geotekstilom od 40 cm do pola metra kako ne bi bila u doticaju sa zrakom. Govorim ono što piše u sanacijskom planu, što ne znači da struka pri izradi mišljenja i studija neće provesti i nešto dodatno. Najgora je situacija koju imamo sada. To se dobro može vidjeti po mjestu, šljaka je najgora u direktnom doticaju s atmosferilijama, suncem, kišom, vjetar odnosi te čestice koje nisu kancerogene, ali jesu štetne.
Radili su naši očevi u tvornici, znamo što je to kad krene vjetar. Imamo snimke gdje se vidi kako se diže ta prašina, a to je najveći problem.
Kancerogene tvari imamo samo na jednom dijelu od cca sto kvadrata, to je mulj koji se stvarao u preradi šljake, kad su vadili krom. Taj su mulj prema sanacijskom planu trebali stavljati u aluminijske boksove i odvoziti na odlagališta, odlagališta koja tada nisu ni postojala za deponiranje takvog otpada.
Što je s obalnom crtom, doticajem s morem?
- Radili smo razne elaborate, Građevinski fakultet je radio vještačenje stabilnosti terena, radili su i geotehnička istraživanja, a sad je Ministarstvo zaštite okoliša napravilo javnu nabavu, opet, za geotehnička istraživanja, vjetroklimu i valovanje. Kako smo dobili nalog da se obalna crta ne smije dirati, nego se mora učvrstiti, sad je dilema kad se materijal bude vraćao na staro mjesto da se ne bi oštetila obalna crta. Ima i za to rješenja, stručnjaci će taj eventualni problem riješiti.
Mi ćemo svakako ići u realizaciju projekta šetnice i kamenim granulatima dodatno zaštititi obalu.
Ta obalna crta nije problematična jer je brdo 50 metara u dubini i široko 50 metara – znači stvoreno je ‘brdo u moru’ i ono što viri vani je samo vrh ‘sante leda’. Egzistira tako već 15 godina i nije ušlo more unutar samih bazena što znači da je stabilno.
U komunikaciji sam s Ministarstvom zaštite okoliša i Fondom za zaštitu okoliša, no brine me sporost. Po meni, to je ono što muči i Gospić. Jer morate sve procedure poštivati i proći, a najviše me brine što ministarstvo ne želi surađivati s lokalnom upravom. Pod suradnjom mislim isključivo na pripremu dokumentacije za građevinsku dozvolu. Tako bi se ubrzalo rješavanje, a ministarstvo bi na kraju opet imalo uvid u sve i oni bi dali konačno odobrenje.
Nelogično je da se događaju takve stvari, da mi nemamo ingerenciju nad zemljištem koje se nalazi u okviru naše općine, to su posebne restrikcijske zone, kao svojevrsne carinske zone, to je nemoguće da postoji u jednoj državi. - stava je načelnik Dugog Rata.
Koja je neka vaša procjena, kada bi mogla dokumentacija biti gotova, kad bi se moglo krenuti u sanaciju, i kada bi moglo sve biti završeno?
- Kad sam krajem 2024. godine bio u ministarstvu, rekli su mi da će dokumentaciju – a to je ministrica i javno izjavila – biti gotova u drugom kvartalu 2025. Mi smo sada u trećem kvartalu 2026. godine. Ne znam u čemu je problem, očigledno u sporosti. Pričao sam s ljudima u ministarstvu, rade na projektu, ali sporost nas ubija. Nitko nam danas ne može obećati koliko će trajati procedura javne nabave, to je istina, imamo i mi takve probleme.
Prošlo je pet godina u rješavanju i dogovaranju, a stava sam da nećemo za 3-4 godine započeti s radovima ako se ide ovim tempom!
Gdje su u cijeloj priči Englezi, investitori, što oni planiraju?
Dijelom je šljaka na pomorskom dobru, a dijelom je bila u vlasništvu RH. Odnedavno je kupnjom preostalog zemljišta investitor većinski vlasnik. Vlada je 2017. godine odlukom ovlastila DORH da provede postupak prodaje ostatka zemljišta i naplate za eksploataciju. Sve je provedeno na sudu. Tri milijuna eura je naplaćeno za eksploataciju i četiri za preostalih 34 tisuće kvadrata. U toj odluci se nigdje nije spominjala sanacija i to je bio najveći problem. Da se negdje uglavilo da se sanacija mora provesti, sve bi bilo drugačije. Ali ono što je na kraju dobro, Ministarstvo se 2021. godine zaštitilo sa založnim pravom na imovinu investitora u iznosu od pet milijuna eura. To je neka procijenjena vrijednost sanacije.
I investitoru je u interesu sanitati šljaku što je prije moguće jer dok je ‘crna točka’ ne mogu dalje u investiciju...
Govorilo se kako planiraju marinu, kompleks apartmana, možda neki društveni sadržaji, što je konačni cilj za taj prostor?
-Mi smo u statusu promjene Prostornog plana i Urbanističkog plana uređenja na području bivše tvornice Dalmacija. S investitorom smo definirali što mi kao Općina želimo i koje su njihove želje.
Mi ne želimo da taj prostor postane zatvoreni geto, nego da imamo mjesto koje će se stopiti s postojećim naseljem. U kontaktu smo i tražimo rješenja, ali svi smo svjesni da nas sanacija koči u realizaciji. Investitori imaju u planu napraviti resort, hotel s pet zvjezdica, vile, zgradice s poslovnim prostorima, šetnice, garaže, stanove, trgove, vrtić... No prolazi vrijeme, godinama ovaj problem stoji kao i njihova investicija od 150-160 milijuna eura.
Nadam se da će Vlada shvatiti da se ovaj prostor nalazi na moru i u doticaju je s morem. Mi želimo ekskluzivni turizam, a imamo otpad tik uz more. Razumijem Gospićane i političare te podizanje tenzija, ali gospodo, nas nitko nije čuo, a bili smo u medijima dvije godine i tražili naša prava. Naše pravo, živjeti bez otpada, koje tražimo već 15 godina.
Ministarstvo zaštite okoliša dva tjedna šuti
Zanimalo nas je ‘gdje je zapelo’ u Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije, odnosno u kojoj je fazi slučaj troske u Dugom Ratu. Je li izabrana tvrtka koja će to raditi, kad se može očekivati početak radova na sanaciji pa možda i njihov kraj, gdje su u cijeloj priči investitori u odnosu s državom… No, ništa od toga nismo doznali službenim putem, odgovori na e-mail (komada dva, prvi još prošlog ponedjeljka, drugi kao svojevrsna požurnica početkom ovog tjedna) nisu stizali pa smo pokušali telefonski provjeriti u ministarstvu što je na stvari. Na fiksni broj naveden kao kontakt za predstavnike medija javljao se ljubazni djelatnik, činilo se da mu je doista stalo, ali kako je ‘samo zadužen za administraciju’, tako nije mogao više učiniti osim proslijediti naše ponovljene upite.
Što je točno sa sanacijom je tako ostalo zameteno u bespućima birokracije, makar ajde, imali su u ministarstvu Marije Vučković proteklih dana žurnijih problema, nevolja Ličana dotakla je cijelu Hrvatsku.
Što na sve kažu u Dugom Ratu? Trovanje se skriva, a ima i teorija zavjere…
Mještani naravno nisu presretni razvojem situacije, odnosno toliko sporim tempom rješavanja troske iz njihovog mjesta da su praktički složni s načelnikom, da će uzeti lopate i u radnoj akciji sve ‘potaracati’. Iako smo im kazali da je vještačenje na Ruđeru Boškoviću pokazalo kako troska nije opasna, nisu uvjereni u to. Nimalo. Dapače, smatraju kako se tu sigurno skriva neka opasnost po zdravlje, kažu vjerojatno se sve zataškava zato da bi se izbjegle tužbe.
Kad smo već kod teorija zavjere, proširila se mjestom još jedna: svih 250 i nešto sitno tisuća tona troske je planirao kupiti neki velmoža sa Srednjeg istoka, Katar, Dubai, u tom smjeru ide priča, jer je upravo troska poput ove u Dugom ratu idealna za međusloj prije samog asfalta pri izgradnji aerodroma, nasušno potrebnog dotičnom emiru ili veziru. A sad se čeka ne bi li netko ‘uzeo zub’ na tom poslu, kaže jedan mladić iz Dugog Rata.
Ima i onih realnijih u ovo ljetno vrijeme. Pretpostavljaju da ipak nije sve tako crno, ali je i njima više dosta pogleda na brda troske, i njima i njihovim gostima.
