Zadnja dva dana pokušao sam ostati smiren, iako nisam dvije noći za redom spavao. Suzdržavao sam se patetičnih izlijeva na Fejsbucima, Instagramima i svim ostalim društvenim mrežama, ali mi „đava nije da mira“, rekla bi moja pokojna baba. Jutros sam krenuo pisati status o „čojstvu i junaštvu“ gospodina prije svega, generala, Hrvata i intelektualca, Slobodana Praljka, ali znao sam da ću pokupiti nekoliko lajkova i da će na tome priča stati. Zato ovdje neću slaviti ionako čestitog čovjeka. Mislim da je čin njegova samoubojstva zabio i posljednji čavao u sanduk NAJNOVIJE hrvatske države. Kažu neki to je sokratovski čin, ali upozoravaju da mi rođeni nakon 1991. nemamo pojma što to znači. Pa onda neću pisati velike filozofske interpretacije aktualnih događaja. Jer očito nemam pojma o čemu pričam. Ostat ću prizemljen i pokušati to objasniti na neki gluplji način, iz perspektive moje generacije, unatoč petici iz političke filozofije kod Zorana Kurelića i Enesa Kulenovića na Fakultetu političkih znanosti.

Prepušten sam sebi

Prije godinu i par mjeseci diplomirao sam na spomenutom fakultetu kao jedan od najboljih studenata generacije s prosjekom ocjena od 5,0. Godinu dana sam bio na birou, čekao posao koji, makar približno, odgovara mojoj struci magistra politologije u polju međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti. Nisam očekivao niti ministarsku niti profesorsku niti ambasadorsku poziciju. Obični pripravnički bi bio sasvim GUT. Shvativši nakon kratkog vremena da možete slati molbe gdje god hoćete (jer naravno da HZZ ništa ne radi po pitanju aktivnog pronalaska posla, prepušteni ste sami sebi dok tete tamo razglabaju uz četvrtu kavu od jutra gdje je kvalitetniji trajni lak, na Kvatriću ili u Palmotićevoj), ali ako tata ili mama nisu u Partiji ili ADZ-u, „džaba ste krečili“. Zahvaljujući Bogu i mojim roditeljima, konobarenju i pranju jahti „na crno“ (jer sam kao magistar, pogađate, prekvalificiran), upisao sam tečaj portugalskog, prijavio se na natječaj za poslijediplomski doktorski studij u Lisabonu i… Što se ono kaže, „otiš’o sam morao sam, dio tebe ponio sam“….

Prokletstvo kralja Zvonimira

Vijesti iz Hrvatske pratim svakodnevno. I dalje se svakodnevno gleda tko će koga zajebati, prevariti ili poniziti i to po principu one: „Nek’ susjedu crkne krava, ali nek’ crkne i moja tako da kreten nema od koga kupovati mlijeko“. Sami smo sebi najveći neprijatelji. Već 1000 godina tako… Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, godine u godinu, stoljeća u stoljeće,…. Kaže ona legenda da je Hrvat Hrvatu najveći neprijatelj jer nas je nekad davno snašla kletva kralja Zvonimira, navodno je pokojni Bruno Bušić na samrti prorekao da ćemo biti jedni drugima neprijatelji kad se otarasimo vanjskih, itd. Nije bitno vjerujete li u to ili ne, ali složit će te se sa mnom da je nevjerojatna sila upotrjebljena da se zadnjih 26 godina OBNOVE neovisnosti stvore dvije struje ljudi među Hrvatima: Jedna koja je ginula i krvarila da bi nas obranila od agresora, a druga da bi se za to vrijeme uguzila na fotelje, pokrala što se pokrasti da i porušila temelje svega onog dobrog što je prva struja pokušala ostaviti nama rođenima nakon ’91. u nasljedstvo. Ta druga struja, u službi vlastitog ega i potrebe da bude samo njima dobro, koje stariji od mene zovu djeca komunizma (ja to ne mogu tvrditi jer sam rođen nakon komunizma pa ne znam čiji je tata, odnosno sad već djed i pradjed, bio ustaša, a čiji partizan), ubila je generala Praljka, prodala je našu budućnost, intelekt i mladost Irskoj, Njemačkoj i Zapadnoj Europi, pušila je kurac (doslovno i metaforički) raznim premijerima koji su se redali u Hrvatskoj i to u službi nekih vrijednosti koje nisu bile u interesu hrvatskog naroda, a to sve samo da bi danas bili, npr. predsjednici Sabora. Danas me ti ljudi uvjeravaju da je Domovinski rat početak i kraj sveukupne naše povijesti slavne, isti oni koji su „preanemični“ da bi sudjelovali u tom ratu. Zato sam naglasio maloprije OBNOVU nezavisnosti. Zar je stvarno naša nezavisnost prvi put postignuta 8. listopada 1991., a državnost uspostavljena 25. lipnja iste godine?! Što je s tisućljetnim kontinuitetom državnosti?! Jučer je u Portugalu bio državni praznik također OBNOVE državnosti. Crna Gora od 2006. slavi OBNOVU državnosti. Samo je Hrvatska, izgleda, nastala 1991., a ovo sve prije, stoljeće sedmo, srednjovjekovne kraljeve, Ugare, Austrijance, borbe protiv Turaka, pa i braću po podrijetlu, Južne Slavene, sve smo to ukinuli i zaboravili. Ostalo je tek mrtvo slovo u udžbenicima i u prvim rečenicama ustava.

I onda se čudimo, k’o Mara krivom muškom spolovilu, kako je moguće da nam sud čiji smo mi su-kreatori, dosuđuje to što dosuđuje? Čudimo se kako, a znamo svi da briselski poslušnici, šonje i NATO-vi hoštapleri/ke (ovdje je itekako bitno biti rodno korektan), ne da nisi ništa radili da bi dokazali istinu o haaškoj šestorici, nego prema navodima Prlićeve odvjetnice, su čak i otežavali cijeli proces.

Uguženi biraju ugužene

I sad bi oni da zaustave iseljavanje, da „meću“ BiH i hercegbosanske Hrvate (odnosno ona sva četiri koja su još tamo ostala, a da nisu Čovićevi poslušnici) u fokus hrvatske vanjske politike, da se obraćaju UN -u i traže revizije, da ulažu u ekonomiju, da jebu sebi mater,… I ovo će ostati tek deklarativna ideja, kao i sve do sada, zadnjih 20ak godina, jer njima nije stalo. A kad budu izbori potrčat će svi u prvi red da zaokruže ADZ, Partiju ili njihove privjeske. Zapravo ne krivim ih, ipak im je sin/kćer dobio/la posao zbog njih – Uguzili se oni, njihovi bližnji i ovi koji uguženi 27 godina dirigiraju ekonomijom, politikom pa čak i poviješću. I to Vrzino kolo svako četiri godine se okreće, uguženi biraju ugužene, a ovi koji se ne uguze mučno im žicati naše ambasade po bijelom svijetu da bi glasovali vam mjesta prebivališta. Ali obzirom na rasulo i dezorijentiranost naše diplomatske mreže, prije bi užicali pravo glasa u Burkini Faso jer bi vas ovi naši uputili na 354 različite adrese sa 756 dodatnih potvrda, naravno, u Hrvatskoj, gdje ugužena teta izda tu potvrdu između kave, cigare i lakiranja noktiju, jer predstavlja tek jednu od 234 zaposlene na šalteru za Izdavanje potvrde za glasanje u Dublinu za hrvatske građane između 25 i 35 godina, ženskog spola, s područja Ličko – Senjske županije, pri Uredu za glasanje irske dijaspore u Državnom uredu za glasanje dijaspore u sastavu Odbora za glasovanje, unutar Savjeta za demokratsko praćenje glasovanja, u sklopu Ministarstva uprave RH. Logično je da je ženi dosadno na poslu. I onda se čudimo što nam državni aparat ima 10 puta više zaposlenih od New Yorka. E moja generacijo, jesu se naši roditelji za ovakvu OBNOVU hrvatske države borili??!