Donosimo vam planinsku reportažu koju smo vam obećali prije dvije zime. Tada smo, želeći se popeti na najviši vrh Vilaje zapeli zbog vremenskih neprilika u podnovilajskom selu Prapatnica i otkrili kako je u to selo prije stigao Tripadvisor nego pitka voda. Ovoga ćemo puta donijeti dašak tada najavljenog planinskog zraka i pozitivne energije kojom su nas obasjali seljani i izletnici koje smo putem sreli.
Ovu smo nedjelju bili svjedoci kako u vremenu novog normalnog pjesma Nene Belana ne drži vodu. Mada Belanovi stihovi kazuju kako su se svi malom cestom preko zagore spustili na more, u ovoj je reportaži, vidjet ćete, obrnut slučaj. Bilo da je razlog virus ili obična želja za friškom “arijom” svi su naši sugovornici izletnici s mora otišli u brdo.
Preko segetskih serpentina do Stare Zagore.
Budući nam urednik nije osigurao besplatan autoput odlučili smo prištedjeti i okušati sreću preko segetskih serpentina. Pogled koji puca na stari Tragos lijepa je uvertita u ono što nas je čekalo. Parkirali smo se ispred gostionice Stara Zagora i krenuli u potragu za prvim sugovornicima.
Ajme nemojte me sad slikavati, dođite iza mise, ovo sam samo izletjela iz kuće donijeti pogaču za balotaše koji kasnije dolaze na turnir i na peku… – kazuje nam Marija Bojić. Nakon kratkog uvjeravanja ipak je pristala fotografirati se i kazati nekoliko uputa o stazi. – Nemate gdje pogriješiti, samo pratite oznake i eto vas za sat vremena na Crnome vrhu. Vidjet ćete, srest ćete još svijeta. Od kako je ovaj virus, pogotovo za vikend, bude više ljudi na vrhu Vilaje nego dolje na rivi u Trogiru.
U razgovor nam se ubacuju Ante Bojić i Nenad Đanović, Marijini susjedi koji nas pozivaju u goste na rakiju.
Na pitanje boje li se da će im brojni izletnici donijeti virus, gotovo pa u glas odgovaraju – Ma kakav virus, pogledajte kod nas luka, kapule, kupusa i rakije… Kad po čitav dan oreš i kopaš nema straha od virusa. Nama je taj virus samo napravio dobro, skoro da nema parcele u selu koja se nije obradila. Neka ljudi dolaze i šetaju, najgore se zatvoriti u četiri zida.
Naginjemo po bićerin višnjevače s našim domaćinima i krećemo u potragu za putem koji će nas dovesti do vrha.
Amerikanka i Nijemac iz Kambelovca na početku staze.
Nije prošlo nekoliko minuta i već u zaselku Bojići susrećemo Dadu i Davie-Blue te njihovu ljubimicu Tonku. Oni su uranili i već se vraćaju natrag prema parkingu. Kazuju nam kako je Davie-Blue zamijenila užurbani Los Angeles a da je Dado povratnik iz rodnog Offenbacha na Majni. Ljubavno su gnijezdo svili u Kambelovcu. – Obožavamo prirodu, često jedrimo i planinarimo. Makar nam je Kozjak bliži i gotovo svaki vikend smo na njemu, ovoga smo se puta odlučili za Vilaju. Došli smo ranije kako bismo još kasnije prošetali po Cesti zdravlja pa ćemo do Čiova vidjeti je li more još toplo kako se po društvenim mrežama može vidjeti pa bismo se i okupali. Uspon na Vilaju nije težak, točno je onakav kako smo pročitali na planinarskom blogu.
Najmlađe popravljaju markacije.
Tek što smo ostavili simpatičan par za sobom pred nama su se stvorile tri curice: blizanke Franka i Luce te njihova prijateljica Magdalena. Njih tri, uz pomoć majke spomenutih blizanki, obnavljaju markacije za planinare. – Prijatelji nam imaju vikend kuću i konobu u Prapatnici pa smo često ovdje. Ovoga smo puta kupili važ crvene boje pa pomalo nespretno pokušavamo popraviti izbljedjele oznake. Malo nam boja prelazi izvan krugova ali se nadamo da će se planinari i uz dječje markacije uspjeti snaći. Ostatak ekipe sprema peku, tako da imamo taman toliko vremena za napraviti oznake do polovice staze i vraćamo se natrag u selo. – otkrila nam je Antonija Borzić.
Splićani i Šibenčani s već dosta vrhova pod nogama.
Kako uspon iznad zadnjih kuća postaje sve strmiji polako nas sve više probija znoj.
Negdje po sredini uspona susrećemo veseli trojac Lorenu, Držislava i Cvrlju. Držislav nam se pohvalio kako je prije dva tjedna propješačio od Omiša do Tugara a da je ovoga puta s prijateljima odabrao malo kraći i nezahtjevniji planinarski put. – Pokušavam iskoristiti svaku priliku da se maknem iz grada. Bilo da sjednem na biciklu ili pješačim, a ovu bih stazu preporučio i obiteljima s manjom djecom. Nije težak uspon i staza je dobro markirana. – kazao nam je Držislav Ujević.
Tek što smo se pozdravili sa splitskom trojkom došuljali smo se s leđa šibenskoj obitelj Matavulj. Luka, Marica i dva sina Joško i Bartul česti su gosti dalmatinskih planinskih vrhova. – Iznenadili biste se kada bismo vam rekli koliko je naša planinarska scena jaka. Ali to su vam sve mahom samozatajni ljudi. Možda niste znali no upravo zbog te tradicije mi imamo možda najbolju službu spašavanja na svijetu i to velika većina članova to radi iz ljubavi i volonterski.
Kad su nas vidjeli kako smo mokri dali su savjet – Jasno nam je da žurite do vrha da uhvatite što više sugovornika, ali stanite malo i gore se obavezno presvucite, nadamo se da imate presvlaku.
Vidjevši da iskusnim planinarima ličimo na stereotipne češke turiste zalutale, recimo na Biokovo, i da nam samo na nogama nedostaju plastične natikače, usporili smo ritam i do samog vrha pratili tempo šibenske obitelji. Pri tome smo saznali kako ovo nije jedini vrh planine u Hrvatskoj koji se naziva Crni vrh i poslušali nekoliko preporuka koji vrh možemo posjetiti za kakvu iduću reportažu. U razgovoru ugodnom naroda planinskog, pred nama se ubrzo ukazao Crni vrh.
Pogled koji se pruža s Crnoga vrha, visokog 739 metara je zapanjujuć. Budući na vrhu nema skloništa već samo trigonometrijski betonski stup nismo se previše zadržavali. Tek toliko da se po preporuci presvučemo i upišemo u knjigu koja se nalazi u metalnoj kutiji.
To vam je kod nas planinara običaj, kada se osvoji vrh otisne se žig. Žig vam je tu uz knjigu. U ponedjeljak se obavezno pođite upisati u najbliže planinarsko društvo, tada ćete dobiti knjižicu u koju ćete udarati pečate kada osvojite vrh.- otkrio nam je Bartul, najmlađi član obitelji Matavulj.
Povratak u selo.
Kako vrijeme uz dobro društvo i lijep krajolik brzo prođe, nismo ni primjetili da smo za uspon i silazak s Vilaje potrošili nešto više od dva i pol sata. Da vas slažemo i kažemo da ćete osvajanjem Crnoga Vrha postići rezultat ravan onome kakvoga se ni Stipe Božić ne bi zasramio ne bi bilo pošteno, ali da vam toplo preporučimo da sjednete u automobil s dobrim društvom i pobjegnete od svakodnevnog bombardiranja crnim vijestima i zbrajanja broja oboljeli ne bismo vas ni malo obmanuli. Još ako budete sreće kao mi pa vas seljani počaste rakijom i daruju reštom nadaleko poznatog podnovilajskog luka Šarca, onda nagovor da i ovu planinu uvrstite na popis mjesta koje morate posjetiti svakako ima smisla.